Neki dan na poslu dvoje kolega me uhvatilo u trenutku slabosti. Sve maske i svi zidovi, su nedostajali u tom trenutku. Osjećao sam se gol i ranjiv. Inače kao i svi imam goleme zidove razuma podignute oko sebe koji me štite u svakom trenutku. No tada su nestali. Trajalo je možda nekoliko sekundi, no i to je bilo sasvim dovoljno da me vide u totalno drugom svjetlu. Onom koje obično nikada ne palimo. Onom koje čuvamo samo za posebne osobe.
Iako sam se u tom trenutku savršeno osjećao, njihov komentar me tako «suptilno» dirnuo kao kugla na kranu za rušenje zgrada. Moji instinkti su odmah počeli podizati nove zidove no već je bilo kasno. Temelj im je bio srušen. Koju god ciglu stavio, odmah bi padala. Iako na takve upadice obično imam spreman odgovor, tada ga nisam imao. Stoga sam odlučio šutjeti i ne potpirivati već ionako rasplamsali plamen. Gdje ima dima ima i vatre. Bolje da ostane samo dim. Nitko nikad nije uspio pogoditi baš takav trenutak da ubaci neki peckavi komentar, čak ni moji najbolji prijatelji, koji me znaju gotovo kompletno i već mogu predvidjeti moje reakcije. Uz to još točno u sridu. Pogodilo me u živac, ali ne onako, već kao balistički projektil.
Ne znam da li vam je poznat takav osjećaj. Onaj kada znate da je bolje šutjeti i ne reagirati iako se svaka stanica vašeg tijela želi obraniti i napasti. Jer svaka suvišna riječ samo bi pogoršala situaciju.
Kasnije, na miru, sam malo pokušao to proanalizirati. Što me dovelo u poziciju bez obrane? Onda sam se sjetio. Bio je to razgovor preko telefona. Trajao kratko i nije bio ništa posebno, vezano uz posao. No kolege su me vidjeli (jer su mi opisali, nisam imao zrcalo) sa iskrenim smiješkom i to takvim koji na mom licu nisu vidjeli u godini dana kako radim s njima. Odmah su shvatili da razgovaram sa nekog zgodnom kolegicom. Bili su u pravu. Nisu znali s kim jer je razgovor već završio, no moje raspoloženje je ostalo. Sad znam da je bio taj telefonski razgovor. No što u njemu? Riječ, rečenica, njezin ton glasa…nemam pojma. Jer to se ne događa niti kad s njom pijem kavu na pauzi. Ona kao osoba sigurno nije, nije moj tip. No sigurno je nešto rekla što me podsjetilo na nešto iz prošlosti. Za sad još ne znam što je to rekla, ali shvatit ću! Kad-tad! Jer ne želim više biti u situaciji da mi je duša kao otvorena knjiga prema osobama koje ju ne trebaju čitati.
|