|
20.07.2004., utorak
Stres i liječenje frustracija
Stres je počeo djelovati na mene. Kako? Pa kad vas ubija vrućina zbog problema sa tlakom, na poslu vas 8 sati gnjave budale za koje se pitam kako mogu biti liječnici ili odvjetnici, pola plaće odleti u vjetar za stvari koje se čine kao totalna idiotarija; kao račun za grijanje (u sred ljeta), i znate da ništa od mora ove godine, bome popizdite, da prostite! Znam da se nekad izderem na osobe koje definitivno nemaju veze s tim, ali što se može baš su bile u blizini kad sam zakuhao i ventil je morao pustiti višak van. Ispričat ću im se, jednom. Ima tu još i gomila sitnica koje same po sebi nisu ništa, ali ni kap kiše nije ništa a opet se monsun sastoji od kapi. Skupi se toga dosta, a malo je stvari koje to mogu ublažiti, ili daj Bože neutralizirati.
Primjer: idem danas kupiti televizor. Ne treba mi nešto posebno, tek toliko da imam dosta kanala, jer sam uzeo kablovsku, a imao sam staru ragu na koju ne stanu svi programi. Uzmem nekoliko reklamnih listića kojima mi svaki dan pune kaslić i zaputim se do veletrgovina. Prva, nema onog što bi mi odgovaralo. OK, idemo dalje. Druga, ista stvar. Ima od igle do lokomotive, al nema telki ispod tri iljadarke! A to mi je ipak malo previše. A da ne zaboravim, sve puno ljudi što se hrupe ispred polica i gnjave jadnog prodavača s oznakama ispod uređaja, kao Što je to MP3? I slično. Treća trgovina, napokon, pomislih a ono ne vjerujem! Izbor između prastarih dizajna sa tako okruglim ekranom da te oči bole dok je ugašen. Kao da to treba biti akvarij, a ne telka. A nasuprot njih totalno čudo tehnologije, tako širok ekran da ne možeš pročitati titl bez da okreneš glavu. A gdje je prosjek? Ono za nas obične? Nemam dvajst iljada al neću niti neki šrot za petsto kunića! Ali ipak našao ja! U toj gomili, ipak bio jedan prosječan, svega par primjeraka ukupno. Primio ja čovjeka u bijeloj kuti za rukav i potegnuo k'o sivonja. Baš sam ga prekinuo dok je nekoj nadobudnoj ženi pokušao objasniti razliku između Pioneer receivera i Sony tunera, Kao da je važno ako misliš dati deset tisuća za to? Prvo malo mrki pogled, ali ja pokažem koji hoću, novci u ruci i krenusmo do blagajne. Mrki pogled prerastao u smiješak s olakšanjem. Shvaćam ga, i meni je tako na poslu. Napokon netko tko ne gnjavi s glupim pitanjima. I tako ja odoh van s novom telkom. Koštala me 50% više nego sam mislio potrošiti, ali nije ni tako loša. Ipak mogu brzo šaltati između Animal Planeta i Discovery Science, samo jedan gumb između, na daljinskom. I tako prošao šoping, stanje na bankomatu, blizu 0, a plaća još jako daleko. Dobro, računi riješeni. Ali sam jedva izdržao u toj gomili koja sate potroši tražeći nešto, a ne zna što u stvari želi kupiti. Samo da su tamo, u društvu istih takvih.
Dobro, ipak nije sve tako crno. Preko maila često dobijem tako dobrih zajebancija da moram pokriti usta rukama, jer nije baš dolično smijati se preglasno. Ima ljudi koji također zbog nekog neobjašnjivog razloga ugodno djeluju na mene. Ma kako loše volje bio, uvijek me uspiju oraspoložiti, jedna specično. Ponekad je dovoljno samo da ih vidim, jer uvijek imaju iskreni smiješak na licu. Kako im to uspijeva, stvarno mi nije jasno. Svaka im čast! A opet ima i takvih koji me pogode u živac čim zinu, al što je tu je. Ima nas svakakvih.
Evo primjera jedne zajebancije, zvuk obavezan:
Nađite razlike
|
|