blijedoplavi ženski rukopis

... svemira

____________________________________________________________________________________________


danas...

- mama... dobro je da ne mogu svi napraviti zvijezdu.

- zašto?

- onda bi bila gužva na nebu.


...













ponekad dok je slušam srce mi zalupa
kao da sam sama napravila opasan okret na trapezu.


ipak...
nikad ne zatražim potpunu tišinu
dok se spremam hrabro skočiti kroz ogledalo
da sada nju uhvatim
... spasim;


ona zna riječi koje izokreću svijet...















na bolje...














tessa k od tesara

ja uvijek imam problema s prioritetima. toliko da mi ponekad dođe da ih posložim po abecedi. jer eto, ja ne znam koji je moj najdraži film, glumac, album ili boja. boje su dvije, citata je deset, prijateljica je pet, najsretnije godine su čas usamljeni otoci, čas čitavi arhipelazi, najveće ljubavi se računaju po istom algoritmu kao najveće patnje.
jedino što uistinu postoji jest moja najdraža pjesma, ali to je drugo, to je drugo... jer da je prokažem, da je naglas izgovorim, da kažiprstom uprem u mrtvog pjesnika, da je sad šaljem dalje bez povratka, osjećam da bih ogoljela košticu u sebi i da bi se sve moje mantre razbile, da bi strahovito jeknula cijela dubrava, da bi pjesma odbjegla iz mene, a ja iscurila kao stup od soli.
pa eto... to s pjesmom mrvicu nadilazi - rangiranje. to s pjesmom je kategorija - opstanak.
(tessa k, travanj 2011.)

you're only as good as your last goodbye





Ti si moj trenutak i moj sen
i sjajna moja reč u šumu
moj korak i bludnja
i samo si lepota koliko si tajna
i samo istina koliko si žudnja.
Ostaj nedostižna, nema i daleka
jer je san o sreći više nego sreća.
Budi bespovratna, kao mladost.
Neka tvoja sen i eho budu sve što seća.
Srce ima povest u suzi što leva,
u velikom bolu ljubav svoju metu.
Istina je samo što duša prosneva.
Poljubac je susret najlepši na svetu.
Od mog priviđenja ti si cela tkana,
tvoj plašt sunčani od mog sna ispreden.
Ti beše misao moja očarana,
simbol svih taština, porazan i leden.
A ti ne postojiš, nit' si postojala.
Rođena u mojoj tišini i čami,
na Suncu mog srca ti si samo sjala
jer sve što ljubimo - stvorili smo sami.

(Jovan Dučić, Pesma ženi)

Istina je samo što duša prosneva...

nakon što je uzela štit, odjenula crveno i pobijedila sve nedaće stvarnog života; kredit, razvod, karijeru, suđericu, kupoprodaju auta, nakon što je sama ubila pauka u tuš kabini i promijenila zimske gume za ljetne, podigla jednu obiteljsku kuću iz temelja i još jedan čardak bez njih za samo vlastite potrebe, nakon što su joj zimus izvadili osam madeža, jedan umnjak i drugi veliki tumor... strah Tessa više nije susretala.
ozbiljni doktor bi joj pri odlasku uvijek rekao:
- eh, odavno se nisam ovako nasmijao. dođi nam opet!

no ona je radije sama samcijata lutala šumom i svakog nimalo živčanog trena bila spremna za vatru iz sedam zmajevskih glava.
a svoja jutra je čuvala kao tigra na svilenoj uzici.

odrasli i naivni misle da je bila hrabra, ali nije: bila je samo luda i svojeglava. neki kažu vila, neki vještica, ali to su sve neprovjerene informacije.

jer rekoh, ljudi su ili odrasli ili naivni.

neki su i verbalno okrutni pa ti prijete da ćeš se udebljati u četrdesetoj i saznati što je dosada, da ćeš jesti silovito, a pisati umjereno, da život više nećeš živjeti, nego rješavati. drugi se ne usude reći da ti žele smiješnog princa s cjedilom na glavi namjesto krune, jer te sami nisu uspjeli pojesti da bi dobili tvoju snagu.

pa je jedini strah koji je Tessa ikada oćutila bio onaj da će netko jednom shvatiti njenu bajku, da će netko jednom vidjeti što se u stvari krije iza bijelih oblaka, na granama hrasta, u zečjim rupama i na ceremonijama ispijanja čaja,... da će se jednom pojaviti netko tko će odmah moći reći koliko su duboki temelji vjetrenjača i zašto se ozbiljni doktor od srca smijao. jer onda bi napokon pokleknula... spustila ramena i dozvolila da je se zagrli. a mogla bi i zadrhtati.

ali za to nije bilo bojazni. takav princ još nije kročio svijetom.

oni koje je voljela nisu mogli shvatiti da se ne stidi kada govori da se i tako nesretno usamljen - može biti sretan. bacali su mrtve pjesnike iz njenog kreveta s jezom, ali su joj ipak praštali te grijehe na ruskom. slali su joj magle, kišu, toplinu. vraćala im se u širokom luku uvijek s jednom bojom duge više.

neke je srela u noćima kad je njena duša bila ugasli vulkan. sticala ih je zbog tuge, gubila pretvorene u nemani, izdajnički ponovno osvjetljena vlastitim sjajem.


sjaj je uvijek jedini neoprostiv.

tessa k od tesara

Najvažnije je posložiti prioritete.

Dakle ovak…
Ja sam luda za voćem... I putovanjima. Odnosno ne tim redom. Odnosno…
Enivejz…najluđa sam za putovanjima u zemlje s egzotičnim voćem.

Proljetos sam neko vrijeme provela u New Yorku. Voće nula bodova. Svejedno, jedno od the putovanja. Nakon kojeg svijet više nije isti. Stvari su nekad jasnije kad ih pogledaš s visine, a ja sam oduvijek baš opijena visinama…
New York is the state of my mind.

No svejedno… nisu neboderi bili to što me je potreslo. Nisu ni mostovi, iako sam gledajući bruklinski pomislila da sam valjda na to mislila kada sam u sastavku na temu “Moje buduće zanimanje” pisala o mostovima. U podnaslov sam si stavila “Arhitektura”, pa razvezla o mostovima onak na svoj hipi način… mostovi nas povezuju i spajaju i i kak je to divno i bla, bla…
I tak. Sastavak je dobio neke nagrade, meni omugućio jedno putovanje, pa sam na koncu samu sebe uvjerila da fakat ima u tim mostovima nešto, sve podredila vijaduktu prema Arhitekturi, i kad sam se konačno našla tamo: Surprise! Mostovi su niskogradnja.

Elem, oduvijek životno sklona mijenjanju konstrukcije, pa i kad je gradilište već u punom zamahu, (a kasnije sam u praksi dobila i radno iskustvo za isti aproach), dozvolila sam si da se bezglavo zaljubim u arhitekturu. Koja nisu mostovi, i ne spaja i nije bla bla…ali je divna.

No najpotresni dio New Yorka za mene je bio onaj muzejski… teško prepričljiv pa uzmimo to kao fakat.

Drugi fakat je naravno Broadway… Iz večeri u večer. Ja sam totalni sucker za kazalište. Koji je onda iz večeri u večer plakao, pa čak i na Kralju lavova pa popravljao šminku prije klubova.

I onda sam nakon jako, jako puno godina pogledala brodvejsku postavu Fantoma u Operi, koju sam kao jako, jako mlada cura gledala na West Endu. Mjuzikl je tada bio potpuno nov, a ja sam čitavu jednu godinu potpuno bezglavog života u Londonu, u koji sam navodno otišla da bih usavršila engleski, ali ispalo je nekako da sam naukovala život, slobodu i dorađivala French kissing… dakle čitavu sam tu i takvu godinu čekala karte za ono što je tada bilo must see.

Gledati to opet s takve distance… bilo je i divno i čudno...
Shvatiš recimo da su ti se kriteriji pooštrili i da je produkcija otišla naprijed, i da se hoćeš-nećeš u nekim segmentima stvari ipak razvijaju. Iako ja to da se stvari razvijaju ne bih potpisala ni za živu glavu.
No Webbera sam slušala na letu do Zagreba na konstantnom replayu. Nostalgija, emocije, prekapanje po prošlosti i to.

Ali ta priča o Fantomu… uvijek mi je bila malo nategnuta.
Mislim, tip pod maskom, za kojeg se ne zna se tko je, koji je mračan, i skriven i razoran i pomalo lirski, ali brutalan i koji na nekom tavanu reže kristalne lustere koji se onda ruše treskom, i koji je navodno voli, inspirira nju anđeosku i eteričnu, da pjeva milozvučno i nestvarno lijepo…
Halo?

Dakle, arije ok, ali koja sam se totalno ufurala u Timona i Pumbu, s ovom pričom definitivno još uvijek imam neki problem.

Osim što najljepše iz mene ponekad izvuku ljudi za koje ne znam tko su


… i da li su uopće.

tessa k., rujan 2009.