Što učiniti kad znate da s nekim nešto ne štima? To znate prema pogledu, prema kretnjama, prema tonu glasa. Kada kroz prozore duše vidite izgubljenost i prazninu. Kada znate da se svaki put ti osjećaji preslikaju i na vas, kad razgovarate. Spremni ste podijeliti gotovo sve ali ta druga osoba nije. Jer između postoji nekakva nedefinirani zid šutnje i izbjegavanja. Ponekad mislite da ste se već upoznali, a tad jedna riječ otkrije da u stvar ne znate apsolutno ništa. A želite znati više. Spremni ste pružiti više. A zid je svugdje, ma kako ga pokušavali zaobići. I postaje sve deblji, sve jači. Gotovo toliki da dovodi do izbjegavanja. Kao utvrda koja u svojim njedrima nešto čuva. Što?
Ponekad pomislim da je lakše ući u Fort Knox. Jer on čuva samo zlato i ništa više. Ali ovdje se čuva nešto, u blizini čega se osjećam ugodno, toplo, ali neprihvačeno. Kao u blizini peći u sred zime. Grije te i čuva, ali ne diraj jer te opeče. Ali budući da mi ta peć čini dane ljepšima i ugodnijima, kad je sve drugo užasno. Moram nešto učiniti.