Svaka naša odluka na raskrižju života nas vodi u drugom smjeru. Ponekad je to samo neka sitnica, ponekad nešto krupnije. Ali može usmjeriti naš život u različitim smjerovima. A nekim situacijama se počnete vrtjeti u petlji i ne znate kuda.
Primjer: Ponuđeno vam je da idete na put u egzotičnu zemlju na petnaest dana. Sve plaćeno, put, smještaj, hrana, obilazak stvarno puno povijesno-kulturnih atrakcija. No za to treba i nešto učiniti; odraditi nekoliko honorarnih poslova, koji mogu biti zabavni. Upoznate niz ljudi iz cijeloga svijeta što se okupljaju na jednom velikom glazbenom događanju u toj zemlji svakih nekoliko godina. Dakako i vi u tome sudjelujete, svirate, plaćeno naravno.
Netko bi pomislio: Pa gdje je tu problem? Idemo! No ipak tu odlučuje nekoliko stvari. Netko ne može ići jer nikako ne može dobiti petnaest dana slobodno. OK, u našoj zemlji to stvarno može biti teško. Netko ima obitelj, a budući da zarada nije velika, ne može otići zbog brige o njima. OK i to shvaćamo. Bolest se također uzima u obzir. No na kraju ostane tri osobe koje moraju obaviti posao ili sve propada. Dakle da ponovim: propada put u zemlju u koju se ide jednom u životu, možda, i to najčešće iz osobnih i religijskih razloga, a ovakva ponuda se ne propušta. Još jednom, ostaje tri osobe. I sad, gdje je tu problem. Dvije osobe su sve druge obveze (faks, vojska, posao, veza,...) podredile tome i pripremile se, no treća još nije. Ostalo je još jedanaest dana do polaska, a ta osoba nema definiran odgovor. Ta osoba je nezamjenjiva jer su sve druge opcije otpale. Čovjek može stvarno imati opravdane razloge i nitko ga neće kriviti nizašto, makar ovim dvjema osoba propao događaj koji se pamti čitav život. No analizom situacije, stvarno nema neki opravdan razlog zašto još ne odgovara. Ne radi posao gdje ne može dobiti slobodne dane (već ih je dobio), nema obitelj o kojoj se treba brinuti (nije oženjen, i nemam djece sa strane, barem koliko mi je poznato), nije bolestan… No što je poznato: trenutno je na moru sa curom i očito se njoj ne sviđa što odmor treba skratiti za DVA dana da bi otišao na put. Mogu shvatiti da je odmor na moru lijepa stvar, no može se sa 16 dana skratiti na 14 i otići na put. Očito mu ona ne da!
Jedno oveće društvo je razmatralo ove činjenice i zaključilo ovo: Ili je on papak (pardon na izrazu) ili je ona totalna glupača! Jer bi trebao ići. Odbijanje ovakve ponude automatski povlači činjenicu da takvih ponuda iz istog izvora više neće biti. A drugih izvora nema. I ne samo to! Njegovo neprisustvovanje automatski izbacuje ostalu dvojicu sa događaja. Jer je za posao potrebno tri osobe. Dvije ga ne mogu obaviti. Znam to sigurno. BIO SAM TAMO!
I sad što zaključiti? Kako odlučiti? Da li treba ići i zabavljati se u stranoj zemlji dva tjedna i vratiti se svojoj ljubavi, koje možda neće biti tada tu? Ili ostati ovdje zbog straha da će ju izgubiti, i propustiti veliko događanje? (A kasnije će sigurno žaliti, osim toga, svatko o ove dvojice i njihovih prijatelja će i njega i nju gledati sa prikrivenim prijezirom jer neće zaboraviti što im je upropastio)
Osobno smatram da osoba koja bi meni sprečavala takav put nikako ne bi mogla biti uz mene duže vrijeme. Tako da bih otišao na put. Ali ja tu nisam važan jer nemam toliko slobodnih dana, a i bio sam već. Ali žao mi je prijatelja kojima može propasti dva tjedna stvarno dobre zabave (i dobrih komada iz raznih zemalja) zbog jedne drapačoze (izraz iz usta jedne prijateljice koja je upoznata sa ovim) koja vjerojatno niti sama ne zna što hoće, niti što ima. Jer ako čovjek zbog njezinih riječi ne ide, onda stvarno ima ludo zaljubljenog tipa uz sebe.
Ona možda nije krivac, možda je u igri nešto treće, no sve dosad poznate informacije daju ovakav ishod. Jer ne možemo naći niti jedan drugi razlog.
|