Nepoznati Zagreb

Kad već pričamo o željeznici, poželio sam podijeliti sa vama moja iskustva sa dva posljednja putovanja željeznicom u Njemačku, početkom prosinca 2012. i sredinom rujna 2013. Moj inženjerski posao u velikoj međunarodnoj kompaniji podrazumijeva i povremena putovanja, a posljednjih 7-8 godina to znači jedan posjet godišnje našoj „filijali“ u zapadnonjemačkom gradu Aachenu gdje sa kolegama razmjenjujem iskustva iz tekuće godine i dogovaram principe rada za slijedeću. To su u pravilu kratka putovanja, 3-7 dana, i većina mojih kolega ih obavlja avionom do Frankfurta od kojega nastavljaju vlakom preko Koelna do ciljnog odredišta. No, kako volim putovati željeznicom, a Interrail karta (koja omogućuje neograničena putovanja vlakom u 5 od odabranih 10 dana) je 10-ak postotaka jeftinija od te avionsko-željezničke kombinacije, onda sam se posljednje dvije godine odlučio za put vlakom. Kretao sam noćnim vlakom (sa rezerviranim ležajem) za Muenchen gdje sam presjedao u vlak za moje vikend odredište (vikend sam proveo u nekom meni zanimljivom gradu na putu – prve godine je to bio Stuttgart, a druge Strasbourg), a od tamo sam u nedjelju predvečer polazio za Aachen. Na povratku sam slijedio sličan obrazac i radio pauzu u nekom usputnom gradu (prvi put je to bio Augsburg, a drugi put je trebao biti Ulm, no do njega nisam uopće dospio – čitajte dalje zašto) otkuda sam nastavljao put za Muenchen i dalje za Zagreb.

Obzirom da nakon putovanja i izleta pišem kraće putopisne tesktove onda ću vam za ovu priliku odabrati dijelove priča vezane uz ta dva putovanja vlakom zato što sam na njima imao dva posve oprečna iskustav sa međunarodnim (a posebice njemačkim) željezničkim vezama.

Eto, nadam se da će vam priče biti zanimljive!
(naravno, u tim tekstovima ne pišem samo o vlakovima, no mislim da bi čitave priče bile preopširne pa sam ovdje izvadio samo djeliće vezane uz željeznicu)

--------------
Zagreb-Muenchen-Stuttgart-Aachen-Augsburg-Zagreb, 30.11.-06.12.2012.

Putovanje je počelo malim koracima, u petak navečer, taman uoči kraja Dnevnika - tramvajem uz rosulju do Glavnog kolodvora, pa u kola sa ležajevima vlaka za Muenchen. Vlak je imao puna tri vagona, jedan su bila kola za spavanje (4 ležaja po kupeu), jedan je bio vagon sa običnim sjedištima, a u trećem, mojem, sa ležajevima (100 kn ležaj u kupeu sa 6 ležajeva), smo bili ja i još jedan čovjek u jednom kupeu te još dvojica muškaraca u drugom kupeu ... Dakle, ukupno četvorica putnika. A tu je bio i pratitelj vlaka, stariji gospodin. Pitao sam ga da li ide s vlakom sve do Muenchena, a on je, bez puno osjećaja ili nostalgije odgovorio "30 godina tamo i nazad, moj gospodine, 30 godina ...". Vlak je krenuo, a nas dvojica iz kupea zalegosmo ... već sam zaboravio kako je slatko drijemati uz kloparanje kotača po tračnicama, a moram reći i da su ležajevi sasvim OK, ugodni. (inače, oprema kreveta je plahta, presvučeni jastuk i deka). Vrijeme do Muenchena je brzo prošlo, na moje iznenađenje uočio sam da je vlak na ulazu u stanicu imao čak 10 vagona jer su na njega usputno prikačili još kojekakve druge vagone pristigle drugim putevima, od Villacha pa do Budimpešte.

Ja sam produžavao dalje, do Stuttgarta i prva veza mi je bio čuveni francuski TGV na liniji Muenchen-Pariz koji je kretao za 15 minuta, taman dovoljno da prijeđem s jednog na drugi peron. Obzirom da pruga do Stuttgarta većim dijelom još nije prilagođena najvećim brzinama put TGV-om nije bio ništa brži nego običnim vlakom (to će za Njemačku značiti da se vozilo brzinama oko 200 km/h ;o) ), no estetski doživljaj ljubičasto-crvenog interijera vlaka je bio sasvim OK. I da ne zaboravim - treba napomenuti da se u Njemačkoj uz Interrail ne treba ni u kojem vlaku plaćati nadoplata, čal ni u superbrzom ICE-u, a rezervacija je potrebna samo za noćne CNL vlakove.



U vagonu sa ležajevima u „dnevnom režimu rada“, prije postavljanja ležaja. Snimio: Vanja


Oprema za spavanje je tu! Snimio: Vanja


Francuski TGV na glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja


U TGV-u – prevladavaju ljubičasto-pinky-lila boje. Snimio: Vanja


……

Oko 11 sati je došlo vrijeme za nastavak puta, ICE vlakom do Koelna. To je bila prava brza vožnja, indikator brzine na zaslonu je često pokazivao brzine oko 300 km/h iako se meni nije baš činilo strašno brzo. Ali, do Koelna nam je trebalo tek malo više od 2 sata, taman da ogladnim i pojedem nešto u već poznatom dobrom azijskom restači na kolodvoru. Što se zaueztosti vlaka tiče, vozila je dvostruka ICE kompozicija sa cca 700 sjedišta i tek je tu i tamo pokoje bilo prazno, iako ICE vlakovi na toj liniji prometuju najmanje jednom na sat!

……

U Koelnu sam hvatao ponoćni vlak koji me je trebao dovesti (i doveo me) do Augsburga. Imao sam rezerviran ležaj koji je bio OK, iako moram priznati da je naš hrvatski vagon do Muenchena bio u boljem stanju od ovoga - čudo!!!
I, sve je bilo OK do 03:30 - a onda je upala u vagon policijska patrola i navalila s kontrolom dokumenata po svim kupeima i mene i još neku dvojicu mladića izvela u teretni vagon na pregled. Nisu nas skidali do gaća, ali je zato iz ruksaka izašla i zadnja prljava čarapa, a nije bilo mjesta u koje nisu zagledali, od etuija za naočale do paste za zube. Nije me bilo frka jer sam znao da nemaju što naći, no, opet, prenuli su me iz najboljeg sna ... a na kraju sam još svu tu razbacanu kramu morao utrpati nazad u ruksak i nije preostalo puno vremena za spavanje.

……

No, vlak za Zagreb je kretao u 11:40, preostalo je još vremena za posjet restoranu Nordsee i grijanje uz Fish & chips, kupnju sendviča za vlak (predstojala mi je gotovo 9-satna vožnja!) ... I to je bilo to. Nakon toga više nije bilo iznenađenja u direktnom vlaku za Zagreb preko Muenchena, Salzburga, Villacha i Ljubljane. Do Muenchena nije bilo gužve, onda do Salzburag jest, do Villacha se vlak pomalo praznio, a sličan trend se nastavio i sve do Zagreba. Za razliku od njemačkih vlakova, ovaj ovdje (austrijski vagoni) nije imao internetsku vezu, no generalno je bio čist i ugodan za vožnju. A najljepša stvar je bio pogled na Alpe pune snijega uz zalazak sunca koje je nakratko izvirilo da nama, putnicima, zaželi ugodan put ...



U Augsburgu, čekajući vlak za nazad. Snimio: Vanja



…… …… …… ……

Zagreb-Muenchen-Karlsruhe-Strasbourg- Aachen-Koeln-Muenchen-Zagreb, 06.-14.09.2013..

Tradicija se ponovila i ove godine me je također zapao službeni put u Aachen (cijeli tjedan, za razliku od lanjskog 3-dnevnog boravka!), ovoga puta u puno ljepše vrijeme (tako sam bar mislio ...), početkom rujna umjesto krajem studenoga, kao prošle godine. Za putovanje sam kao i prošle godine odabrao vlak, Interrail kartu „5 od 10“ s kojom se u bilo kojih 5 odabranih dana unutar perioda od 10 dana mogu beskonačno voziti vlakom. Karta košta cca 2200 kn i mislim da sam ju dobro iskoristio! ;o) No, za razliku od prošle godine, kada su sve željezničke veze radile tip-top, bez i trunke zakašnjenja, ove godine je putovanje donijelo puno više uzbuđenja – čitajte dalje! ;o)))))

Polazak iz Zagreba je bio u petak navečer, noćnim vlakom za Muenchen. Mjesto u kolima sa ležajevima (6 ležaja u kupeu) košta 99 kn i meni je to odličan način za prevaljivanje većih udaljenosti – san uz kloparanje kotača vlaka mi je posebno sladak! ;o)
Za razliku od lanjskog iskustva kada sam sa još samo jednim „cimerom“ prevalio čitav put do Muenchena, ovaj put je kupe bio pun, istina ne odmah od Zagreba, ali zato od Ljubljane. Iz Zagreba je sa mnom krenuo samo jedan suputnik u kupeu, neobičan svat – australac kineskog porijekla u ranim 30-tima, potpuno istetoviranog torza, blagoga glasa i pun zanimljivih priča. Čovjek se nalazi na 2-mjesečnom putovanju Evropom i već se nalazio pri samome kraju, a između ostaloga je već obišao sve balkanske zemlje i posve solidno naučio najvažnije fraze našeg/naših jezika. Uglavnom, vrlo zanimljiv suputnik i sugovornik! A ovi koji su ušli u Ljubljani su bili Englezi, mlađa škvadra. Kad se tome dodaju ljudi iz susjednih kupea – mlađi Nijemci, pa neka starija gospođa našeg porijekla koja već dugo živi vani sa sinom, pa onda opet neki drugi Englezi – scenografija putovanja do Muenchena je potpuno opisana.

Na žalost, cijeli taj šaroliki svijet likova je zajedno sa mnom podosta okasnio do Muenchena – u Zagrebu smo kasnili samo 10 minuta zbog kašnjenja vlaka iz Sarajeva iz kojeg smo čekali neke putnike. U Ljubljani je kašnjenje naraslo na 20 minuta, a u Muenchenu smo kasnili gotovo 45 minuta .... taman dovoljno da debelo zakasnim na TGV vlak koji bi me u samo 2 i pol sata dovezao do Strasbourga. Prošli puta, kada sam se njime vozio do Stuttgarta zagrebački vlak je stigao na minutu točno i stigao sam na TGV bez problema, no sada – fiju ....

No, ipak je to Njemačka – slijedeći vlak za Karlsruhe, prolaznu točku za Strasbourg, je išao već za 10 minuta. Vlak je bio poluprazan i vožnja zanimljivim pejzažem je bila pravi užitak, pogotovo kada je sinulo sunce. U Karlsruheu me je pak dočekalo oblačno nebo i sat vremena do slijedećeg vlaka prema jugu. Prošetao sam se po okolici kolodvora – u oči mi je upao veliki park ispred kolodvora, ali plan grada mi je rekao da je centar puno predaleko da bih mogao stići do njega u raspoloživih 60 minuta pa sam se onda prošetao po bližoj okolici stanice, poslikao nešto neobičnih natpisa, gomilu bicikala parkiranih kod stanice i na kraju zanimljivu mrežu tramvaja/vlakova koji bez razlike voze i željezničkim i tramvajskim gradskim kolosijecima.

Od Karlsruhea je slijedilo 45 minuta vožnje do Appenweilera, a tamo sam čekao lokalni vlak za Strasbourg. Siđoh ja u Appenweileru i putokaz kaže da vlak za Francusku vozi sa perona 9 i šalje me nekud dolje ... pa nekud gore, pa stazom kroz grmlje ... pa na kraju putićem do neuglednog perona usred grmlja koji se isto tako mogao nalaziti i u Donjoj Stubici (šalim se, ipak nije izgledalo baš TOLIKO zabačeno :o))) ). Ljudi se nakupilo podosta, a vlak je naišao samo sa dva vagona ... istina, pomalo čudna, sa trokutastim prozorima, ali samo dva. Podosta smo se nagurali i mene je zapalo samo stajaće mjesto u kutu. No, 25 minuta vožnje je brzo prošlo.



Svitanje u ICE-vlaku između Muenchena i Stuttgarta. Snimio: Vanja


Kolodvor u Karlsruheu. Snimio: Vanja


Križanac tramvaja i vlaka po kojem je Karlsruhe svjetski poznat – vozi i po gradskim ulicama kao tramvaj i po željezničkim kolosijecima izvan grada kao prigradski vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak za Strasbourg na livadi u Appenweileru. Snimio: Vanja


U malom (2 vagona) vlaku za Strasbourg – kao da se vozim za npr. Stubicu. Snimio: Vanja


Velika staklena ljuska glavnog kolodvora u Strasbourgu. Snimio: Vanja


……

Kad sam u Strasbourgu došao na kolodvor ostalo mi je još 20-tak minuta do vlaka, taman dovoljno da vratim bicikl i pokupim svoju kauciju od 150 EUR, pošaljem razglednice, podignem ruksak i stignem do vlaka. A vlak je već bio pun .... no, granice popunjenosti su se pomicale sa svakom slijedećom stanicom na kojima su u pravilu ulazili samo biciklisti i to hrpimice (zanimljivo, uglavnom stariji ljudi). Do Offenburga u vagon više ne bi stao ni dječji romobil koliko nas se naguralo u ta dva jadna vagona - mislim da je iz vlaka izašlo bar 40-tak bicikala i njihovih vlasnika te još stotinjak običnih putnika.

Tu me je pak uz napokon nešto svježeg zraka dočekalo pola sata čekanja pod sivim nebom uz prohladan vjetrić. ICE za Berlin je stigao na vrijeme, gotovo pun ... no, starija gospođa, koja je čekala tik do mene, i ja smo uspješno naciljali dva sjedala u kutu vagona i uvalili se na njih dok su svi ostali ovaj put popušili i ostali stajati odnosno izvalili se na pod vagona. Na sreću, vožnja do Mannheima, moje stanice presjedanja, nije bila dugačka - tamo je izašlo puno ljudi i uskočilo odmah u slijedeći ICE koji je jurio put Hamburga, a mene i novu suputnicu (opet stariju gospođu ;o) ) dovelo do Koelna za samo sat i pol vožnje brzinom od barem 350 km/h ... vlak je podrhtavao i cvilio kao da se nalazim u avionu.

U Koelnu je bilo još hladnije i desetak minuta čekanja na hladnome vjetru me je iznenadilo - ja sam još bio pod utjecajem juga, u sandalama i kratkim rukavima. Regionalni vlak je došao na vrijeme i posljednjih 50 minuta puta je prošlo bez uzbuđenja, uz sve prazniji vlak i poneku kap kiše.



Noćni dolazak u Aachen – glavni kolodvor. Snimio: Vanja


……

I, došlo je vrijeme povratka iz Aachena . ICE vlak kojeg sam olovio je kasnio u polasku 10 minuta, što mi tada nije bilo nimalo važno, no to je očito bio početak željezničkih muka o kojima ćete čitati u slijedećim poglavljima. ;o)
Po dolasku u Koeln sam ekspresno zbrinuo prtljagu (6 EUR aza 2-24 sata držanja prtljage u high-tech ormarićima), kupio dnevnu kartu, sendvič i muffin u pekari i skočio na tramvaj/U-Bahn broj 16 (u Koelnu se ta dva pojma miješaju jer jedna te ista vozila voze u centru grada ispod zemlje, a u ostatku iznad, po ulicama). Cilj mi je bio alternativni vrt u Neukoelnu kojeg sam otkrio uz pomoć prijateljice iz Njemačke, a kojeg sam želio posjetiti da ga usporedim sa našim domaćim Eko Prečkanskim vrtom.

Tramvaj je proveo par minuta u zastoju, no niti me to kašnjenje nije brinulo. Kad sam stigao na odredišnu stanicu Schoenhauserstr uzeo sam si još deset minuta fraj da pojedem sendvič sjedeći na nasipu obale Rajne uz koju vodi vrlo prometna biciklističko-pješačka staza. Očito su "kolonjezi" navalili na rekreaciju nakon radnog tjedna ...

……

Bio sam u dilemi da li u tom dobrom ambijentu Belgisches Viertela odmah i večerati "za pravo", no rekoh, to ću kod kineza na kolodvoru, to mi je već tradicija, imaju dobru klopu. I, došetah se ja oko 22h do kolodvora (vlak mi je kretao u 23:45, a trebalo je još uzeti stvari iz ormarića) ... a kad tamo sve puno policije - kolodvor je u policijskom okruženju!!!!

Muvao sam se uokolo i saznao od policajaca da je pronađen sumnjivi kofer pred kolodvorom i zatvorili su cijeli dio kvarta dok se ne ustanovi o čemu je riječ. Hm, što sad? Za početak, pojedoh kebab (jedan od bljakastijih u zadnje vrijeme, onome u Aachenu nije ni do koljena) i saznah da se ipak može ući u kolodvor, ali sa stražnje strane ..... no, dio sa ormarićima za prtljagu je još uvijek bio nedostupan i moje molbe da me puste do ruksaka (ili da ga bar oni za mene donesu) su ostale neuslišane. Nisam bio jedini koji je popušio, neke cure su propustile vikend u Parizu iz istog razloga .....

I, vlak je došao i otišao, a ja sam i dalje čekao moje stvari .... Policijska blokada je napokon raspuštena oko pola 1 i tad više nisam imao puno izbora, "ulogorio" sam se u najmanje hladan i prljav dio kolodvora (slučaj je htio da je to bio kutak sa izložbom o indijskim željeznicama koji je bio izvan dosega propuha i imao je tapison na podu) i učahurio se drijemajući .... Po kolodvoru je stalno bilo nekoga, cijelu noć vlakovi dolaze i odlaze, tako da nije bilo neugodne praznine (a i policija se šetkala uokolo, već su me poznavali nakon mojeg traženja prtljage). Najveća mi je kriza bila između pola 2 i pola 3 kad bi sve dao da se protegnem negdje u toplom, no kad je to prošlo bilo je OK. Pojeo sam topli kroasan i popio čaj (neki lokali rade cijelu noć) - idemo dalje.

U 04:22 je došao ICE vlak za Muenchen, uvalio sam se unutra i otkunjao većinu vremena od 5 sati koliko nam je trajala vožnja. A u Muenchenu je prva stvar bila zatražiti povrat novca za neiskorišten ležaj u noćnom vlaku (ispunio formular i predao, lova je stigla za 10 dana na račun), ostaviti ruksak u ormariću i malo se progibati. Prošetao sam se sat vremena po Schwabingu, kupio nekaj špeceraja za ostatak puta ... i vratio se do kolodvora, nije mi bilo do puno istraživanja nakon takve noći. Na kiolodvoru sam maznuo kineske špagete s piletinom (kad već nisam u Koelnu ;o) ), uzeo stvari i veselo krenuo na peron dočekati vlak u 12:10 koji će me odvesti za Zagreb. Ali, figa!
Prvo su javili da vlak kasni 1 sat. Malo kasnije da kasni 2 sata. Onda je vlak došao i javili su da nekaj ne štima i da ćemo u Salzburgu morati presjesti u novi vlak iako su ovdje bili direktni vagoni za Zagreb. Među putnicima je krenulo negodovanje, već im je bio pun xxx poVLAKčenja za nos... ali, rekli su da je riječ o tehničkom problemu i da se mora.

Stigao je i Salzburg, kondukter nas je potjerao iz vlaka i prebacili smo se na susjedni peron (to "prebacili" zvuči lako, no u stvarnosti to nije bila mala stvar uzevši u obzir da je većina ljudi teglila kofere, ruksake, bicikle). Vrlo brzo smo krenuli dalje, a ja sam se uvalio u posljednji vagon koji je imao poveliki odjeljak za bicikle, smjestio se na pod do njih, namazao si dvije šnite kruha sa kobasom iz minhenskog špeceraja i krenuo pisati prve retke ovog putopisa. Kad mi je dosadilo pisanje započeo sam razgovor sa njemačkim parom srednjih godina koji je krenuo biciklima u obilazak Balkana, od Zagreba preko BiH i Crne Gore za Albaniju, a zatim u Grčku do Patrasa gdje ih je čekao prijatelj. Već su prošli dosta svijeta tako da im se ta ruta nije činila posebno teška, više kao nešto za gušt. Uz priču i razmjenu slatkiša vrijeme do Villacha je brzo prošlo.
(i da, na alpskim vrhuncima je već bilo snijega!)

U Villachu smo imali 45 minuta do slijedećeg vlaka koji nas je trebao dovesti do Dobove. A što dalje? To nam austrijski kondukter nije znao reći već nam je savjetovao da se raspitamo kod slovenskog kolege. U svim tim seljakanjima se među putnicima iskristaliziralo tko kuda putuje, a meni je prišla starija gospođa, rođenjem zagrepčanka, a stanovanjem frankfurterka, koja se bojala da će ostati bez vlaka do Zagreba. Do nas je bila i jedna mlađa cura, također iz Frankfurta, Njemica, koja je isto putovala do Zagreba, ali nije znala o čemu se tu zapravo radi i zašto su svi tako uzbuđeni. I, tako se složila ekipa za razgovor u novome vlaku i vrijeme je uz kekse i priču ponovo brzo prošlo – kao zanimljivost, ispalo je da se obje žene zovu Katarina!
(dodatak: Nijemci s biciklima iz prethodnog odjeljka su se za svaki slučaj iskrcali već u Ljubljani s namjerom da tamo prenoće)

Kad nam je slovenski kondukter rekao da iz Dobove nemamo više vezu za Zagreb te večeri, već tek ujutro, pokrenuo sam mašineriju koja je trebala pronaći nekoga tko bi me (zapravo nas, jer ni suputnice nisu imale bolju ideju kako doći do cilja) dovezao do Zagreba. Nazvao sam ženu koja je pak nazvala susjedu koja je bila voljna prevesti nas kući. No, dobra vijest je ipak stigla, tamo negdje oko Zidanog Mosta - kondukter je rekao: "Sredit ćemo nešto za vas, čekat će vas vlak!".

I zaista nas je čekao, vlak koji iz Beča vozi za Zagreb i koji je trebao proći 50 minuta prije našega. Ne znam da li je i on kasnio pa su ga samo malo uštopali ili su ga zaustavili za cijelo to vrijeme, no bio je tamo i na naše veselje je posljednja etapa našeg puta prošla u punome sjaju - naime, sjeli smo u prvi razred i slavodobitno, ali i sa već očitim umorom, ušli u Zagreb. Pozdravili smo i ja sam sjeo u jedan od posljednjih tramvaja (već je bilo pola 12) i polako krenuo kući nakon putovanja koje ovoga puta zaista nije bilo dosadno. Baš me zanima kakvo će biti slijedeće! ;o)



Pogled na Glavni kolodvor u Koelnu sa platoa ispred katedrale – u tom času još nisam zano da ću tamo procesti noć. Snimio: Vanja


Pano (onaj narančasti) na koelnskom kolodvoru ispred kojeg sam oddrijemao koju rundu čekajući ranojutarnji vlak. Snimio: Vanja


Čekajući vlak koji će se „raspasti“ na Glavnom kolodvoru u Muenchenu. Snimio: Vanja

Oznake: vlak, željeznica, putovanje