Rat i mir II - obrana
petak , 26.07.2013.U prošlom dijelu razmotrene su postavke suvremenog umijeća ratovanja te opisane tehnike napada. Sada je na redu obrana.
Strategija obrane mora najprije uzeti u obzir odnos snaga. Ako sam usred protivničkog tabora sam to je jedno a ako sam u svojoj grupi pa igramo zrende drugo dok je sučeljavanje grupa treće.
Najvažnija fronta obrane je u meni. Ne može me nitko psihički povrijediti nego samo fizički. Interpretacijski filter kojim tumačim postupke okoline najjače je obrambeno oružje. Ja znam kome mogu vjerovati. Ja sam mjerodavan za prosuđivanje i evaluaciju svojih odluka i postupaka. Sam protiv grupe ne mogu uspjeti i ako krenem u dokazivanje i raspravu izgubit ću. No bitno je ne uzimati k srcu agresivno postupanje neprijarelja nego dići štit i odbijati strelice.
Napad je ponekad najbolja obrana. Na ruganje, drskost, hladnoću i ignoriranje uzvratimo istom mjerom. Ako 'uzvratimo' ljubaznošću, srdačnošću i prijateljskim držanjem neprijatelj će nas smatrati budalom. To samo po sebi ne bi trebao biti problem ali tada njegova vatra na nas postaje žešća jer postajemo vreća za udarce. Na nama će se ispuhivati, koristiti nas kao ispušni ventil. Suzdržano i rezervirano pak držanje čuva distancu od neprijatelja, omogućuje nam da dišemo.
Za obranu treba razumjeti fronte. Jedno je u afektu reći nešto ružno i ponijeti se agresivno a drugo je kad to ponašanje odražava neprijateljski emocionalni stav. Uniforme se ne vide, one su apstraktne i moramo ih sa sigurnošću raspoznavati. Bez toga nema učinkovite obrane.
Postoje tvrtke u kojima jedna struja ne razgovara s drugom. Rat je evidentan, svak se drži svog i ne troši se emocionalna municija nepotrebno. Negdje se razgovara ali samo hladno i službeno, rezervirano i s čvrstom distancom. Može to biti i opuštenije ali osobni govor u koji spadaju povjeravanje, vicevi, intimne teme rezervirani su za vlastiti tabor jer nitko ne želi bacati biserje pred svinje da bi ga one izgazile i vlasnika rastrgale.
komentiraj (0) * ispiši * #
Rat i mir
Danas smo na višem stupnju civilizacije nego u prošlom krvavom stoljeću. OK, barem neki od nas, jer neki za ratovanje još uvijek koriste oružje. Kod nas se ratuje na sofisticiraniji način.
Za rat su naravno prije svega potrebne dvije strane. Kako se zadaju udarci? Recimo ubijanjem svake INICIJATIVE. Ako neprijatelj nešto pokuša, ne usmjereno protiv nas nego uopće napravi kakav pokret, treba ga ugušiti, opomenuti da se ne petlja gdje mu nije mjesto i zaprijetiti da ubuduće dobro promisli. Pritom se ne upušta u sadržaj inicijative niti u raspravu o bilo kakvim detaljima. inicijativa pripada meni, ja vodim igru a vi neprijatelji ste tu da slijedite moje ideje. I da radite kako mi kažemo. Jer mi postavljamo pravila, pokrećemo inicijative i nadziremo sve.
Još jedno oružje je ISTICANJE. Kad se govori o neprijatelju stalno se priča o dlaci u jajetu. Ne zanima nas je li jaje tvrdo ili meko kuhano, samo dlaka koja je nađena. Poznato je da se u svakoj priči, osobi, događaju mogu naći dobre i loše strane. E bit ovog oružja je da se dobre strane, ako objektivno postoje, prikažu podrazumjevanima, poput sunca što sja ili dana koji slijedi iza noći. Zanimaju nas negativnosti, na njih smo usmjereni, multipliciramo ih koliko god možemo, ponavljamo gdje stignemo, nabijamo ih na nos neprijatelju.
Neprijatelja tjeramo na naporan RAD. Mi sebi uzimamo fine pozicije, dobro plaćene a malo ili nimalo truda i muke. Dok neprijatelj mora raditi puno, manje je plaćen, otprilike kao rob ali prilagođen današnjoj civilizaciji. Neprijatelja želimo dovesti u situaciju da ovisi o našoj dobroj volji. Nije nam u interesu njegova nezavisnost, financijska autonomija ili poduzetničke ideje. Ako o nama ovisi tada ga imamo u šaci. Malo ili nimalo ga hvalimo, puno kritiziramo i prigovaramo, poručujući da može biti sretan što ga trpimo i da bi umro od gladi da nas nema. Ako nam se potuži na mobbing i šikaniranje proglašavamo ga paranoičnim i relativiziramo.
Ovo sve se može događati na širem društvenom planu ali i u mikrosvijetu, na osobno EMOCIONALNOM planu. Štogod nam neprijatelj kaže primamo sa čuđenjem, iščuđavanjem. Važemo svaku riječ, i kao što je već opisano, ponavljamo ono što želimo - poput gramofonske ploče, ne uzimajući kontekst u obzir. Kad se šalimo s neprijateljem, tada su šale zajedljive, cinične i gorke, zlonamjerne i usmjerene na javno sramoćenje, dok se u svojoj skupini šalimo na prijateljski, podržavajući način, dobroćudno i dobronamjerno. Ignoriranje i šikaniranje kada smo u grupi ljudi rezervirano je za neprijatelje, dok nam se prijatelj može obratiti i šaptom, i čut ćemo ga i reagirati.
Neprijateljsko djelovanje jedne skupine protiv druge, ili jedne struje, kako se to u tvrtkama popularno to naziva, protiv druge, je današnja stvarnost, i naivno je to ne priznati. Ne radi se tu o osobnim simpatijama ili (ne)sviđanjima nego o politici. U konačnici - današnje umijeće ratovanja.
komentiraj (0) * ispiši * #
Kontrola emocija II
nedjelja , 21.07.2013.Da je ponašanje jedino relevantno za naše funkcioniranje u svijetu pokazuje i ovaj primjer. Anica i Barbara doživjeli su vrlo sličnu sudbinu. Udovica ostala sama s djecom nakon rata, suprug nestao ili ubijen, a s aktualnom vlasti si nikad nisu bili bliski. Što sad? Treba živjeti djeca su tu, a tuga ju razdire i iznutra vrište osjećaji nepravde, zakinutosti i ogorčenosti. Tako snažni i duboki osjećaji mogu biti onesposobljavajući a opet kako se praviti da oni nisu tu?
Ponašanje Barbare je bilo obojano samosažaljenjem. Svaki dan iznova, skupa s djecom, proživljavaju istu dramu i traumu, mučeći tako sebe i ostale koji su s njima povezani. Slijede svoje osjećaje ne razmišljajući o posljedicama, ili rezignirano i očajno predmnijevajući propast koja im se ponekad čini jedinim mogućim epilogom. Komunikacija s instancama društva je loša jer su u prvom planu osjećaji koje svojim ponašanjem slijede - gađenje, ljutnja i ojađenost a s vremenom razvijena i krivnja zbog stigmatiziranosti. Barbara nije u stanju ostaviti po strani osjećaje i ponašanje usmjeriti k cilju blagostanja, mira i harmonije. Misli da njene osjećaje i misli vidi svaka šuša te da mora biti robom prošlosti - a ne razumije da je jedino bitno ponašanje.
Anica je odlučila krenuti iznova. Pomirila se s gubitkom i ponašanje je usmjerila k cilju a to je bio mir i blagostanje svoje obitelji. Radila je u prosvjeti koja je bila usko povezana s vlašću dok im ona nije pripadala ali je funkcionirala. Radila je svoj posao, nije se plela u politiku niti rasprave i bila je prihvaćena kao koristan član društva. Naravno da je osjećala i tugu i jad slično Barbari. No razlika je u njihovom PONAŠANJU. Anica nije slijedila osjećaje nego se ponašala pragmatično. Život nje i njezine djece bio je lišen nepotrebnog tereta.
Ove dvije žene dobile su iste karte a različito su igrale. Obrazac koji je život Barbare pretvorio u patnju isti je onaj koji navede na prevaru supružnika. Nije li u tom obrascu korijen razvrata? U braku sam i druga mi se svidi, zaljubim se i prvom prilikom odaberem ponašanje u skladu s tim osjećajima. Radi se o PREPUŠTANJU osjećajima i tu se čovjek zapravo ponaša animalno. Osjećaji su tu s razlogom i ne mislim da ih treba potiskivati ni ignorirati. Samo se ponašati pragmatično, disciplinirano, imati na umu što je dužnost i obaveza. I ići prema zacrtanim ciljevima
komentiraj (3) * ispiši * #
Kontrola emocija
Kažu neki da protiv osjećaja ne možeš ništa pogotovo kad su snažni duboki i dugotrajni. To je točno - ne možemo svjesno odlučiti što da osjećamo. To kao da je jedan sustav u nama koji nije pod voljnom kontrolom. Jedan poznati pjevač ostavlja trudnu suprugu i odlazi s drugom u koju se zaljubio jer kaže ljubav se pojavi iznenada i ne pita koliko će boljeti. No je li jedini IZBOR slijediti svoje osjećaje?
Da jest onda bih lako ubio svakog tko me jako razljutio ili uvrijedio. Također nikad ne bih išao ususret nečem čega se bojim - npr strah me usmenog ispita na fakultetu pa ću ponesen tim osjećajem ipak ostati doma. Možda mi se gadi počistiti nered iza svog djeteta ali ipak neću to prepustiti nekom drugom, postupit ću ne slijedeći taj osjećaj gađenja. Radost i možda ljubav pružila bi mi avantura s privlačnom ljepoticom no moja odluka kako ću se ponašati ne mora ići u tom smjeru. Ako osjećam odbojnost i gnušanje prema poslovnom partneru s kojim mogu imati dobar biznis, nije li mudrije ponašati se pragmatično ne slijedeći osjećaje - ako ih slijedim onda ću se maknuti jer mi se ta osoba ne sviđa.
Osjećaje ne možemo kontrolirati. Oni se jednostavno pojave. U pravu su oni koji kažu da protiv osjećaja ne možemo ništa. No možemo ih - pustiti na miru. Nek su tu, otkud i zašto možda nikad nećemo shvatiti. Ali PONAŠANJE je ono što određuje naš život, odnose, sve. Ponašanje ili način na koji vladamo sobom potpuno je pod voljnom svjesnom kontrolom. To što mi osjećaj govori ne moram poslušati. Osjećaj će nestati. Izbor ponašanja je donošenje najbolje moguće odluke u tom trenutku, i ne mora biti borba s osjećajima. Emocije su još jedan parametar u odlučivanju a odlučuje razum. Ako tako odaberem.
komentiraj (0) * ispiši * #
Emocije kao stav i izvor emocija
petak , 19.07.2013.Emocijama se izražava stav, jer to je jedna njihova dimenzija. Čovjek nam ne mora puno rječima reći da bi nam prenio emocionalnu poruku neverbalno. Neki ljudi oboje svoje stavove jačim emocijama pa može biti teško suprotstaviti im se ako se ne slažemo. Ali zašto? Je li izvor tih poteškoća u tim njihovim emocijama? Ne, nego u zaraznosti kojom su one pokrenule moje emocije. Izvor je dakle u meni.
Sjećam se kolege koji je gorljivom borbenošću zagovarao jednu političku opciju. Nisam znao niti se usudio suprotstaviti mu se jer je svoju ljutnju i ogorčenost uspješno prenio na mene. Ja sam osjećao krivnju i strah koje su mi onemogućile bilo kakvu reakciju osim blesavog smješkanja i neiskrenog povlađivanja. Je li moj problem bio u njemu? Ne nego u mojim emocijama odnosno mojoj emocionalnoj (ne)inteligenciji.
Jedna osoba napisala mi je pismo puno uvreda i srdžbe. To me boljelo i peklo, osjećao sam da nikad ne smijem prijeći preko toga. Ali kad sam shvatio da su početni pokušaji asertivnosti uvijek nezgrapni i grubi prestao sam osjećati krivnju i nestalo je tereta prema toj osobi. Je li moj problem bio u njemu? Ne nego u mojim emocijama - krivnji.
Nismo manje vrijedni ako se drugi ljute na nas. Njihova ljutnja je njihov izbor i njihov problem.
komentiraj (0) * ispiši * #
Emocionalna povezanost muško-ženska
četvrtak , 18.07.2013.Zamislimo dvoje u braku. I on i ona dolazi u kontakt sa drugim osobama suprotnog spola. Čisto intelektualne veze s kolegicama i kolegama, poznanicama i poznanicima prilično su jasne, neizbježne i uobičajene. Imamo i starih prijatelja koji to i ostaju. Problemi mogu nastati kad se upletu a što drugo nego - emocije.
Emocionalno smo povezani s prijateljima. Također i braćom, rođacima, svojtom. Je li problem ako partner u vezi ima dragu prijateljicu s kojom je emocionalno povezan? Možda ju smatra lijepom šarmantnom i seksualno privlačnom? Granica postoji kada se stvar može zakomplicirati a to je naravno erotska komponenta emocionalne povezanosti.
Majka ili sestra dobri su primjeri za ilustraciju emocionalne povezanosti bez erotske komponente. Znači li to da druge žene moram gledati kao sestre? Je li atraktivna dugonoga ljepotica seksi glasa imuna na moj pogled i malo erotski obojenog divljenja? Moraju li moje prijateljice biti gabori da se moja partnerica osjeća sigurnom? Ili druga krajnost - je li promatranje i odmjeravanje svake žene kroz seksualno-erotsku prizmu samo nešto prirodno, bezazleno i normalno?
Promatrajući svijet može se uočiti više tipova odnosa prema ovoj problematici
-u vezi sam i ne želim niti pomisliti da bi mi se netko svidio, kao sestre su mi druge žene
-gledao bih i upuštao se u akciju ali ne smijem jer sam u vezi i toga se držim
-slinim za svima i odmjeravam a prilika čini lopova
-u vezi sam i neke osobe me erotski privlače ali to je normalno, neću u akciju
-šaram i varam i to dobro skrivam baš sam bećar pravi
Živjeti zakočen znači nositi u sebi tempiranu bombu koja u najnezgodnijem trenutku može eksplodirati. Potiskivati emocije i erotičnost znači zakopati živo biće koje se može probuditi kao zvijer.
Treba očijukati pomalo i umjereno. Ključ je u AKCIJI koja je jedna dimenzija emocija - vladati sobom odgovornost je čiji je sadržaj upravo ovladavanje emocijama. Prirodno je zdravo i normalno ponekad osjetiti erotsku privlačnost i treba si to dopustiti i priznati. Ali ako vjernost smatram vrijednošću i želim graditi svoju vezu tada neću ići dalje, neću ništa poduzimati. Nije otrovno niti zabrinjavajuće ako mi se netko svidi. Emocionalna povezanost može biti prožeta erotičnošću ali odgovornost za svoj život nosimo u svojim rukama donošenjem odluke -ići dalje ili ne...?
komentiraj (0) * ispiši * #
Dvije nepoznate dimenzije
Emocije svi znamo što su. Osjećaji, čuvstva ili sentimenti - birajte koji vam naziv više paše. Nerijetko ih povezujemo s ljubavlju i romantikom ali ništa manje i s bijesom, galamom i bukom ili pak potištenošću i krivnjom koju neki smatraju temeljnom emocijom.
No emocije imaju dvije dimenzije koje nisu tako često eksponirane a možda mnogima od nas niti poznate. Jedna je - pokret. Akcija, moving, (po)kretanje. U osnovi emocije je fiziološki impuls koji potiče na djelovanje. Čovjeka obuzetog emocijama teško je obuzdati. Djelovanje pod emotivnim nabojem nerijetko za posljedicu ima žaljenje zbog počinjenog. No motivacija ima isti korijen. Nadahnuti vizionar, inspirativni vođa koji pokreće mase ili svoj tim - učinkovit je upravo zbog ove dimenzije. Hladni robot koji možda ima uvjerljive argumente neće nas pokrenuti.
Druga dimenzija je - evaluacija ili vrednovanje. Ma koliko da je pokret čudnovata poveznica, ova je još čudnija. Kada se pozivamo na moral ili sustav vrijednosti volimo to svesti na racionalno logičko intelektualni aspekt. Tu je onda neka ljestvica, što se smije a što ne, i treniranje strogoće ili disciplina ponašanja. No zaboravlja se da su najsnažniji stavovi ukorijenjeni upravo na emocionalnom učenju. Emocionalni stav izražava se tonom glasa i držanjem i uobičajeni je način na koji ljudi pokazuju koliko (ne) drže do nečega. Ako se recimo kolega iz ureda zgraža i izruguje s nekim političarem tada je jasno dao svoju evaluaciju i vi izražavanjem svog mišljenja možete ući s njim u konflikt.
Ono što nas POKREĆE i određuje smjer kojim idemo su naši stavovi, i to emocionalni stavovi odnosno naklonost, afinitet, sklonost, pristranost, simpatiziranje nečega ili nekoga. Analogno osjetilima, nešto nam emocionalno 'miriši' i 'dobrog je okusa' dok nešto drugo nije. Odbojnost i prezir iz čovjekovog srca nećemo istjerati racionalnim uvjeravanjem niti logičkim argumentima ili intelektualnim činjenicama. Emocionalni stav jači je od svega toga.
komentiraj (0) * ispiši * #
