Pregled posta

All i ever wanted was you see smiling &hearts

Plačem svaki dan, nemogu spavat. Nakon toliko tuge i neprospavanih noći, telefon je zazvonio. Nažalost, bila je ona tužna vjest. Saznala sam da ima rijetku bolest krvi, i to su otkrili prekasno, tako da nije bilo vremena za lječenje. Čak nije trebao ni u bolnicu, rekli su da u miru može ''otić''. Ta me vijest toliko shrvala. Ubila me do korijena. Histerično sam vrištala i plakala. Nisam prihvaćala činjenicu da moj najbolji prijatelj odlazi. Odlazi i ostavlja me samu. Bez njegove utjehe. Osmijeha i pogleda. Zašto odlazi sad kad mi je utjeha najpotrebnija? Kad smo tako slabi. Kad odsrastamo, pretvaramo se u druge ljude. Kad bih se trebali smijati događajima iz djetinjstva, a ne misliti na tugu i bol. Kad bi cijeli svijet bio bezbrižan, jer smo sada ''odrasli''. A kako odrasti znajući da gubiš najboljeg prijatelja? Onu osobu koja je s tobom bila od početka pa do kraja. Prošlo je već dosta tjedana. Nitko me nije nazvao. Čekala sam poziv. Plakala. Živjela u plaču i nadi da ću čuti telefonski zvuk, i da će me shrvat do korijena. Zatvorila sam se u sobu, gledala slike iz djetinjstva, slušala tužne pjesme. Zamislite sebe, kako propadate tiho. Gubite najboljeg prijatelja. Promijenila sam se. Postala sam zatvorena. Nikom više nisam vjerovala. Izgubila sam sjaj. Osmijeh na licu. Više me nije bilo briga za ništa. Jednog dana krenula sam kući iz škole. Kako mi je kuća predaleko, trebala sam sjesti na autobus, ali nisam. Pješačila sam do kuće. Svako malo bih stajala. Stala bih na neku livadu, brala maslačke, puhala i u sebi se nadala za najljepšu želju koju mi život može donijeti. Sjedial sam dugo vremena na toj livadi, razmišljajući o djetinjstvu. Htjela bih imati čaroban štapić i promijeniti sve. I onda sam se dosjetila. Zašto biti tužna? On će zauvijek biti tu, u meni. Gledat će me odgore, biti moj anđeo čuvar, kao i uvijek. Uvijek mi je bio stariji brat. Nikad me nitko nije vikao, on je bio tu da me zaštiti. U blizini svog doma, prošla sam pokraj njegove kuće. Stala sam tamo. Sjela sam ispred vrata, kao kad sam bila mala. Zatvorila sam oči, i nadala se da će skočiti iza mene, i reći: '' Ajde, idemo, čekaju nas. '' Smijala sam se svim našim zezancijama, a suze su tekle same od sebe. Prisjećala sam se njegove plave kose i plavih očiju. Nije mi dao da sama prelazim pješački, morala sam bit do njega da mi se nešto nebi dogodilo. Pravi stariji brat. Imala sam osjećaj da mu tijelo odlazi, a srce ostaje. Digla sam se za stepenica, i otišla kući. Kad sam uletila u kuću, majka mi je rekla da on nije dobro. Njegov je tata zvao, rekao je da je morao u bolnicu, jer mu se stanje užasno pogoršalo, tako da bi svake minute mogao umrijeti. Krenula sam u sobu, al je telefon počeo zvoniti. Skočila sam, i bila spremna na šokantnu vijest. Da, on je otišao među anđele. S laganim kiselim osmijehom na licu, suze su se slijevale iz mojih smeđih očiju. Onda mi je njegov tata rekao nešto čudno. Rekao je točno ovako: '' Moj sin me zamolio da ja i mama odemo ponovo tu u Hrvatsku. Da ponesemo sve njegove slike, otkad je otišao iz zemlje do trenutka kad je lagano umirao. Rekao je: '' Samo mi to obećajte. '' Pozdravite mi nju, recite joj da ne plače. Nek ne zaboravi obećanje, da me nikad ne zaboravi.
Prošlo je par mjeseci od toga. Svog najboljeg prijatelja ću zauvijek čuvati u svom srcu. I onda kad sam tužna, gledam naše slike, pričam sa njim. Sjetim se svega. I iako ja s vremenom plačem sve tiše i tiše, on mi fali sve više i više. FOREVER IN MY HEART. &hearts




Post je objavljen 13.10.2009. u 12:26 sati.