|
Love is in the air ?
petak, 30.10.2009.
Nijje zaljubljen ako svaki dan sjedne pokraj mene u autobusu.
Nije zaljubljen ako me uvijek grli.
Nije zaljubljen ako pokraj mene pušta ''love songs'' koje znam da mrzi.
Nije zaljubljen ako me ozareno gleda.
Nije zaljubljen ako mi doda sve šta mi ispadne, odgovori na svako pitanje.
Nije zaljubljen ako me prati u dućan.
Nije zaljubljen ako mi pomaže se šta mi treba.
Nije zaljubljen ako mi svaki drugi čovjek kaže da nemože prestat pričat o meni.
Nisam zaljubljen ako volim što sjedi pokraj mene.
Nisam zaljubljen ako volim da me grli.
Nisam zaljubljena ako mi je drago da voli te pjesme i jer ih pušta u mojoj blizini.
Nisam zaljubljena ako i ja njega gledam na isti način.
Nisam zaljubljena ako se rastopim kad mi doda, i kad mi priča.
Nisam zaljubljena ako volim što me prati u dućan.
Nisam zaljubljena ako volim kad mi pomaže.
Nisam zaljubljena jer i ja nemogu prestat pričat i razmišljat o njemu.
Uvjerite me da nisam zaljubljena.
| 18:45 |
Komentari (25) |
On/Off |
Print |
# |
Bili smo jednom najbolji. O nama su priče pričali.
srijeda, 28.10.2009.
Tuga*
Neki stari nemir me pokreće. Hvata me sjeta. Hvata me tuga. Pokušavam se udaljit od nje, ali na sve te uspomene koje su sad jako, jako daleko iza mene plačem. Fali mi jednostavno moj život. I htjela bih se vratit daleko u prošlost. Vratiti svoje savršeno djetinjstvo. Svoj sretan život.
Sad kad se sjetim, htjela bih vrijeme vratiti.
Svi moji postovi su depresivni, oprostite na tome, ali previše tućnih stvari se dogodilo, i nemogu bit normalna. Ali što više se trudim, što zbog onih koji me vole i kojima je stalo do mene, što sama zbog sebe. Jaka sam. Izdržat ću ja sve, kao i obično.
Sreća *
Ana &hearts mi se jednostavno uvukla pod kožu. Njezini komentari me uvijek razvesele. Pokaže mi kad sam u pravu, kad sam u krivu. Uskoro ćemo se i upoznat. Hvala jer si tu uz mene, jer si mi prva komentirala, i jer si tako posebna.
Diana &hearts Duže vremena se znamo. Sarajevka moja. Puno mi znači, i njezini postovi su tako veseli, dok ih čitam nemogu da mi ne izmame neki prekrasan osmijeh i osjećaj poletnosti. Volimte*
Little she &hearts Jedna meni predraga cura. U kratko vremena otkad vodim blog mi je prirasla srcu. Toliko jedna drugoj ličimo, toliko se dobro osjećam kad čitam njezine komentare, jer mi pokaže kad sam u pravu, kad sam u krivu. Obožavam njezine postove koji su ko da ih ja pišem. <3
Petra &hearts Petrica moja, ili ti ga Melinda. Moja prekrasna plavuša. Uvijek je uz mene, kad god mi nešto treba. Jedna od najosjećajnijih osoba. Tako sam joj se brzo prilagodila, shvatila kako je posebna. Jednostavno je volim. Jako puno.
| 18:10 |
Komentari (5) |
On/Off |
Print |
# |
Srce neće da se smiri hoće da ti oprosti. :(
četvrtak, 22.10.2009.
Kada unaprijed gledam. Bez tebe ja, ne postojim.
Ozdravila san. Napokon. Nakon mučenja, temperature, glavobolje, osjećaja da ću se raspast. Ozdravila sam. U školi sretna. Presretna.
Hladnoća na obrazima. Suha usta. Rasčerupana kosa. Razmazano sjajilo na hladnim usnama. Kosa zaljepljena za sjajilo. Ja presretna. Svih je udarila tuga. Nesreća. Jel to zbog onog osjećaja hladnoće u prsima? Meni je suprotno. Sretna sam. Zahvalna sam svojim prijateljima jer me svaki dan znaju veselit. Tuga me nije svladala. Ništa me nije slomilo. Vjetar puše i nosi mi kosu. Kroz moje prazne džepove, vjetrovi mi prolaze, a kroz cipele kiše jesenje. Izlazim iz kuće. Veselo s šarenim kišobranom. Ističem se u svojoj ulici. Razlikujem se od baba koje nosaju mrzovoljno crne kišobrane. Za razliku od njih, ja veselo skakućem u svojim starkama. Skačem u lokve, močim se. I vesela sam.
Predivan život. Hladno mi je. Slušalice na ušima. Slušam svoj predivan Simple Plan.
Ne shvaćam ljude koje je udrilo loše raspoloženje. Pa šta ako je zima? Ako je vama hladno, ako vam je hladnoća i vlaga na koži onda vam tako nemora bit u srcu. Ja sam presretna. Ko luda se šetam po kiši, smijem se ko da sutra ne postoji. Znam neke šokantne stvari, al ne puštam da me one slome. Znam da sam jača od loše sudbine. Nadam se da je to tako. Razmišljala sam sama o sebi, o svojem životu. O svojim postupcima.
Znam. Otkrila sam zašto ja nisam idealna osoba. Zašto nisam puna podrške, zašto me nije briga za nikog osim za sebe? Jer nikog nije briga za mene. Upravo to. Nikom nije stalo do mene. Kad dobijem lošiju ocjenu, nitko neće reć: Ma nema veze. Dobro je. Bit će bolje. Već će navuć neugodan osmijeh, pravit se da je sve dobro. A ništa nije dobro! Ja želim da nekome se probude osjećaji prema meni, da mi netko bude istinski prijatelj. Ali toga nema. Otišli su svi dobri ljudi, otputovali daleko s pticama selicama. Otišli su od mene, ostavili su me samu. Utopljenu u uspomene. I te me uspomene guše. Želim vrijeme natrag, ali ga nemogu dobit.
Skrivam se od prošlosti. Kao da ona trči za mnom, a ja joj se pokušavam sakriti. Svim svojim tugama iz prošlosti. Zapravo, skrivam se sreći. Upravo se bojim sretnih trenutaka. Bojim se da će me povrijedit to što više nema vremena kad smo bili sretni, bojim se sebe, svoje reakcije na svijet. Kao da su mi izvadili sadašnjost, da se sve sada radi o prošlosti. Prošlost me proganja. Želim se skriti, pobjeći.
In the end. Memories are all we got.
| 21:33 |
Komentari (25) |
On/Off |
Print |
# |
Friends live forever ?
petak, 16.10.2009.
Pravi prijatelj je ona osoba koja zna sve o tebi, i dalje te voli.
Ponekad razmišljam tko su mi prijatelji i što zapravo oni rade iza mojih leđa. Ja sam toliko dobra, bolje rečeno naivna osoba da svima želim bit prijatelj, a ima ljudi koji me iskoriste. Razmišljam o riječi prijateljstvo. Ima li netko tko bi je točno definirao? Ja bi pokušala.
Prijatelj je ona osoba koja je uz tebe od početka pa do kraja. Nitko drugi ti ne može bit prijatelj. Prijatelj je osoba koja te voli, brine se o tebi, koja te nikad ne ostavlja samog, i prijatelj ti daje do znanja da bi napravio bilo što za tebe. &hearts
Ja volim svoje prijatelje. Malo ih je, al ih ima. Puno se ljudi pretvara da su mi prijatelji, ali rijetki su oni koji su uvijek bili uz mene. Nikad nisu bježali od istine. Prihvaćali me zbog onog što jesam, zbog onog kakva sam po osobinama. Nisu me mjerili zbog izgleda, koji nije savršen, jer nisu svi savršeni. Ja to gledam ovako *Izgledom nisu svi savršeni, ali oni ljudi, kojima pogledaš duboko u srce, oni su zaista savršeni.
Muči me kad neko kaže riječ FOREVER. Jer ja neznam jel prijatelj baš zauvijek. Možda ja neću više poslije svog vjenčanja vidjet svoju najbolju prijateljicu, možda neću vidjet svog najgoreg neprijatelja. Zato me zanima vaše mišljenje. Jel vi mislite da prijateljstvo može trajat zauvijek? Baš zauvijek? Bez ikakvih presuda, ogovaranja i bilo čeg? Od trenutka kad se upoznate, do trenutka smrti, i dalje. Jer prijatelj vam treba uvijek bit u mislima &hearts
POSVETA ANI MARKOVIĆ 22.11.1991 - 31.7.2009 &hearts
Nestrpljivo očekujem dan kad ćeš opet doć.
Želim te pored sebe, ne prihvaćam da te nema.
Čekam kad ćeš uletit kod nas doma, reć mojoj sestri da idete na kavu,
mene zagrlit i izljubit, tjerat me da ti pričam o svojim problemima.
Nedostaje mi tvoj ludi smijeh, tvoje ludovanje, tvoji zagrljaji
kad me vidiš. Naše jadanje koliko smo debele. Preplivavanje
s naše strane na drugu. Nedostaju mi kolutovi u moru, koji su znali
bit jako bolni, ali s tobom je, anđele, sve bilo ljepše. Bila si tako puna života, osjećaja, bila si mi kao 1. rodica, kao sestra. Sad, kad si otišla, kad te više nema, kad se svi smiju ali ne i ti, nastaje praznina i shvaćam kako je život tužan. Volim te najviše, i sve bi dala još jednom da se proveselimo. Majica ti je ostala kod nas. Trebam ti još puno toga ispričat.
VOLIM TE NAJNAJVIŠE. I sve je lipo, mirno samo još mi ti fališ.
Nikad te neću zaboravit. Uvijek ćeš mi bit u mislima.
Fališ mi, anđele moj lipi. Hvala ti puno šta si bila tu.
I šta si postojala. Šta si me branila od svih i svega.
Šta si znala oraspoložit ljude. Svima fališ. Uvik ćeš nam bit u mislima. &hearts &hearts &hearts
| 14:47 |
Komentari (27) |
On/Off |
Print |
# |
All i ever wanted was you see smiling &hearts
utorak, 13.10.2009.
All the crazy shit I did tonight,
those are the best memories.
I just wanna let it go for the night,
that would be the best therapy for me.
Plačem svaki dan, nemogu spavat. Nakon toliko tuge i neprospavanih noći, telefon je zazvonio. Nažalost, bila je ona tužna vjest. Saznala sam da ima rijetku bolest krvi, i to su otkrili prekasno, tako da nije bilo vremena za lječenje. Čak nije trebao ni u bolnicu, rekli su da u miru može ''otić''. Ta me vijest toliko shrvala. Ubila me do korijena. Histerično sam vrištala i plakala. Nisam prihvaćala činjenicu da moj najbolji prijatelj odlazi. Odlazi i ostavlja me samu. Bez njegove utjehe. Osmijeha i pogleda. Zašto odlazi sad kad mi je utjeha najpotrebnija? Kad smo tako slabi. Kad odsrastamo, pretvaramo se u druge ljude. Kad bih se trebali smijati događajima iz djetinjstva, a ne misliti na tugu i bol. Kad bi cijeli svijet bio bezbrižan, jer smo sada ''odrasli''. A kako odrasti znajući da gubiš najboljeg prijatelja? Onu osobu koja je s tobom bila od početka pa do kraja. Prošlo je već dosta tjedana. Nitko me nije nazvao. Čekala sam poziv. Plakala. Živjela u plaču i nadi da ću čuti telefonski zvuk, i da će me shrvat do korijena. Zatvorila sam se u sobu, gledala slike iz djetinjstva, slušala tužne pjesme. Zamislite sebe, kako propadate tiho. Gubite najboljeg prijatelja. Promijenila sam se. Postala sam zatvorena. Nikom više nisam vjerovala. Izgubila sam sjaj. Osmijeh na licu. Više me nije bilo briga za ništa. Jednog dana krenula sam kući iz škole. Kako mi je kuća predaleko, trebala sam sjesti na autobus, ali nisam. Pješačila sam do kuće. Svako malo bih stajala. Stala bih na neku livadu, brala maslačke, puhala i u sebi se nadala za najljepšu želju koju mi život može donijeti. Sjedial sam dugo vremena na toj livadi, razmišljajući o djetinjstvu. Htjela bih imati čaroban štapić i promijeniti sve. I onda sam se dosjetila. Zašto biti tužna? On će zauvijek biti tu, u meni. Gledat će me odgore, biti moj anđeo čuvar, kao i uvijek. Uvijek mi je bio stariji brat. Nikad me nitko nije vikao, on je bio tu da me zaštiti. U blizini svog doma, prošla sam pokraj njegove kuće. Stala sam tamo. Sjela sam ispred vrata, kao kad sam bila mala. Zatvorila sam oči, i nadala se da će skočiti iza mene, i reći: '' Ajde, idemo, čekaju nas. '' Smijala sam se svim našim zezancijama, a suze su tekle same od sebe. Prisjećala sam se njegove plave kose i plavih očiju. Nije mi dao da sama prelazim pješački, morala sam bit do njega da mi se nešto nebi dogodilo. Pravi stariji brat. Imala sam osjećaj da mu tijelo odlazi, a srce ostaje. Digla sam se za stepenica, i otišla kući. Kad sam uletila u kuću, majka mi je rekla da on nije dobro. Njegov je tata zvao, rekao je da je morao u bolnicu, jer mu se stanje užasno pogoršalo, tako da bi svake minute mogao umrijeti. Krenula sam u sobu, al je telefon počeo zvoniti. Skočila sam, i bila spremna na šokantnu vijest. Da, on je otišao među anđele. S laganim kiselim osmijehom na licu, suze su se slijevale iz mojih smeđih očiju. Onda mi je njegov tata rekao nešto čudno. Rekao je točno ovako: '' Moj sin me zamolio da ja i mama odemo ponovo tu u Hrvatsku. Da ponesemo sve njegove slike, otkad je otišao iz zemlje do trenutka kad je lagano umirao. Rekao je: '' Samo mi to obećajte. '' Pozdravite mi nju, recite joj da ne plače. Nek ne zaboravi obećanje, da me nikad ne zaboravi.
Prošlo je par mjeseci od toga. Svog najboljeg prijatelja ću zauvijek čuvati u svom srcu. I onda kad sam tužna, gledam naše slike, pričam sa njim. Sjetim se svega. I iako ja s vremenom plačem sve tiše i tiše, on mi fali sve više i više. FOREVER IN MY HEART. &hearts
| 12:26 |
Komentari (22) |
On/Off |
Print |
# |
Zapisano je u vremenu &hearts
petak, 09.10.2009.
Ponekad se pitam gdje su ostale sve lijepe uspomene,
svi topli osjećaji, sav smisao za humor,
sva želja za srećom.
Želja za starim prijateljima mi se vratila. Za starom, dječjom ekipom. Kao djeca, radili smo nepisivo zanimljive gluposti. Sreća je bila u malim stvarima. Dragi ljudi su ostali zaboravljeni. Oni su mene zaboravili, i ja njih. Sve je ostalo iza nas, ostalo su same blijede uspomene, koje čekaju da se obnove. I ja čekam bolji dan. Kad ću više izgurat iz ove svoje dosadne kože, kad ću se maknut od dosadnih ljudi, i ponovo bit s onima s kojima sam od malena bila. Koji su me veselili, s kojima se nikad nisam svađala, koji su mi bili najbolji prijatelji.
Pomalo me savladava tuga, obljeva me znoj. Gledam slike. I plače mi se. Suzdražvam se od suza. ''GDJE STE DA STE, PRIJATELJI STARI, NIŠTA NESMJE SREĆU DA NAM KVARI.'' Sve bi dala da mogu vratit ono vrijeme. Kad smo bili djeca. Kad smo se besprijekorno smijali, skakali u blatnjave lokve, kući dolazili prljavi. Kad nismo ni znali što je ljubav, a voljeli smo se. To vrijeme je sasvim nestalo. Ostalo je samo negdje, negdje duboko u našim srcima. Zakopano. I 6 godina to nitko nije pokušao otkopati.
Bila je jednom jedna djevojka. Ostavljena s ljudske strane. Svi su je krivo gledali, optuživali za svaki postupak, za svaku njezinu odluku. Jednom joj je prekipjelo. Cijeli dan je sjedila uz more, bacala kamenčiće u more, gledala kako se krugovi polako šire. Odjednom se naoblačilo, i kiša je brzo počela. Nije imala snage da se digne, i ode doma. Sjedila je dugo na kiši, i nakon nekoliko sati samoće i plakanja osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula se, i bio je to njezin najbolji prijatelj. Pitanje koje je izašlo iz njegovih usta: '' Zašto plačeš, malena? '' Rekla sam mu: ''Nikog nije briga za mene. Svi me za sve osuđuju.'' Počeli smo pričati, i rekao mi je da je njemu stalo do mene ♥. Pitala sam ga što se dešava, i kako to da je našao vremena za razuman razgovor. On mi je odvratio da se došao pozdraviti. Ja sam pitala gdje ide? Rekao je: '' Nikad me nemoj zaboravit. Jednom ću se vratit. Sad se selim u Australiju. Tata mi je dobio novi posao. I moram ić. Sumljam da ću se vratit. '' Odjednom je kiša postajala sve veća i veća, kao i moje suze. Zagrlila sam ga, molila da ne ode. Rekao mi je: '' Čuvaj se malena. Sad moram ić. '' Ja sam ga samo pitala zašto? Rekao je da se sjetim što mi je obećao. Kad ćemo se rastati? Onda sam se sjetila. Dok smo gledali slike naišli smo na onu. '' Ako me ikad ostaviš, i naše prijateljstvo pukne, ostavi me na kiši, da ne plačem sama. '' Nasmijao se, okrenuo jedanput, mahnuo i spustio glavu i otišao. Prije par dana uletjela sam u kuću. Mama mi je rekla da me netko zvao. Pitala sam tko. Rekla mi je da će ponovo nazvati. I tako za sat, 2 telefon je zazvonio. Javila sam se, ali nisam prepoznala glas. Muški glas me upitao: '' Pada li kiša? '' Odgovorila sam da ne pada, ali da bi mogla ubrzo. Pričali smo, rekao je da sam mu obećala da ga neću zaboravit. Sjetila sam se. Suza je u oku zasjala. Stari prijatelj ♥. Nisam vjerovala. Ponadala sam se da će mi reći da se vraćaju, da ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Rekao je da mu je da su mu otkrili nekakvu bolest, za koju neznaju jel smrtna. Počela sam vrištat NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE! On je rekao, sjeti se obećanja, nemoj me zaboravit. Rekao je da ništa nije sigurno, da će mi se javit. Prošlo je više od 2 godine, bdijem uz telefon, čekam poziv. Vrištim kada zazvoni telefon. Poziv još nisam dočekala. Plačem svaki dan, nemogu spavat.
TO BE CONTINUED.
| 18:04 |
Komentari (24) |
On/Off |
Print |
# |
people don't understeand. or they don't want to understeand?
srijeda, 07.10.2009.
Često se pitam, često me zanima -> zašto se ljudi ne trude razmijeti druge? Ponekad imam osjećaj kao da sam ostavljena, od svih. od ljudi. s ljudske strane. i ljudi su bezobrazni. ne shvaćaju potrebe običnih i normalnih ljudi. koji traže da ih se malo sasluša, malo pažnje, samo malo nečijeg vremena. i ja bi bila zadovoljna! i onda mene nitko ne shvaća. zašto sam ja cijelo vrijeme tiha, i baš me briga za svijet? eto, baš zato šta su me svi razočarali --> svi se prave, nitko ne razumije, niti želi razumijet.
svaki dan gledam one koji nemaju priliku u životu bit sretni, ni zadovoljni. koji nemaju onoliko novaca, čiji roditelji nemogu dat njima ono što bi oni htjeli. one ''savršene cure'' ih odmjeravaju. zapravo, kad ja gledam njih. one su odvratne! gadne su i sve. ja to neznam iz svog primjera. ja se družim sa svima, pokušavam bit što bolja sa svima. i nadam se da ima još takvih ljudi.
| 19:56 |
Komentari (10) |
On/Off |
Print |
# |
|
