Danas je bio dan D. Dakle nakon uspješnog tempiranja isporuke poslanog cvijeća (na svu sreću), ide onaj teži dio. Nakon svih pomnih planiranja, sve gotovo, i najzad onaj dio licem i lice. I kako reći što osjećam? Cijeli dan se vrte neke sulude primisli, neke trenutno čak i zvuče pametna, neke uopće ne. U jednom trenutku pokušava se to izvesti romantično, a dugom želim ispasti «mačo» , znate ono: uvijek u najboljem svijetlu, a onda me lupi u glavu «Čemu? Pa ja s tom osobom mogu razgovarati o svemu, zašto ne bi i o tome kako osjećam prema njoj?» I to sam i odlučio učiniti. Nema razloga da kompliciram, iako obično to činim.
Kava... uobičajeni neobavezni razgovor kao i inače. I u toku toga, dogodilo se. Svi moji zidovi dolje i rekao sam. Zašto ju zovem Ledena Kraljica, što osjećam i što bi želio da se nastavlja na sve ovo, krenulo je iz mene kao lavina. Zbunjeni pogled na tren, a onda onaj pogled iza kojeg kuha tko zna što. Shvatila je da sam ja poslao. I tako je kamen sišao sa srca... Moje karte su bile na stolu.
Prošlo je dobro. Predivan smješak s njezine strane, no ipak je ostalo visjeti u zraku. Ona treba vremena. To nije problem, za nešto što vrijedi sam spreman čekati.
Koliko dugo... vidjet ćemo...
Post je objavljen 28.08.2004. u 04:08 sati.