|
23.07.2004., petak
Prinčevi i princeze
Danas sam pukim slučajem uletio u jedan vrlo zanimljiv razgovor. Jedna starija gospođa (koja radi u kiosku) i jedan malo pijani gospodin su raspravljali o tome kako žene nikad nisu zadovoljne sa muškarcem. Bilo to iz razloga da im je premali, da su lijenčine, da piju, da su neuredni ...itd, itd. Nisam se želio miješat, samo sa htio cigarete i žvakaće. No budući da sam stalna mušterija i gospođa me poznavala, upitala me što ja mislim o tome. Nisam baš imao neki odgovor, al sam sjetio one stare što žene znaju reći: "Čekala sam princa na bijelom konju, a došao je samo konj!" Na što se ta gospođa nasmijala i rekla: "Pa koje glupače to vele? Kao da su one princeze?" Znam ja te mlade žene, ne znaju ni jaja skuhat, a non stop prigovaraju. A kamoli da treba gaće oprat i nahranit muža, ako hoće da od njega nešto bude. Tek tada smiju prigovarat!
Nisam želio komentirati više, nisam bio spreman za ubaciti se u takvu raspravu. Ali nisam očekivao takvu izjavu, obično svaki put dobijemo od ženskih osoba jezikovu juhu, ali da nas netko podrži, nisam očekivao.
Uzeo sam cigarete i žvake i izletio van. Primjetio sam da se gospođa vratila raspravi s pijancem. Očito joj je bilo dosadno. Ali siguran sam u jednu stvar, da su ovo čule neke mlade ženske osobe koje poznajem, tako bi se uvrijedile da ne bi nogom stupile u taj kiosk.
Jer ne kaže se bez razloga: Istina najviše boli!
|
Praznina u meni...
Šetajući pod suncem, obavljajući dnevne obaveze i kupovinu, pratio me neki čudni osjećaj. Iako sam u šoping išao sa starom prijateljicom. Nakon toga na kavu sa prijateljom s kojim se mogu raspričati, a dan je stvari jako dobro prošao, nešto je nedostajalo. Iz puke zabave, pročitao sam današnji horoskop. Jako dobar. Ugodan dan prošao je sa nekoliko reakcija, koje bi se mogle opisati kao lagani flertovi, baš kao što mi horoskop predvidio. Dobra volja pratila me u stopu. Začudo danas mi ništa nije podiglo tlak. Ali opet, nešto je nedostajalo. Ne mogu to definirati, ali uvijek nešto fali. Nešto ključno, vitalno. Nešto toliko važno da uzrokuje prazninu. Nisam mogao definirati. Imajući tisuću mogućih razloga u glavi, no niti jedan se nije uklapao. Morao sam se naspavati zbog noćne smjene, no nije išlo. Osim što nisam mogao isprazniti glavu od tih misli, još je i bilo užasno vruće.
Otišao sam na posao. Prije nego svi osim dežurnih odu, klasična zajebancija na poslu. Gomila ljudi, koja jedva čeka trenutak da ode doma ili možda čak i van, a nas nekoliko preuzima posao. Nisam bio loše volje, a onih par zajedljivih komentara ljudi koji očito uživaju u tome da mi dignu tlak, nisu uspjeli. Opet sve OK. Nakon preuzimanja smjene, opet taj osjećaj.
Shvatio sam da je osjećaj bio kratko vrijeme odsutan. Sjetio sam se da obično shvatiš što imaš, tek kad toga nema.
Samo kako reći da znam što je uzrok, ili bolje reći tko?
|
21.07.2004., srijeda
Blog vs. Bug: Rat ili nezrelo prepucavanje?
Pročitao sam kolumne u Bug-u, pročitao sam i reakcije na Blog-u. Osobite reakcije imaju Anderlon, Vuk i Darius, na što opet odgovaraju Zec i Oleg. Momci, ima li to prepucavanje tipa: Moj tata je veći od tvog? smisla? Istina je da je na Internetu većina stvari sranje i glupost, stvarno se može naići na svašta! Primjer: Rad u vrtu ali ima i dobrih stvari. Isto to se može reći i za različite časopise. Od gomile tiskanih stranica, uglavnom pročitam par onih koje me zanimaju ili rješavaju neku poteškoću, dok se s ostalim možete poslužiti ukoliko nemate više toalet papira.
Istina je da za korištenje Blog-a ne treba poznavati HTML, čak ni osnovno, a opet se može napraviti sasvim dobar članak, i često hit-anu stranicu. Ako to nekome nije dovoljno uvijek može otvoriti svoju / (slash) domenu na Htnet-u ili na Iskon-u ili kod nekog drugog operatera. Čak ni ne trebate operatera! Ima po svijetu puno besplatnih web hostera kao Gizba, Geocities, Angeltowns, …itd. Ima ih jaaaaaako puno. Ukoliko se želite zajebavati sa direktnim pisanjem HTML koda dok ste online, što može biti čak i zabavno, ako su vam dojadili FPS sessioni, i ako nemate privatnog života, ili radite to zbog profita ili profesionalne deformacije. Možete također uploadati FTP softwareom, što je ipak malo jeftinije jer stranicu napravite doma. Neki također nude alate za izradu slične ovima na Blog-u no nisu baš nešto. No prepucavati se ovako stvarno nema smisla. Nazivati ljude idiotima jer pišu što im padne napamet, također nema smisla. Dosta prisutnih na Blog-u sigurno ima svoje iz temelja napravljene stranice i negdje drugdje. I to možda stvarno dobrih stranica, ili pak totalnog smeća. Svakom svoje. Nije dobro generalizirati i uopćavati. Svatko je individualan. Osim toga kako mjeriti ispravnost i uspješnost bilo čega na netu? Brojem posjeta? Po tome su najbolje stranice na svijetu (ovdje ne preporučam kliknuti zbog hijackinga) Best–search i slične jer ti kad klikneš na njih ugrade mali file tipa internat.exe ili sulfnbk.exe ili _125b4a18e6f745a1_9ffa_9716eadfc5e4.exe ili IEengine.exe i sl. u Windowse i svaki put kad ideš online vaš homepage je njihova stranica ili neka slična. Subjektivnom ocjenom? Ukusi se razlikuju. Neka stranica se samo može preporučiti ili ne. Neka ju ocjenjuje posjetitelj. Ako mu se sviđa doći će opet, ako ne, ima drugih koji hoće.
Svatko piše svoje stvari na svoj način. Netko kemijskom u neku bilježnicu, netko tipkovnicom na računalo, još bolje ako je online. A netko čak možda i guskinim perom i tintom. Oleg je i sam napisao o istaknutoj osobi da je «… pošteno priznao da je sporni članak na Indexovom portalu vidio kad mu ga je «netko isprintao». Ej, isprintao! Zna li se taj čovjek spojiti na Internet?» Pa onda budući da je dio populacije prisutan na Blog-u ipak malo Internet-pismeniji, što imaš prigovarati? Ako ti se ne sviđa, zar te netko tjera da čitaš?
Bavite se pametnijim stvarima ako vam već dosta strategija na poteze, posjećivanje XXX stranica i inih načina zabave. Ali prepucavanje je na razini svađa klinaca u pješćaniku. Za nekoga tko je dugo uz računala i Internet i tko je pun ponosa kao lubenica koštica, mislio sam da ste ipak malo zreliji.
Ali moram vam priznati jednu stvar, dobili ste pažnje. Toga vam očito nije dosta.
«Bolje da o tebi pričaju loše nego da uopće ne pričaju!» Oscar Wilde, jako mudro.
|
20.07.2004., utorak
Stres i liječenje frustracija
Stres je počeo djelovati na mene. Kako? Pa kad vas ubija vrućina zbog problema sa tlakom, na poslu vas 8 sati gnjave budale za koje se pitam kako mogu biti liječnici ili odvjetnici, pola plaće odleti u vjetar za stvari koje se čine kao totalna idiotarija; kao račun za grijanje (u sred ljeta), i znate da ništa od mora ove godine, bome popizdite, da prostite! Znam da se nekad izderem na osobe koje definitivno nemaju veze s tim, ali što se može baš su bile u blizini kad sam zakuhao i ventil je morao pustiti višak van. Ispričat ću im se, jednom. Ima tu još i gomila sitnica koje same po sebi nisu ništa, ali ni kap kiše nije ništa a opet se monsun sastoji od kapi. Skupi se toga dosta, a malo je stvari koje to mogu ublažiti, ili daj Bože neutralizirati.
Primjer: idem danas kupiti televizor. Ne treba mi nešto posebno, tek toliko da imam dosta kanala, jer sam uzeo kablovsku, a imao sam staru ragu na koju ne stanu svi programi. Uzmem nekoliko reklamnih listića kojima mi svaki dan pune kaslić i zaputim se do veletrgovina. Prva, nema onog što bi mi odgovaralo. OK, idemo dalje. Druga, ista stvar. Ima od igle do lokomotive, al nema telki ispod tri iljadarke! A to mi je ipak malo previše. A da ne zaboravim, sve puno ljudi što se hrupe ispred polica i gnjave jadnog prodavača s oznakama ispod uređaja, kao Što je to MP3? I slično. Treća trgovina, napokon, pomislih a ono ne vjerujem! Izbor između prastarih dizajna sa tako okruglim ekranom da te oči bole dok je ugašen. Kao da to treba biti akvarij, a ne telka. A nasuprot njih totalno čudo tehnologije, tako širok ekran da ne možeš pročitati titl bez da okreneš glavu. A gdje je prosjek? Ono za nas obične? Nemam dvajst iljada al neću niti neki šrot za petsto kunića! Ali ipak našao ja! U toj gomili, ipak bio jedan prosječan, svega par primjeraka ukupno. Primio ja čovjeka u bijeloj kuti za rukav i potegnuo k'o sivonja. Baš sam ga prekinuo dok je nekoj nadobudnoj ženi pokušao objasniti razliku između Pioneer receivera i Sony tunera, Kao da je važno ako misliš dati deset tisuća za to? Prvo malo mrki pogled, ali ja pokažem koji hoću, novci u ruci i krenusmo do blagajne. Mrki pogled prerastao u smiješak s olakšanjem. Shvaćam ga, i meni je tako na poslu. Napokon netko tko ne gnjavi s glupim pitanjima. I tako ja odoh van s novom telkom. Koštala me 50% više nego sam mislio potrošiti, ali nije ni tako loša. Ipak mogu brzo šaltati između Animal Planeta i Discovery Science, samo jedan gumb između, na daljinskom. I tako prošao šoping, stanje na bankomatu, blizu 0, a plaća još jako daleko. Dobro, računi riješeni. Ali sam jedva izdržao u toj gomili koja sate potroši tražeći nešto, a ne zna što u stvari želi kupiti. Samo da su tamo, u društvu istih takvih.
Dobro, ipak nije sve tako crno. Preko maila često dobijem tako dobrih zajebancija da moram pokriti usta rukama, jer nije baš dolično smijati se preglasno. Ima ljudi koji također zbog nekog neobjašnjivog razloga ugodno djeluju na mene. Ma kako loše volje bio, uvijek me uspiju oraspoložiti, jedna specično. Ponekad je dovoljno samo da ih vidim, jer uvijek imaju iskreni smiješak na licu. Kako im to uspijeva, stvarno mi nije jasno. Svaka im čast! A opet ima i takvih koji me pogode u živac čim zinu, al što je tu je. Ima nas svakakvih.
Evo primjera jedne zajebancije, zvuk obavezan:
Nađite razlike
|
18.07.2004., nedjelja
Kakv bi pas bio?
Rješavao sam vrlo zanimljiv i zabavan testić. Rezultat je bio Sibirski husky. Ukoliko vas zanima kakev bi pas vi bili, možete to provjeriti ovdje: Kakav ste pas?. Samo kliknite na Game nakon otvaranja stranice. Zna biti stvarno zanimljivih rezultata!
|
16.07.2004., petak
Odluke...
Svaka naša odluka na raskrižju života nas vodi u drugom smjeru. Ponekad je to samo neka sitnica, ponekad nešto krupnije. Ali može usmjeriti naš život u različitim smjerovima. A nekim situacijama se počnete vrtjeti u petlji i ne znate kuda.
Primjer: Ponuđeno vam je da idete na put u egzotičnu zemlju na petnaest dana. Sve plaćeno, put, smještaj, hrana, obilazak stvarno puno povijesno-kulturnih atrakcija. No za to treba i nešto učiniti; odraditi nekoliko honorarnih poslova, koji mogu biti zabavni. Upoznate niz ljudi iz cijeloga svijeta što se okupljaju na jednom velikom glazbenom događanju u toj zemlji svakih nekoliko godina. Dakako i vi u tome sudjelujete, svirate, plaćeno naravno.
Netko bi pomislio: Pa gdje je tu problem? Idemo! No ipak tu odlučuje nekoliko stvari. Netko ne može ići jer nikako ne može dobiti petnaest dana slobodno. OK, u našoj zemlji to stvarno može biti teško. Netko ima obitelj, a budući da zarada nije velika, ne može otići zbog brige o njima. OK i to shvaćamo. Bolest se također uzima u obzir. No na kraju ostane tri osobe koje moraju obaviti posao ili sve propada. Dakle da ponovim: propada put u zemlju u koju se ide jednom u životu, možda, i to najčešće iz osobnih i religijskih razloga, a ovakva ponuda se ne propušta. Još jednom, ostaje tri osobe. I sad, gdje je tu problem. Dvije osobe su sve druge obveze (faks, vojska, posao, veza,...) podredile tome i pripremile se, no treća još nije. Ostalo je još jedanaest dana do polaska, a ta osoba nema definiran odgovor. Ta osoba je nezamjenjiva jer su sve druge opcije otpale. Čovjek može stvarno imati opravdane razloge i nitko ga neće kriviti nizašto, makar ovim dvjema osoba propao događaj koji se pamti čitav život. No analizom situacije, stvarno nema neki opravdan razlog zašto još ne odgovara. Ne radi posao gdje ne može dobiti slobodne dane (već ih je dobio), nema obitelj o kojoj se treba brinuti (nije oženjen, i nemam djece sa strane, barem koliko mi je poznato), nije bolestan… No što je poznato: trenutno je na moru sa curom i očito se njoj ne sviđa što odmor treba skratiti za DVA dana da bi otišao na put. Mogu shvatiti da je odmor na moru lijepa stvar, no može se sa 16 dana skratiti na 14 i otići na put. Očito mu ona ne da!
Jedno oveće društvo je razmatralo ove činjenice i zaključilo ovo: Ili je on papak (pardon na izrazu) ili je ona totalna glupača! Jer bi trebao ići. Odbijanje ovakve ponude automatski povlači činjenicu da takvih ponuda iz istog izvora više neće biti. A drugih izvora nema. I ne samo to! Njegovo neprisustvovanje automatski izbacuje ostalu dvojicu sa događaja. Jer je za posao potrebno tri osobe. Dvije ga ne mogu obaviti. Znam to sigurno. BIO SAM TAMO!
I sad što zaključiti? Kako odlučiti? Da li treba ići i zabavljati se u stranoj zemlji dva tjedna i vratiti se svojoj ljubavi, koje možda neće biti tada tu? Ili ostati ovdje zbog straha da će ju izgubiti, i propustiti veliko događanje? (A kasnije će sigurno žaliti, osim toga, svatko o ove dvojice i njihovih prijatelja će i njega i nju gledati sa prikrivenim prijezirom jer neće zaboraviti što im je upropastio)
Osobno smatram da osoba koja bi meni sprečavala takav put nikako ne bi mogla biti uz mene duže vrijeme. Tako da bih otišao na put. Ali ja tu nisam važan jer nemam toliko slobodnih dana, a i bio sam već. Ali žao mi je prijatelja kojima može propasti dva tjedna stvarno dobre zabave (i dobrih komada iz raznih zemalja) zbog jedne drapačoze (izraz iz usta jedne prijateljice koja je upoznata sa ovim) koja vjerojatno niti sama ne zna što hoće, niti što ima. Jer ako čovjek zbog njezinih riječi ne ide, onda stvarno ima ludo zaljubljenog tipa uz sebe.
Ona možda nije krivac, možda je u igri nešto treće, no sve dosad poznate informacije daju ovakav ishod. Jer ne možemo naći niti jedan drugi razlog.
|
13.07.2004., utorak
Pogled...
Za samo jedan kratak trenutak, pogled nam se sreo. Sve se počelo usporavati, kao u nekom filmu. Stotine ljudi oko nas su se zaustavili u svom poslu. Isprva, taj pogled je grijao, sjao, palio. No najednom je postao dubok, hladan, prazan. Probijao me. Išao je kroz mene, iza mene, u vječnost i bol. Praznina i usamljenost. Kao da sam osjećao to kod nje. Počelo se preslikavati na mene. Moj pogled se također počeo micati, ne lijevo ili desno. Gore ili dolje. Već naprijed, u nju, kroz nju.
Kao da sam gledao zrcalo. Kao da sam gledao sebe. Gubio sam dah., nisam mogao udahnuti. Voda svugdje oko mene. Počeo sam se gubiti. Postajalo je prebolno. Morao sam to prekinuti. Skrenuti pogled, bilo kud, samo dalje od te praznine i izgubljenosti, beskonačnog iskustva boli i samoće,…tame. Nije me smjelo savladati. Nisam toliko slab. Nisam mogao da dopustiti da potonem u takvu dubinu. Ali pogled se nije micao. Oči nisu htjele nikud, glava također. Sledio sam se. Ništa više nije postojalo, osim tih tužnih očiju. Svud samo tama, kao u tunelu gdje je jedini svijetli trenutak onaj kad prepoznate vlak prije nego te pogazi.
Nešto me udarilo i okrenulo. Prijateljica se slučajno sudarila u me. I ispričavala se. Život oko mene opet je krenuo svojim mahnitim ritmom, koji gazi svakoga tko ga nije spreman slijediti. Bio sam joj zahvalan, što me pokrenula. Nije bio važan bol u ramenu zbog udarca, jer sam iznutra osjećao olakšanje. Bio je to konopac, i ja sam ga spremno uhvatio.
Instinkt me ponovno okrenuo prema njoj, no pogled je bio spušten. Hvala Bogu, vjerojatno ga ne bi podnio još jednom. Naglo sam krenuo van. Morao sam na Sunce, na zrak, u buku automobila sa ceste. Nikad mi gradska vreva nije izgledala toliko privlačno.
|
08.07.2004., četvrtak
Lijepe riječi
Dobio sam lijep mail. Slika će dovoljno reći onima koji su to sigurno dobili i vjerujem poslali dalje mnogima.
|
07.07.2004., srijeda
MRZIM LJETO!
Stvarno ga mrzim! Zašto? Jer je pakleno vruće! Ako si vani, bilo na suncu, bilo u 'ladovini, nema toga što će ti pomoći. Pijenje hladnih napitaka…ma stavljanje glave u friđ, samo je kratkotrajna pomoć. Obožavam zimu iako se mnogi žale na hladnoću. Kad ti je hladno, uvijek se možeš zagrijati na nekoliko načina; bolje se obuci, sjedni uz grijalicu, zagrli nekog… No po ovoj prokletoj vrućini ne možeš skinuti i kožu sa sebe.
No moram priznat nije sve tako loše. Kako ono ide u onoj pjesmi: «Djevojke u ljetnim haljinama volim…» I stvarno ih volim! Čak ne mora ni biti haljina, mogu biti i kratke hlače i majica na «špaline» kako kažu ondje gdje bih sad volio biti, a od toga ništa. Problem je jedino to je onda još toplije.
Makar uzeo kockicu leda i išao njome po njoj polako od grudiju do pupka pa još niže. Pa zakuham! 'Ko da mi nije dosta Sunca i sparine?
Ma muka mi je!
|
Trenutak slabosti
Neki dan na poslu dvoje kolega me uhvatilo u trenutku slabosti. Sve maske i svi zidovi, su nedostajali u tom trenutku. Osjećao sam se gol i ranjiv. Inače kao i svi imam goleme zidove razuma podignute oko sebe koji me štite u svakom trenutku. No tada su nestali. Trajalo je možda nekoliko sekundi, no i to je bilo sasvim dovoljno da me vide u totalno drugom svjetlu. Onom koje obično nikada ne palimo. Onom koje čuvamo samo za posebne osobe.
Iako sam se u tom trenutku savršeno osjećao, njihov komentar me tako «suptilno» dirnuo kao kugla na kranu za rušenje zgrada. Moji instinkti su odmah počeli podizati nove zidove no već je bilo kasno. Temelj im je bio srušen. Koju god ciglu stavio, odmah bi padala. Iako na takve upadice obično imam spreman odgovor, tada ga nisam imao. Stoga sam odlučio šutjeti i ne potpirivati već ionako rasplamsali plamen. Gdje ima dima ima i vatre. Bolje da ostane samo dim. Nitko nikad nije uspio pogoditi baš takav trenutak da ubaci neki peckavi komentar, čak ni moji najbolji prijatelji, koji me znaju gotovo kompletno i već mogu predvidjeti moje reakcije. Uz to još točno u sridu. Pogodilo me u živac, ali ne onako, već kao balistički projektil.
Ne znam da li vam je poznat takav osjećaj. Onaj kada znate da je bolje šutjeti i ne reagirati iako se svaka stanica vašeg tijela želi obraniti i napasti. Jer svaka suvišna riječ samo bi pogoršala situaciju.
Kasnije, na miru, sam malo pokušao to proanalizirati. Što me dovelo u poziciju bez obrane? Onda sam se sjetio. Bio je to razgovor preko telefona. Trajao kratko i nije bio ništa posebno, vezano uz posao. No kolege su me vidjeli (jer su mi opisali, nisam imao zrcalo) sa iskrenim smiješkom i to takvim koji na mom licu nisu vidjeli u godini dana kako radim s njima. Odmah su shvatili da razgovaram sa nekog zgodnom kolegicom. Bili su u pravu. Nisu znali s kim jer je razgovor već završio, no moje raspoloženje je ostalo. Sad znam da je bio taj telefonski razgovor. No što u njemu? Riječ, rečenica, njezin ton glasa…nemam pojma. Jer to se ne događa niti kad s njom pijem kavu na pauzi. Ona kao osoba sigurno nije, nije moj tip. No sigurno je nešto rekla što me podsjetilo na nešto iz prošlosti. Za sad još ne znam što je to rekla, ali shvatit ću! Kad-tad! Jer ne želim više biti u situaciji da mi je duša kao otvorena knjiga prema osobama koje ju ne trebaju čitati.
|
06.07.2004., utorak
Roger i Ela...
Recimo da se muškarcu koji se zove Roger sviđa žena po imenu Ela. On je pozove u kino; ona prihvati i oboje se dobro provedu. Nekoliko dana kasnije on je pozove na večeru; ona prihvati i opet im bude lijepo. Nastave se redovno viđati i nakon nekog vremena i on i ona prestanu izlaziti s drugim osobama. I onda, jednu večer dok se voze u autu Eli nešto padne na pamet, i bez puno razmišljanja ona glasno kaže: Znaš li da se viđamo već šest mjeseci?
Nakon toga u autu nastupi tišina. Eli se tišina učinila vrlo dugom. Razmišljala je: Možda mu smeta sto sam to rekla? Možda ga nas odnos ograničava; možda misli da mu želim nametnuti neke obaveze koje ne želi ili nije siguran da ih želi.
A Roger pomisli: Boze. Šest mjeseci.
A Ela dalje misli: Ali nisam ni ja sigurna da želim takav odnos. Ponekad mi se čini da mi treba malo vise prostora, malo vise vremena da razmislim da li želim da nastavimo ovako .... pa kuda mi to idemo? Hoćemo li se samo nastaviti viđati na ovom nivou bliskosti? Idemo li prema braku? Djeci? Zajedništvu do kraja života? Jesam li spremna za to? Da li ga ja uopće poznajem?
A Roger misli: To znaci ... da vidim .... počeli smo izlaziti u travnju .... to je bilo bas kad mi je auto bio na servisu ... ooops - moram promijeniti ulje!
A Ela misli: Uznemiren je. Vidim mu to na licu. Možda sam sve pogrešno shvatila. Možda on od ovog odnosa želi vise, vise bliskosti, možda je on osjetio - još prije nego sam ja to osjetila - da ja imam neke rezerve. Sigurno je to. Zato ne želi ništa reci o svojim osjećajima. Boji se da će biti odbačen.
A Roger misli: Moram provjeriti i kuplung. Bas me briga sto onaj idiot mehaničar govori da je sve u
redu - osjećam da nešto zapinje. A bolje im je da ovaj put za to ne krive niske temperature. Koje niske temperature? A platio sam tom nesposobnom lopovu zadnji put 600 dolara.
A Ela misli: Ljut je. A ne mogu mu ni zamjeriti. I ja bih bila ljuta na njegovom mjestu. Tako me muci krivnja sto ga mučim, ali ja tu ne mogu ništa. Jednostavno još nisam sigurna.
A Roger misli: Vjerojatno će reci da je istekla garancija ..... Idioti.
A Ela misli: Možda sam ja preveliki idealist. Čekam viteza na bijelom konju, iako sjedim kraj savršeno dobre osobe, osobe s kojom mi je dobro, osobe do koje mi je stalo, osobe kojoj je izgleda stvarno stalo do mene, osobe kojoj je sada teško zbog mojih sebičnih, nezrelih fantazija.
A Roger misli: Garancija? Oni žele garanciju?! Dat ću im ja garanciju! Uzeti ću garanciju i ...
- Rogere, -kaže Ela glasno
- Molim? -kaže Roger iznenađeno.
- Molim te nemoj mučiti samog sebe tako, kaže ona dok joj se oči pune suzama. Možda nisam trebala ... O Boze, osjećam se tako... (Počinje jecati)
- Što ti je? -pita Roger.
- Prava sam budala, jeca ona dalje. Znam da nema viteza. Znam to. To je glupost. A nema ni konja.
- Nema konja? -pita zbunjeno Roger.
- Sad sigurno misliš da sam prava budala, -kaže Ela.
- Ne, -kaže Roger,- sretan da konačno zna pravi odgovor.
- Radi se samo o tome .... da .... mi treba malo vise vremena, -kaže Ela.
(nastaje pauza od 15 sekundi za vrijeme koje Roger misli i sto brze može pokušava pronaći dobar i siguran odgovor. Konačno smisli nešto za sto misli da odgovara situaciji).
- Da, kaže on.
(Ela, duboko dirnuta, dodirne njegovu ruku).
- Oh Rogere, da li zaista osjećaš tako? -pita Ela.
- Kako? -pita Roger.
- Pa ... o vremenu, -kaže Ela.
- O, -kaže Roger,- da.
(Ela se okrene prema njemu i zagleda mu se duboko u oči, a on postaje vrlo nervozan zbog toga sto bi ona mogla sljedeće reci, pogotovo ako to bude uključivalo konja. Konačno ona progovori.)
- Hvala, Roger, -kaže.
- Hvala tebi, -kaže Roger.
Onda je on odveze kuci, i ona legne u krevet i place do zore. Roger dođe u svoj stan, otvori vrećicu čipsa, upali TV i odmah se udubi u teniski meč dva Ceha za koja nikad nije ni čuo. Neki tanki glas u glavi govori mu da se u autu dogodilo nešto zaista važno, ali on je siguran da nikad ne bi mogao razumjeti sto i da je najbolje ne misliti na to.
Sljedećeg dana Ela nazove svoju najbolju prijateljicu, možda i dvije, i one o tome razgovaraju 6 sati. Analiziraju do u detalje sve sto je ona rekla i sve sto je on rekao; do beskraja istražuju svaku riječ, izraz i gestu kako bi otkrile nijanse u značenju i razmatraju svaku moguću varijantu. Nastavljaju o tome razgovarati danima, tjednima, mjesecima - nikad ne dolazeći ni do kakvog zaključka, ali im ni u jednom trenutku nije dosadno.
U međuvremenu Roger, igrajući tenis sa zajedničkim prijateljem, zastane neposredno prije serviranja i upita: Normane, je li Ela ikad imala konja?
Ovu pričicu sam dobio u mailu. Česti su mailovi šovinističko-seksističke prirode. No rijetko koji ovako suptilno vrijeđa. Zar smo stvarno toliko bezobzirni? Ja mislim da nismo. Ne, ne mislim, siguran sam. Barem za sebe. Neću ovdje dodavati svoje moguće misli i odgovore, iako bi definitivno bili drugačiji. Prosudite sami!
|
Finale!
Uspio sam uhvatiti trenutak u migraciji da uđem u Blog i finaliziram look. I sad stvarno nije mračan. Sad je nadam se gotov. Dok se ne sjetim nečeg drugačijeg.
|
|
