netochka

Sve je bilo relativno dobro dok ga nisam srela na parkiralištu ispred zgrade..Cijenjeni doktor, specijalist internist, jedan od onih koji u vama bude porive da im ničim izazvani saspete sve podatke o svom zdravstvenom biltenu i olakšate hipohondričnu depresiju godinama nakupljanu u zmijskom tijelu... I tako riječ po riječ, ćaskajući o virusima, hemeroidima, bolovima svih nijansi stigosmo do abdomena i to baš mog...Samo sam natuknula da me tu i tamo ponešto štrecne nakon povremenog prežderavanja ( nekim se stvarima uz sav karakter ne mogu othrvati, a i čemu neka bar sita riknem) na što je dotični ne trepnuvši postavio dijagnozu koja nije trpila pogovor..."Žuč milena, žuč...guraj dok ide, ali kad tad ćeš morati na operaciju..T o ti je danas lako, dan dva u krevetu i ko riba si ( kao da ne znam da sam ko riba). Bilo bi dobro da to obaviš dok sam ja još u bolnici tamo, pa da to sredimo..."..
Nakon tog prijateljskog ćeretanja o mojim organima, više se nismo vidjeli, a boga mi ni čuli dvije godine, do nedavno....
Telefon mi je zazvonio u uredu, oko pola deset, dakle u cik zore dok sam još zadovoljno srkala zasluženu jutarnju kavicu i ničim opterećena prelistavala crnu kroniku dnevnog tiska...
"Halo?" rekoh dobro raspoložena cvrkutavim glasom.
"Onda hoćemo li operirati? Je si li se odlučila?" napao me njegov glas s druge strane.
" Hoćemo, što da ne" lakonski sam odgovorila misleći da je to ćakulanje samo nastavak priče s parkirališta...
"Dobro, dođi danas da to sredimo" reče specijalitički glas.
"Danassssss? Kako danas? Kad danas?" trabunjala sam nesuvislo dok mi se želudac grčio, a slova iz novina plesala bez smisla pred očima..
"Pa oko pola dvanest dođi, imaš još sat vremena za pidžamu i ostalo, dok te pripremimo...Čekam te"
Sjedila sam tupo zureći u spuštenu slušalicu...minute kao gdine...
Omađijano sam razmišljala šta sve trebam obaviti, umrijet ću mlada, testament nisam napisala, s nikim se izljubila, noge obrijala....
"Halo" nazvala sam svoje."Zvao me doktor i rekao da trebam na operaciju žuči"
"A, dobro...Kada? Slijedeći mjesec? Dogodine?"
"Sada, u pola dvanaest"....
Muk....Šok.....
Polako zaklopim novine, srknem zadnji gutljaj kave, obučem kaput i obratim se kolegi jednoličnim tonom..
"Odoh ja.."
"Kuda? Na sastanak?"
"Na operaciju žuči " odgovorih kao da je to najnormalnija svakodnevna stvar koju čovjek poduzima nakon jutarnje kave...Pratio me zabezeknuti pogled dok sam nogama zdrvenjenim od užasa kao na štulama napuštala svoj ured u ritmu posmrtnog marša....To su jedinstveni trenuci, rijetki ali ih ima ,kad čovjek poželi zauvijek ostati na poslu štujući Lenjinovu maksimu i raditi, raditi i samo raditi....
Nisam ni svjesna kako sam se našla na pokretnim kolicima ogrnuta u bijelu plahtu, smrzavajući se i cvokoćući na bolničkom podrumskom hodniku gola ko od majke ( u drugoj prilici bio bi to doživljaj kakav se samo poželjeti može)...Ono što me u tim trenucima tješilo bila je činjenica da je do mene na drugim kolicima ležao polumrtvo neki tip kojeg su tu dogurali prije mene....Ta me je misao malo umirila, ja sam druga po redu, nećemo se gurati...Iza nekih vrata provirio je moj doktor i prije nego je nestao iza drugih vrata promrmljao je "O.k. tu si... evo sad ćemo..."
Koje olakšanje...moja veza je tu....
Nije prošlo tri sekunde odjednom iskočiše tri merzera, Conana od po tristo kila bez kostiju i počeše bjesomučno gurati moja kolica u operacijsku dvoranu uz povike "Brže, bržeeeeee..."...Ništa nije pomoglo što sam panično vikala da nisam na redu, gospodin je prije mene, budimo civilizirani, mrzim preko reda, nije uljudno i pristojno, da sam u banci ne bi to moglo, moram nalakirati nokte, mamu nazvati, svratiti na plac...
Baciše me na stol..Zadnjim snagama sam sjela na ležaj, izbečila se kao da imam Basedow i dreknula sumanuto "Znate li vi ko sam ja" misleći u stvari znaju li šta mi je ...Mislim, odem zbog žuči, izvade mi oko, a i koja minuta odgode bi mi dobro došla...
Debeli gnom na to odvrati nervozno "Šta nas boli k...... ko si ti..."
Ponovni doticaj sa surovom realnošću, svjetskom boli i inim bolima doživjela sam omamljena od narkoze u bolničkoj sobi, nesposobna za neku posebnu komunikaciju, ogovaranje ili pretresanje dnevno političkih događaja....Glasovi oko mene polušapatom su govorili "Ova je gotova, otvorili je i zatvorili..." Dakle, sluh je ostao neoštećen, uši su i dalje tu, noge osjećam.....
Kad je već tako dobro završilo, ozbiljno se bavim mišlju da mi iščupaju slijepo crijevo, čemu čekati da se upali, a bit će to ponovno inspirativno iskustvo, pod uvjetom da preživim, sigurna sam....Pitate se jel me strah? Gluposti, imam vezu........