Oni koji su me čitali s početka znaju da sam pisao o takozvanoj "šabloni" . Onoj po kojoj svi tražimo našu idealnu polovicu. Taj privid koji nosimo sa sobom, često izgleda toliko savršen, da izgleda nedostižan. No tada sretnemo nekog tko se naizgled potpuno uklapa u tu šablonu i tada normalno dođemo blizu ludila. Bar ja jesam. I to je tako trajalo neko vrijeme. A ona nije bila slobodna. No jedan mail sa vrlo velikom slikom na kojoj je pisalo «Ne kradi tuđe voće, skupo bu te koštale!» me podsjetio na situaciju u kojoj sam već bio, ne samo jednom, i svaki put sam platio. Pa sam odlučio ne poduzimati ništa. I tako je došlo do zahlađenja. Barem sam tako mislio. Nije je više bilo u glavi. Mir.
Onda se pojavila nova osoba, totalna suprotnost. Netko tko uopće nije nedodirljiv. Pristupačna i srdačna. S njom, nakon dugo vremena, mogu razgovarati normalno, bez ustručavanja, i odlučio sam ne čekati više ni trena.
E sad, zašto ovo pišem. Prije par dana dogodila se situacija koju bi netko smatrao noćnom morom a netko izvrsnim trenutkom za provjeru vlastitih osjećaja. Dakle što je bilo; Idem ja po kavu kad ono njih obadvije za istim stolom. Ona za kojom sa bio lud prije , i ona za kojom sam lud sad. (možda bi trebao u ludnicu, često ja ludim u zadnje vrijeme). Na trenutak sam zastao, što sad? No gle pa ovo čak može biti i dobro, jer budući da mi je u glavi kaos, sad mogu vidjeti na čemu sam stvarno. (ne mislim na droge) Dakle sjednem ja pored njih sa kavom, smile od obadvije, vau... i uključim se u neki neobavezan razgovor, više niti ne znam što je bila tema. U stvari to mi niti nije bilo važno, morao sam ih usporediti, ma kako to možda pokvareno od mene bilo. Da bude lakše dat ću im pseudonime. Mara (prijašnja bolest u glavi) i Jana (sadašnja bolest u glavi) razgovaraju tako skupa, ja dakako sjedim i «slušam» , mo'š mislit, vjerojatno pola nisam skužio iz ženskih spika, nije da nisam upućen, ali nekad se stvarno izgubim. Stoga ja njih gledam. Mara, žena za koju sam mislio da je savršena. Mislim ono; predivna kosa, mjere idealne vjerojatno u centimetar, totalno njegovan izgled, uz to još nije glupa što se obično očekuje uz takav izgled. A opet uz sve to prisutna je i jedna poveća doza arogancije i umišljenosti, kao kod svake žene koja je preponosna svojim izgledom i statusom. Vidi se iz svakog njenog pogleda, svakog pokreta rukom ili držanja cigarete, da sama sebe drži na pijedestalu. A sve to ispod podeblje šminka-puder-maskara fasade. U stvari se pitam što vidio u njoj? Vjerojatno samo hodajuću skulpturu koja slučajno sliči nečemu što ja smatram privlačnim. Jana, na drugu stranu je totalna suprotnost. Također lijepa, no dosta vitkija, nježnija, jednostavnija. Njezin osmijeh uvijek izgleda iskreno a ne usiljeno. Iako ima trenutaka kad ima tako hladan pogled da se smrzneš i moraš se maknuti. Valjda sam joj zato dao nadimak Ledena Kraljica, iako na svu sreću ne zna za to. Ponekad ju vidim totalno bez makeup-a, neispavanu, prirodnu, i sviđa mi se što vidim. U stvari mislim da za nju ne vrijedi ona stara «Zaspao sam pored princeze a probudio se kraj vještice!» što za Maru ne bih bio siguran. Što je najvažnije s njom mogu razgovarati gotovo potpuno otvoreno, a to mi je jako važno. Kod Mare me uvijek nešto sprječavalo, valjda njezin napuhan stav. Nema prisutne nikakve uobraženosti, iako bi mogao biti prisutan u velikoj mjeri, jer izgledom ima temelja za to.
Zaključak promatranja: Mara – žena koja se kompletnim izgledom, bojom glasa i nizom detalja savršeno poklapa filteru u mojoj glavi, ostavila me potpuno hladnim. Jana – žena koja se uopće ne poklapa sa ničim u šabloni, a ipak svaki put kad je vidim izazove smiješak na mom licu, iako sam poznat u svom društvu kao pesimista, i mrgud i teško me je nasmijati. Često se probudim totalno mrzovoljan jer sam već kronično premoren od posla, promjene vremena me ubijaju, a imam i drugih briga. Vidim nju na svega pet minuta i dan mi je puno ljepši. Više ne slijedim šablonu, jer je očito pogrešna. Nastala na bazi kanona nametnutih izvana, iako nisam toga bio svjestan.