Za samo jedan kratak trenutak, pogled nam se sreo. Sve se počelo usporavati, kao u nekom filmu. Stotine ljudi oko nas su se zaustavili u svom poslu. Isprva, taj pogled je grijao, sjao, palio. No najednom je postao dubok, hladan, prazan. Probijao me. Išao je kroz mene, iza mene, u vječnost i bol. Praznina i usamljenost. Kao da sam osjećao to kod nje. Počelo se preslikavati na mene. Moj pogled se također počeo micati, ne lijevo ili desno. Gore ili dolje. Već naprijed, u nju, kroz nju.
Kao da sam gledao zrcalo. Kao da sam gledao sebe. Gubio sam dah., nisam mogao udahnuti. Voda svugdje oko mene. Počeo sam se gubiti. Postajalo je prebolno. Morao sam to prekinuti. Skrenuti pogled, bilo kud, samo dalje od te praznine i izgubljenosti, beskonačnog iskustva boli i samoće,…tame. Nije me smjelo savladati. Nisam toliko slab. Nisam mogao da dopustiti da potonem u takvu dubinu. Ali pogled se nije micao. Oči nisu htjele nikud, glava također. Sledio sam se. Ništa više nije postojalo, osim tih tužnih očiju. Svud samo tama, kao u tunelu gdje je jedini svijetli trenutak onaj kad prepoznate vlak prije nego te pogazi.
Nešto me udarilo i okrenulo. Prijateljica se slučajno sudarila u me. I ispričavala se. Život oko mene opet je krenuo svojim mahnitim ritmom, koji gazi svakoga tko ga nije spreman slijediti. Bio sam joj zahvalan, što me pokrenula. Nije bio važan bol u ramenu zbog udarca, jer sam iznutra osjećao olakšanje. Bio je to konopac, i ja sam ga spremno uhvatio.
Instinkt me ponovno okrenuo prema njoj, no pogled je bio spušten. Hvala Bogu, vjerojatno ga ne bi podnio još jednom. Naglo sam krenuo van. Morao sam na Sunce, na zrak, u buku automobila sa ceste. Nikad mi gradska vreva nije izgledala toliko privlačno.
Post je objavljen 13.07.2004. u 00:49 sati.