nemiri

Ne volim veselost proletnih bašta,
niti da ičija duša prodre kroz svilu
mog crnog muškog plašta.

Našao sam sumornu slast tela,
kao vetar zvezde
u granju po groblju,
slađu nego duša.

Pa ne gledam milosnim pogledom
ni po carevima ni po roblju,
Na mome licu bledom
miriše tama bela:
osmeh mog razočaranog tela.

U njemu je očaj, u njemu
što prezrivo odriče ljubav
svemu, svemu.

Miloš Crnjanski