|
Zapisano je u vremenu &hearts
petak, 09.10.2009.
Ponekad se pitam gdje su ostale sve lijepe uspomene,
svi topli osjećaji, sav smisao za humor,
sva želja za srećom.
Želja za starim prijateljima mi se vratila. Za starom, dječjom ekipom. Kao djeca, radili smo nepisivo zanimljive gluposti. Sreća je bila u malim stvarima. Dragi ljudi su ostali zaboravljeni. Oni su mene zaboravili, i ja njih. Sve je ostalo iza nas, ostalo su same blijede uspomene, koje čekaju da se obnove. I ja čekam bolji dan. Kad ću više izgurat iz ove svoje dosadne kože, kad ću se maknut od dosadnih ljudi, i ponovo bit s onima s kojima sam od malena bila. Koji su me veselili, s kojima se nikad nisam svađala, koji su mi bili najbolji prijatelji.
Pomalo me savladava tuga, obljeva me znoj. Gledam slike. I plače mi se. Suzdražvam se od suza. ''GDJE STE DA STE, PRIJATELJI STARI, NIŠTA NESMJE SREĆU DA NAM KVARI.'' Sve bi dala da mogu vratit ono vrijeme. Kad smo bili djeca. Kad smo se besprijekorno smijali, skakali u blatnjave lokve, kući dolazili prljavi. Kad nismo ni znali što je ljubav, a voljeli smo se. To vrijeme je sasvim nestalo. Ostalo je samo negdje, negdje duboko u našim srcima. Zakopano. I 6 godina to nitko nije pokušao otkopati.
Bila je jednom jedna djevojka. Ostavljena s ljudske strane. Svi su je krivo gledali, optuživali za svaki postupak, za svaku njezinu odluku. Jednom joj je prekipjelo. Cijeli dan je sjedila uz more, bacala kamenčiće u more, gledala kako se krugovi polako šire. Odjednom se naoblačilo, i kiša je brzo počela. Nije imala snage da se digne, i ode doma. Sjedila je dugo na kiši, i nakon nekoliko sati samoće i plakanja osjetila nečiju ruku na ramenu. Okrenula se, i bio je to njezin najbolji prijatelj. Pitanje koje je izašlo iz njegovih usta: '' Zašto plačeš, malena? '' Rekla sam mu: ''Nikog nije briga za mene. Svi me za sve osuđuju.'' Počeli smo pričati, i rekao mi je da je njemu stalo do mene ♥. Pitala sam ga što se dešava, i kako to da je našao vremena za razuman razgovor. On mi je odvratio da se došao pozdraviti. Ja sam pitala gdje ide? Rekao je: '' Nikad me nemoj zaboravit. Jednom ću se vratit. Sad se selim u Australiju. Tata mi je dobio novi posao. I moram ić. Sumljam da ću se vratit. '' Odjednom je kiša postajala sve veća i veća, kao i moje suze. Zagrlila sam ga, molila da ne ode. Rekao mi je: '' Čuvaj se malena. Sad moram ić. '' Ja sam ga samo pitala zašto? Rekao je da se sjetim što mi je obećao. Kad ćemo se rastati? Onda sam se sjetila. Dok smo gledali slike naišli smo na onu. '' Ako me ikad ostaviš, i naše prijateljstvo pukne, ostavi me na kiši, da ne plačem sama. '' Nasmijao se, okrenuo jedanput, mahnuo i spustio glavu i otišao. Prije par dana uletjela sam u kuću. Mama mi je rekla da me netko zvao. Pitala sam tko. Rekla mi je da će ponovo nazvati. I tako za sat, 2 telefon je zazvonio. Javila sam se, ali nisam prepoznala glas. Muški glas me upitao: '' Pada li kiša? '' Odgovorila sam da ne pada, ali da bi mogla ubrzo. Pričali smo, rekao je da sam mu obećala da ga neću zaboravit. Sjetila sam se. Suza je u oku zasjala. Stari prijatelj ♥. Nisam vjerovala. Ponadala sam se da će mi reći da se vraćaju, da ćemo nadoknaditi izgubljeno vrijeme. Rekao je da mu je da su mu otkrili nekakvu bolest, za koju neznaju jel smrtna. Počela sam vrištat NEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEEE! On je rekao, sjeti se obećanja, nemoj me zaboravit. Rekao je da ništa nije sigurno, da će mi se javit. Prošlo je više od 2 godine, bdijem uz telefon, čekam poziv. Vrištim kada zazvoni telefon. Poziv još nisam dočekala. Plačem svaki dan, nemogu spavat.
TO BE CONTINUED.
| 18:04 |
Komentari (24) |
On/Off |
Print |
# |
|
