|
28.08.2004., subota
Dan D ... iliti «iskrcavanje na Normandiju»...
Danas je bio dan D. Dakle nakon uspješnog tempiranja isporuke poslanog cvijeća (na svu sreću), ide onaj teži dio. Nakon svih pomnih planiranja, sve gotovo, i najzad onaj dio licem i lice. I kako reći što osjećam? Cijeli dan se vrte neke sulude primisli, neke trenutno čak i zvuče pametna, neke uopće ne. U jednom trenutku pokušava se to izvesti romantično, a dugom želim ispasti «mačo» , znate ono: uvijek u najboljem svijetlu, a onda me lupi u glavu «Čemu? Pa ja s tom osobom mogu razgovarati o svemu, zašto ne bi i o tome kako osjećam prema njoj?» I to sam i odlučio učiniti. Nema razloga da kompliciram, iako obično to činim.
Kava... uobičajeni neobavezni razgovor kao i inače. I u toku toga, dogodilo se. Svi moji zidovi dolje i rekao sam. Zašto ju zovem Ledena Kraljica, što osjećam i što bi želio da se nastavlja na sve ovo, krenulo je iz mene kao lavina. Zbunjeni pogled na tren, a onda onaj pogled iza kojeg kuha tko zna što. Shvatila je da sam ja poslao. I tako je kamen sišao sa srca... Moje karte su bile na stolu.
Prošlo je dobro. Predivan smješak s njezine strane, no ipak je ostalo visjeti u zraku. Ona treba vremena. To nije problem, za nešto što vrijedi sam spreman čekati.
Koliko dugo... vidjet ćemo...
|
22.08.2004., nedjelja
Kad ti nešto treba...
... onda toga nema! Svaki dan iz kaslića uzimam gomile papira, onih poznatih reklamnih listića. Saznam gdje ima kupiti jeftinih televizora, namještaja, kako najbolje popraviti zube, čak i gdje mogu povečati grudi, kao da mi to treba. No kad stvarno trebam neki dućan te reklame nema. Danas ja odlučio nešto kupiti i krenem u grad. U kvartu imam nekoliko dućana kakvih trebam, no niti jedan nema ono što trebam. Krenem ja dalje. I tako nakon nekoliko sati laganog prženja na zagrebačkom asfaltu i nakon ne znam koliko dućana, apsolutno niti jedan nema ono što trebam, a navodno živimo u metropoli. Možeš naći od igle do lokomotive, ali ako to treba nekome dostaviti, odgovor je: “Žao nam je, trenutno nemamo takve opcije.” I što napraviti kad nekome treba poslati osjetljivu i skupu robu? Pročačkam ja malo po internetu i nađem što trebam u Rijeci. Ponavljam u RIJECI! Dakle ako sad nešto kupim i navedem adresu kamo to treba doći, jer ja to ne mogu tamo odnijeti, to stiže sutra, iz Rijeke. A u Zagrebu to ne mogu naći! Nevjerojatno.
Sad se pitate što sam to trebao poslati? Dakle buket ruža, i normalno danas nisam uspio jer nekoliko desetaka cvječarnica koje sam obišao nema dostavu, a one koje imaju (navodno) su na suprotnom kraju grada pa nisam stigao do njih. Ako naručujem preko interneta, preko kreditne, odmah šalju ali ne ono što želim poslati, već neke (pitam se po čijem ukusu) aranžmane, koji bi možda dobro izledali u nekom hodniku, pored ormarića za cipele. Ali kad želite neki malo bolji aranžman od ruža ili orhideja, slože ti ga odmah, platiš poveću svoticu, i što s tim? Trebam to poslati, ne odnijeti! A ako šaljem preko kurirske službe, ne znam baš koliko će latica ostati nakon njihove vožnje po gradu. Jesu brzi, ali nježni nisu!
Stoga će dostava morati čekati do najmanje ponedjeljka jer tek tada stignem do dućana za kojeg znam da ima dostavu.
Stoga kratko upozorenje svima koji žele biti romantični i poslati nekome cvijeće, kako vam se savjetuje iz gomile časopisa, uputama sa neta i sl. sranja. Ako namjeravate vidjeti ono što šaljete, (a ne da molite Boga da ono što ste naručili telefonom ili netom na nešto i liči), pripremite auto, benzina i dosta novaca.
Mislim da sad znam zašto vi žene toliko volite cvijeće: jer nabavljanje nečeg poštenog puno košta. Ne mislim tu na novac, već to zahtjeva istovremenog strpljenja, truda i dobrog ukusa. A to se kod nas rijetko koristi sve odjednom, osim možda kad čačkamo oko auta.
|
19.08.2004., četvrtak
Kako postići unutrašnji mir?
Slijedeći ovaj jednostavni princip, vrlo brzo sam postigao unutrašnji mir.
"Način postizanja unutrašnjeg mira je da završiš sve stvari koje si započeo!"
Pa, okrenuo sam se oko sebe da vidim stvari koje sam započeo a nisam završio. Stoga sam prije posla završio bocu Bacardija, butelju finog crnog vina, bocu Jack Daniel'sa, popio moj Apaurin. Pojeo malo Pizze , a zatim i kutijicu čokolade otvorenu jučer.
Nemreš vjerovat kako se sada osjećam...
Molim obavjestite sve o ovom principu za koje vjerujete da im je potreban unutarnji mir.
|
17.08.2004., utorak
Test živaca...
Oni koji su me čitali s početka znaju da sam pisao o takozvanoj "šabloni" . Onoj po kojoj svi tražimo našu idealnu polovicu. Taj privid koji nosimo sa sobom, često izgleda toliko savršen, da izgleda nedostižan. No tada sretnemo nekog tko se naizgled potpuno uklapa u tu šablonu i tada normalno dođemo blizu ludila. Bar ja jesam. I to je tako trajalo neko vrijeme. A ona nije bila slobodna. No jedan mail sa vrlo velikom slikom na kojoj je pisalo «Ne kradi tuđe voće, skupo bu te koštale!» me podsjetio na situaciju u kojoj sam već bio, ne samo jednom, i svaki put sam platio. Pa sam odlučio ne poduzimati ništa. I tako je došlo do zahlađenja. Barem sam tako mislio. Nije je više bilo u glavi. Mir.
Onda se pojavila nova osoba, totalna suprotnost. Netko tko uopće nije nedodirljiv. Pristupačna i srdačna. S njom, nakon dugo vremena, mogu razgovarati normalno, bez ustručavanja, i odlučio sam ne čekati više ni trena.
E sad, zašto ovo pišem. Prije par dana dogodila se situacija koju bi netko smatrao noćnom morom a netko izvrsnim trenutkom za provjeru vlastitih osjećaja. Dakle što je bilo; Idem ja po kavu kad ono njih obadvije za istim stolom. Ona za kojom sa bio lud prije , i ona za kojom sam lud sad. (možda bi trebao u ludnicu, često ja ludim u zadnje vrijeme). Na trenutak sam zastao, što sad? No gle pa ovo čak može biti i dobro, jer budući da mi je u glavi kaos, sad mogu vidjeti na čemu sam stvarno. (ne mislim na droge) Dakle sjednem ja pored njih sa kavom, smile od obadvije, vau... i uključim se u neki neobavezan razgovor, više niti ne znam što je bila tema. U stvari to mi niti nije bilo važno, morao sam ih usporediti, ma kako to možda pokvareno od mene bilo. Da bude lakše dat ću im pseudonime. Mara (prijašnja bolest u glavi) i Jana (sadašnja bolest u glavi) razgovaraju tako skupa, ja dakako sjedim i «slušam» , mo'š mislit, vjerojatno pola nisam skužio iz ženskih spika, nije da nisam upućen, ali nekad se stvarno izgubim. Stoga ja njih gledam. Mara, žena za koju sam mislio da je savršena. Mislim ono; predivna kosa, mjere idealne vjerojatno u centimetar, totalno njegovan izgled, uz to još nije glupa što se obično očekuje uz takav izgled. A opet uz sve to prisutna je i jedna poveća doza arogancije i umišljenosti, kao kod svake žene koja je preponosna svojim izgledom i statusom. Vidi se iz svakog njenog pogleda, svakog pokreta rukom ili držanja cigarete, da sama sebe drži na pijedestalu. A sve to ispod podeblje šminka-puder-maskara fasade. U stvari se pitam što vidio u njoj? Vjerojatno samo hodajuću skulpturu koja slučajno sliči nečemu što ja smatram privlačnim. Jana, na drugu stranu je totalna suprotnost. Također lijepa, no dosta vitkija, nježnija, jednostavnija. Njezin osmijeh uvijek izgleda iskreno a ne usiljeno. Iako ima trenutaka kad ima tako hladan pogled da se smrzneš i moraš se maknuti. Valjda sam joj zato dao nadimak Ledena Kraljica, iako na svu sreću ne zna za to. Ponekad ju vidim totalno bez makeup-a, neispavanu, prirodnu, i sviđa mi se što vidim. U stvari mislim da za nju ne vrijedi ona stara «Zaspao sam pored princeze a probudio se kraj vještice!» što za Maru ne bih bio siguran. Što je najvažnije s njom mogu razgovarati gotovo potpuno otvoreno, a to mi je jako važno. Kod Mare me uvijek nešto sprječavalo, valjda njezin napuhan stav. Nema prisutne nikakve uobraženosti, iako bi mogao biti prisutan u velikoj mjeri, jer izgledom ima temelja za to.
Zaključak promatranja: Mara – žena koja se kompletnim izgledom, bojom glasa i nizom detalja savršeno poklapa filteru u mojoj glavi, ostavila me potpuno hladnim. Jana – žena koja se uopće ne poklapa sa ničim u šabloni, a ipak svaki put kad je vidim izazove smiješak na mom licu, iako sam poznat u svom društvu kao pesimista, i mrgud i teško me je nasmijati. Često se probudim totalno mrzovoljan jer sam već kronično premoren od posla, promjene vremena me ubijaju, a imam i drugih briga. Vidim nju na svega pet minuta i dan mi je puno ljepši. Više ne slijedim šablonu, jer je očito pogrešna. Nastala na bazi kanona nametnutih izvana, iako nisam toga bio svjestan. Ako je i zauzeta, u ovom trenutku me iskreno boli ona stvar koliko će me koštati. Želim je dnevno vidjeti više od pet minuta.
|
14.08.2004., subota
Vrtlog ... tj. totalna zbrka
Dugo me nije bilo. Zašto? Pa ovako; život oko mene se počeo vrtjeti i komešati u mahnitom ritmu. Puno novih vrata se otvorilo, a opet mnogo stvari me pritisnulo. Otvorile se nove ali nesigurne poslovne mogućnosti. Otvorila se vrata na emotivnom području, tamo gdje sam ih najmanje očekivao. Pokrenuo sam hobby za koji prije nekoliko mjeseci bi rekao da je totalni idiotizam, jer sam totalni antitalenat za nogomet, a sada događanja na Hattricku pratim redovito, i za jednog početnika čak i nisam loš.
Ponekad u toj sveopćoj zbrci oko mene se pojavi i greškica s moje strane. I jedna takva greškica me koštala lavine koja sada ne staje, a ja se ne mogu izvući osim u jednom slučaju. Jedino je to preostalo. Ali moram čekati da se određena osoba vrati s mora.
Bilo bi lakše da mogu postati sa moba, ali Krapanj ne radi s mojim mobitelom, valjda zbog WAPa 2.0
To je za sada to. Trenutno sam bez inspiracije.
Postam opet kad se situacija malo smiri.
|
02.08.2004., ponedjeljak
Kad nešto ne štima...
Što učiniti kad znate da s nekim nešto ne štima? To znate prema pogledu, prema kretnjama, prema tonu glasa. Kada kroz prozore duše vidite izgubljenost i prazninu. Kada znate da se svaki put ti osjećaji preslikaju i na vas, kad razgovarate. Spremni ste podijeliti gotovo sve ali ta druga osoba nije. Jer između postoji nekakva nedefinirani zid šutnje i izbjegavanja. Ponekad mislite da ste se već upoznali, a tad jedna riječ otkrije da u stvar ne znate apsolutno ništa. A želite znati više. Spremni ste pružiti više. A zid je svugdje, ma kako ga pokušavali zaobići. I postaje sve deblji, sve jači. Gotovo toliki da dovodi do izbjegavanja. Kao utvrda koja u svojim njedrima nešto čuva. Što?
Ponekad pomislim da je lakše ući u Fort Knox. Jer on čuva samo zlato i ništa više. Ali ovdje se čuva nešto, u blizini čega se osjećam ugodno, toplo, ali neprihvačeno. Kao u blizini peći u sred zime. Grije te i čuva, ali ne diraj jer te opeče. Ali budući da mi ta peć čini dane ljepšima i ugodnijima, kad je sve drugo užasno. Moram nešto učiniti.
Imam zid za proći. Stoga sjedam u buldožer i ima da ga rušim kako znam i umijem.
|
01.08.2004., nedjelja
Povrede i njihovo uzrokovanje…
Nekoliko puta sam razmišljao o tome što me može taknuti ili čak povrijediti. I iskreno nema toga tako puno. Budući da i inače često larmam i galamim, tj. podižem glas i na sitnice, u stvari ne reagiram emocionalno. To je za mene normalno. Uvrede, psovke i kritike na kratko me navedu da se zamislim i možda nešto promijene, ali ne jako. Mogu podnijeti svašta. U to sam se uvjerio i ja i mnogi iz moje okoline. Gaženje, podmetanje, nož u leđa (dakako ne u literarnom smislu) i još mnogo toga, i neće imati neki veliki utjecaj ili izazvati neki veliki stres u meni. Ali ima nekoliko stvari koje ne podnosim. Takve stvari koje uzrokuju neku jaku emocionalnu reakciju u meni.
NEEFIKASNOST često uzrokuje bijes kao spontanu reakciju. Priznajem i sam sam često lijenčina u nekim stvarima, kao pospremanje, nekad mi se stvarno ne da nekuda ići itd, itd. Ima toga dosta. No kad se nešto dogovoriš, ili obećaš, ili si, daj Bože, plaćen za to pa ne napraviš ili čekam mjesec dana na posao koji traje u najgorem slučaju petnaest minuta, e tada pošizim. To je bacanje vremena uzalud, bez nekog konkretnog rezultata. Još gore ispada kada ja, npr. na poslu podignem par ljudi na noge da se nešto napravi jer to ipak donosi profit, onda tih nekoliko «neefikasnih» te tako pogleda, da samo čekam kad ću dobiti nogom u guzicu. Jer ispadam zanovijetalo i gužvotvorac.
PRETJERIVANJE i ISKRIVLJAVANJE ponekad uzrokuje istu reakciju u meni. Primjer: mogu se pohvaliti da sam ipak dosta proputovao i svakojake situacije doživio. I onda, normalno, se o tome u društvu priča, jer ipak ima dosta zgoda i nezgoda. Često ignoriram kad ostali sudionici malo iskrive činjenice zbog zanimljivosti. No kad ti nekoliko ključnih elemenata tako okrenu da ispadneš totalni kreten i seronja, a znaš da nije bilo tako i imaš svjedoke. A sve samo zato da oni ispadnu super, a u stvari su reagirali kao papci, jer su imali 15 dana za nešto učiniti i ništa, a ja sam zajeb'o šesnaesti (jer sam bio pijan i živčan) i ispadnem totalni krivac za sve, pa moraš puknuti. Nakupilo se. Kad slušaš tisuću puta istu priču, a svaki pojedini put je neki detalj još malo više izokrenut, već stvarno počinje ići na živce. I dovede te u situaciju da sam morao primiti šalicu od kave i piti ju, samo zato da ne odalamim onog koji iznosi te nazovi «činjenice». Ili mi dođe da nazovem one sudionike putovanja koji znaju o čemu se radi i da tu priču uguraju u šupak pripovjedaču.
IGNORIRANJE pak na drugu stranu ne uzrokuje niti nešto pozitivno niti negativno, osim možda kasnije, kao posljedicu. Nego me dovede u neku čudnu prazninu i izgubljenost. Primjer: s nekim si si dobar. Skoro svaki dan se vidite, razgovarate. Zajebancija, vicevi, mail-ovi, čak i neki elementi iz osobnog života i onda muk. Prođeš pored osobe, pozdraviš, ništa. Nema odgovora. K'o da sam od stakla pa gleda kroz mene. OK, nekad i ja hodam k'o muha bez glave, jer mi se nešto mota po glavi, pa ne vidim niti tramvaj koji me umalo udario u Frankopanskoj, a kamoli da nekog prepoznam. Jednom, OK, dvaput, OK, triput, nešto ne štima. Ali nakon pet dana ili više toga se stvarno počnem pitati: Što se događa? Jesam li ja što rekao? Neku uvredu, glupost, što? Ili ta osoba ima nekih gadnih problema? Zar je tako teško reći Bog? Mislim, tada sam u situaciji da vrtim po glavi tisuće trenutaka provedenih u razgovorima, na kavi itd. a ne mogu otkriti što ne štima. I dalje nema povratne informacije. Više volim kad mi netko kaže u lice: «Čuj ideš mi na živce, goni se!» i maknut ću se bez nekih primisli, nego ovako. I onda kad ja počnem istom mjerom, onda počnu vrijeđanja. Momentalna povratna informacija. Pa čak i u Hrvatskoj vojsci, gdje si obavezan pozdraviti svakog časnika ili dočasnika kad prođeš pored njega, ako ti ne odzdravi nakon tri susreta, nisi ga dužan pozdravljati i nećeš trpjeti posljedice. Dokazano jer sam imao takvu situaciju sa jednim general-bojnikom dok sam služio. Tri puta mi nije odzdravio i ja ga višem nisam pozdravljao, kad me ljut pitao zašto; rekao sam da to nisam dužan, ako on ne obavlja svoju dužnost. I bio sam u pravu. Ali život nije vojska, to kužim. Ali do vraga, ako ti smetam reci, pa ljudi smo, a ne da se gleda kroz mene. To je užasno, stvarno ne znam što bi sa sobom tada. Taman kad nekog upoznam i shvatim da imamo nešto zajedničko, postane zanimljivo i možemo provesti nešto vremena zajedno kao normalni i civilizirani odrasli ljudi, ovo je kao pljuska. U stvari ne, bolje reći šaka u zube u smislu odbijanja.
|
|
