nemiri

utorak, 30.01.2007.

Svanuće

U dubokoj opštoj noći,
koju jedva opovrgavaju svetiljke,
zalutali nalet vetra
uvredio je ćutljive ulice
kao uzdrhtalo predosećanje
groznog svanuća koje tumara
zapuštenim predgrađima sveta.
Radoznalo zagledan u tamu
i prestrašen pretnjom svitanja,
doživeo sam strahovitu pretpostavku
Šopenhauera i Berklija,
koji tvrde da je svet
delatnost duha,
san duša,
bez osnove, namere i prostornosti.
A kako ideje
nisu večne kao mermer,
već besmrtne kao šuma ili reka,
ranije učenje
dobilo je u zoru drugi oblik,
a praznoverje tog trenutka,
kad se svetlost poput ladoleža
puže po zidovima tame,
prevarilo mirazom
i nacrtalo ovaj kapričo:
Ako stvari nemaju materijalnost
i ako je mnogoljudni Buenos Ajres
samo san
koji sanjaju duše u zajedničkoj opčinjenosti,
i na trenutak
kada je njegovo biće u velikoj opasnosti,
a to je drhtavi trenutak svanuća,
kad malo njih sanja svet
i samo nekoliko noćnika čuvaju,
pepeljastu i tek skiciranu,
sliku ulica
koju će kasnije sa drugima dovršiti.
Čas kada upornom snu o životu
preti opasnost da se razbije,
čas kada bi Bogu bilo lako
da uništi svoje delo!

Ali opet se svet spasao.
Svetlost prosijava izmišljajući prljave boje
i sa izvesnom grižom savesti
što sam saučestvovao u uskrsnuću dana
hitam kući,
bezbojnoj i ledenoj, obasjanoj belom svetlošću,
dok jedna ptica zaustavlja tišinu
i dok istrošena noć
ostaje u očima slepih.

Horhe Luis Borhes

- 21:43 - Komentari: (1) - Print - #

ponedjeljak, 29.01.2007.

tu

znaš ono mesto
gde sam ti pokazala
da mi je duša

e

tu me poljubi

- 14:05 - Komentari: (7) - Print - #

subota, 27.01.2007.

Rastanak

Između mene i moje ljubavi treba podići
tri stotine noći kao tri stotine zidova
a more će biti čarolija među nama.

Ostaće mi tek uspomena.

Oh, večeri mukom zaslužene
noći provedene s nadom da te ugledam
polja mojega prolaska, nebeski svode
što ga upravo promatram i gubim...

Konačna poput mramora
tvoja će odsutnost ispunjavati tugom
i druga kasna popodneva.

Horhe Luis Borhes

- 09:34 - Komentari: (7) - Print - #

petak, 26.01.2007.

Lavirint

Unutra si, a znaš - nigde, nikad vrata,
lica i naličja ovaj dvorac nema,
niti spoljnjeg zida nit' centra skrivena;
građevina ova svemir obuhvata.

Ne nadaj se da će tačnost puta tvoga
koji se uporno u dva pravca račva,
koji se uporno u dva pravca račva,
tvom odvesti cilju. Sudbina je stroga

kao i tvoj usud: tvrda od bronze je.
Ne očekuj napad bika što je biće
ljudsko čije grozno i brojno obličje

u spletu beskrajnom kamena strah seje.
Nema ga. I više ničem se ne nadaj.
Ni sutonom crnim strašna zver ne vlada.

Horhe Luis Borhes

- 12:31 - Komentari: (0) - Print - #

četvrtak, 25.01.2007.

Ti

Samo se jedan čovek rodio,
samo jedan čovek je umro na zemlji.
Tvrditi suprotno čista je statistika,
sabiranje je nemoguće.
Ne manje nemoguće nego sabrati miris
kiše sa snom koji ste sanjali onomad,
Taj čovek je Odisej, Avelj, Kain,
prvi čovek koji je rasporedio sazvežda,
čovek koji je podigao prvu piramidu,
čovek koji je napisao heksagrame Knjige mena,
kovač koji je urezao ruže na
Hengistovom maču, strelac Ejnar Tambarskelver,
Luis de Leon, knjižar koji je rodio
Semjuela Džonsona, Volterov vrtlar, Darvin
na pramcu Bigla, Jevrejin u odaji za mrtvace,
vremenom ti i ja.
Jedan jedini čovek je umro u Ilionu,
kod Metaura, Hestingsa, Austerlica,
Trafalgara, Getisberga.
Jedan jedini čovek je
umro u bolnicama, brodovima,
u teškoj samoći, u ložnici navike i ljubavi.
Jedan jedini čovek je gledao široku zoru.
Jedan jedini čovek je na nepcima
osetio svežinu vode, ukus plodova i mesa.
Govorim o jedašom, jednom, onom što je uvek sam.

Horhe Luis Borhes

- 12:18 - Komentari: (0) - Print - #

srijeda, 24.01.2007.

koraci

priđem ti preblizu
pa se odmakem
da te vidim
da se vidim

pa ti priđem
pa mi priđeš

odvoji me od sebe
odvojim se od sebe
nisam više ja

- 23:16 - Komentari: (2) - Print - #

utorak, 23.01.2007.

mogu da

mogu da te volim

pesme da ti pišem

sve da ti dam

- 03:16 - Komentari: (9) - Print - #

mogu te

nemam gitaru
koju ću svirati
mogu te samo
sočno poljubiti

- 00:13 - Komentari: (1) - Print - #

nedjelja, 21.01.2007.

otopiću usne

na vrelom telu
otopiću usne
poljupcima

- 12:42 - Komentari: (4) - Print - #

subota, 20.01.2007.

dodirni me


od pomisli

ježi mi se koža

bez dodira

- 22:33 - Komentari: (2) - Print - #

petak, 19.01.2007.

rastojanja nema

od severnog
do južnog pola
od levog
do desnog obraza
od tebe
do mene
rastojanja nema

- 13:07 - Komentari: (3) - Print - #

aurora borealis

ni na severnom polu nije hladno
dok se vozimo saonicama
sa praporcima
šapućemo
priljubljeni obrazima
povremeno menjajući strane

- 01:40 - Komentari: (3) - Print - #

Ono sve što (ne) znaš o meni

Prozvana od strane Ubipacijentića u ovoj igri koja kruži po blogovima, pratim:


1. U predškolskom sam bila zaljubljena u nekog Dejana. U I razredu osnovne je zabio grlić razbijene flaše mom školskom u dušnik. Preživeo je. Počinilac se uskoro odselio. Nikad više ga nisam videla niti čula za njega.

2. Najstrašniji film koji sam odgledala bio je „Variola vera“.

3. Dok sam išla na akademiju ispala sam iz autobusa u vožnji. Inflacija, gužve, poslednji stepenik. Zaglavljena vrata su na nekoj rupi izletela i ja sa njima. Niko me nije pokupio u susednoj traci. Malo automobila je tada bilo na ulicama. Da mi se to desilo saznala sam ležeći iza nekih paravana u bolnici. Čula sam razgovor policajca i medicinske sestre. Vozač autobusa je izbacio putnike, pogledao u LK adresu stanovanja i mojoj majci predao torbu i knjige. Nakon toga zvali su me Bata Kameni.

4. Na sahranama pevam u sebi. Obično neku pesmu koju inače ne podnosim, samo jednu, više puta. Već sam bila odrasla kada sam to primetila.

5. Samo jednom u životu sam plakala od sreće.



prozivam:

Eduarda Prangera
Lava Afričkog

- 01:12 - Komentari: (4) - Print - #

četvrtak, 18.01.2007.

tajna


u Africi
u dubokoj prašumi
potraži sebe

- 14:41 - Komentari: (0) - Print - #

žeđ

u Bono Mansuu
u Nkoranza okrugu
Brong-Ahafo regije
gde su stizali karavani
iz Djenné
bićemo žedni
ali će biti dovoljan
jedan pogled
da se zaboravi žeđ

- 02:03 - Komentari: (3) - Print - #

srijeda, 17.01.2007.

držeći se za ruke

prehodaćemo je
u predvečerje
nasloni glavu
na moje rame

- 01:00 - Komentari: (2) - Print - #

utorak, 16.01.2007.

ipak Indija

indijska tunika
plaža Indijskog okeana
vetar, ti i ja

i ne ljubi me na vetru
izaćiće mi groznica

- 03:54 - Komentari: (1) - Print - #

ponedjeljak, 15.01.2007.

samo strast

Sevilja
je samo psssst
uzdah
jecaj
strast

- 21:56 - Komentari: (0) - Print - #

francuski poljubac

na Ajfelovom tornju

poljubiću te

francuski

- 01:52 - Komentari: (1) - Print - #

nedjelja, 14.01.2007.

kineski zid

dok hodamo kineskim zidom
cvetaju japanske trešnje
stižemo u zabranjeni grad

- 18:47 - Komentari: (0) - Print - #

petak, 12.01.2007.

na kraju sveta

smo stigli?

na kraj sveta?

a ja sam zaboravila

šta sam ono htela

da ti kažem

idemo na drugi kraj

- 18:04 - Komentari: (2) - Print - #

četvrtak, 11.01.2007.

do kraja sveta

idemo do

kraja sveta

samo nešto da ti kažem

- 18:41 - Komentari: (7) - Print - #

DVADESET OSMO PISMO

Uvek si sumnjao kako mogu u svojoj osami da živim bez gorčine. E pa, mogu li biti još gorak u posedovanju znanja? Mogu li se buniti? Može li me još nešto boleti? Postoji jedan stepen znanja koji je etarski, možeš mu se rugati, slomiti se o njega, besneti zbog njega, proklinjati ga, a znanje ni da mrdne, i smeši se. Kao nebo. Najveće istine su lake i proste i čiste i uvek se smeše. I svestan ovakve istine iz čoveka iščili svaka tuga, zavist, bol, osveta i gorčina. Ne može se više do videti. I ako čovek sve vidi, postaje vedar. Ovo je vedrina svevideće osame za koju sam sazreo.

Nisam izrekao mnogo više od onoga što sam kao dvadesetogodišnjak mislio kada sam se pripremao na put u Englesku kako bih mogao da namirim svoju herostratsku strast. Ali nisam otišao. Zato nisam. Već i tada sam znao ovo, ako i ne ovako razuđeno. I zato ne marim što ne živim na obali mora, što sam toliko želeo, ne živim tamo u svetlosti, pod vladavinom Posejdona i Apolona i Dionisa, nego ovde, u ovom halkionskom predelu. Takav je narod koji nema bogova. Moj život je minuo u tome da ih pronađem i dovedem. Uspelo? Takve stvari čovek ne može znati. Ne mogu sebe da pogledam spolja. A i neću. Moje je mesto ovde u meni, ne znam šta sam učinio za druge, samo šta sam učinio za sebe. Nisam nikoga dobio, ni ljubav, ni prijateljstvo. Delo mi se izgubilo. Ali imam osamu i vedrinu, i za sebe sam se ostvario. Moji bogovi su bezimeni moćnici, tako su veliki da im je svako ime tesno, još su veoma novi i snažni. Doveo sam ih, nikome nisu bili potrebni, pa ja živim s njima. Da li je time usledio preokret u životu zemlje? Ne znam. Ja sam sin visina, i donosilac bogova. Ostalo nije moja stvar.

Bela Hamvaš

- 02:06 - Komentari: (2) - Print - #

utorak, 09.01.2007.

DVADESET ČETVRTO PISMO

Ne nalaziš ti da je svet težak, svet smatra tebe teškim. I kao što sam se ja ovde u svom životu ovenčanom hmeljkom i bršljanom mogao da ostvarim, možda je meni uspelo, možda jedan jedini put; nikada drugome nije uspelo, neće ni uspeti. Iz sebe sama živeo sam ženu, prijatelja, zajednicu, istinski narod, iz veselosti, iz jednostavnosti. Ja ih čuvam, da, bogove, ja sam ih doveo ovamo, i ja sam ih naselio na ovu zemlju. Bogove dovode mislioci i pesnici i proroci i kraljevi, sinovi Visina koji su i sami bogovi. Kavim je životom živeo narod vidi se po tome kakve je proroke imao, ko su bili u njegovim očima veliki, najveći.

Najveći? Kod nas je umesto bogova doneo menicu, banku, konjske trke i kasinu. Ali onome što sam ja načinio, neće biti produžetka. Isto onako neće kao što o tome niko ništa ne zna. A i kada bi znali, šta bi od toga razumeli? Ja sam osamljena luda, ovde među brdima, gorim na vatri svoje specifične megalomanije. Oholost je kako govorim? Onima koji su samo ljudi, sklon sam da najviše oprostim. Što mi je neko bliži, sve manje, sebi ništa.

Nisam mogao da izdržim bez Ti tamo dole, tamo u bezdomovinskoj slaganoj domovini, u narodu nakićenom u narod, u bezljubavi i bezprijateljstvu, i došao sam ovamo sa svojom bezdomnom Ti-žeđi, i sagradio sam novi svet. Ne mogu da živim u osami, zato sam morao da napustim svet gde je svako samo Ja.

Možda ćeš još razumeti.

Bela Hamvaš

- 04:55 - Komentari: (4) - Print - #

ponedjeljak, 08.01.2007.

DVADESET TREĆE PISMO

Prekinuo sam. Sišao sam u baštu i okopao kukuruz. Usput sam pokupio opale jabuke, i nekolike pojeo. U zeleni se opet razmnožio bagrem, krčim ga. U jendeku raste hmeljka. Otkinuo sam struk i ispleo venac. Kako bi dobro pristajao na glavu neka žene koja gore u kući posluje, povremeno proviri da vidi šta radim, kao što se i ja povremeno oglasim: šta je? Treba li šta? Ona bi rekla da ne treba. I bilo bi lepo, jer sam joj čuo glas. Nema. Niko, niko.

Uzimam pušku i odlazim u šumu. Sunce je već na zaklonu, fazani u ovo doba dolaze na izvor. Tiho koračam po zimzelenom bršljanu i suvom lišću. Šipak je već sasvim crven, trnjina plava. Čujem kako lagani vatar zanjiše drveće, i pada orah ili kesten. Berem struk bršljana i splićem venac. U međuvremenu prnu dva fazana. Neka lete. Hmeljka i bršljan - žena i muškarac, hmeljka koja vri i fermentuje, nabrekla, za hleb, svaki njen rod je poput narogušene kvočke, sasvim ženski venac, venac majke zemlje. A bršljan je ukrotitelj tigrova Dionis. Gore iznad izvora nalazi se litica, tu postavljam dva venca jedan pored drugoga. I u tom trenutku se smirujem. Bogovi su primili moju nesvesnu žrtvu i ugasili u meni uzburkanu strast. Opet sam mogao da sednem pred izvor i da pogledam dole na ravnici, bez gorčine, udaljene svetiljke. Najviše je ako mogu da ćutim. I ako se uz to još i smešim, postao sam kao grožđe.

Silazim, od nekoliko grozdova cedim mošt, i ispijam. Zatim sednem na stepenice ispred trema, i ne radim ništa. To mi je najomiljenije zanimanje. Čak i ne mislim. Nemam o čemu. Ono što sam mogao već sam jednom promislio. Čuju se noćni šumovi šume, ptice i zečevi se vrpoplje po svojim gnezdima i logama. Ponekad tihi pijuk ili prasak grančice. Možda se muva jež. Šišmiši prohuje kroz sumrak, šaraju poput tamnih iskri. Noćni leptiri. I cvrčci. Kakva tišina. Ranije sam preveo Sapfinu strofu od četiri stiha:

Mesec je skliznuo s neba,
Slede ga već i zvezde.
Protiču sati. Ponoć je.
A ja, oh - spavam sama.

Bela Hamvaš

- 00:24 - Komentari: (2) - Print - #

petak, 05.01.2007.

PETNAESTO PISMO

I gle, iz tih vremena se sačuvalo jedno celo pismo, jer ga nisam poslao: "Nalazim se u osobenoj situaciji, potpuno lud, jer te ludo volim. Ali je ova ljubav budna i pametna i zdrava. Ludo budna i ludo pametna. Dvostruka ludost, odnosno potpuno čisto ludilo. Sada sve smem. Oslobađam se, nekoliko sedmica i sve stvari su u redu, tako sam blizu tebe ako se jako ispružim, već dosežem tvoju senku. Do sada je svaki plan bio fantazija. Počev od prekjuče svaki san se ostvaruje, primičem se svojoj radosti i svojoj opasnosti. S radošću je u redu, kažeš, ali šta je opasnost? Haljina na tufne? Da. Koliko čekaju negde mene? Upravo koliko ja čekam nekoga. Samo ne razumem ako već toliko čekamo, zašto se ne susrećemo?"

Tada sam verovao sad. Odlazim kod nje i sedam u travu. Da kažem da sam stigao? Vidi. Da kažem - šta. Šta da kažem? Dobro je ovde biti? I šta da kaže ona? Pogledam je. Lepa? Ne znam. Uhvatim je za ruku. Ova ruka mi je poznata od pre rođenja. Ovaj vrat je njen vrat. Uvek je ovakav u meni bio ovaj vrat. Poznajem njen struk i njeno rame, kao što poznajem njenu toplotu i miris njenog daha. Takav sam poznavalac u njoj kao jezik u ustima. Kod kuće sam. Ne ustajem, ni ona, ustajemo. I do sada sam ovako živeo, ali je stolica pored mene bila prazna, i prazna druga polovina postelje. Već nema ja. Hodamo, idemo, spavamo, gledamo, živimo. Ne okreće se nazad. Ništa nije kod kuće zaboravila. Nema nikome ništa da kaže.

Spavala si naše prve noći i ja sam se na trenutak probudio. Ruke, noge, kose su nam se doticale. Zagrlila si me oko vrata, tvoje lice na mom ramenu, šta je trebalo reći ramenu da bi se s licem razumelo? I reci, da li je ikada postojala žena koju, ako se na drumu susretne s muškarcem, nije trebalo ubeđivati i kojoj nije trebalo objašnjavati? Koja zna da nikada, nikada još jednom, kažem, nikada još jednom neće umeti da izgladi ono što je tada propustila ako govori, ako pita, ispituje, očekuje nagovor. Nešto je trebalo reći, bar - ne. Zbog nečega je trebalo da ode kući, zbog mačke ili trake. Neophodan joj je bio saveznik protiv mene, trebalo je to odati bar čipki. Svejedno je šta je bilo, novac ili religija, majka ili haljina. I sada veruješ da je ovako bolje? Veruješ da postoji takav saveznik, traka, očeva kuća, sveštenik ako ima nešto zbog čega žena krišom žrtvuje muškarca, pa onda je na dobitku? Veruješ li da nisi sebe izdala? Na koncu sam pisao da ni jedan naš zagrljaj nije bio potpun. Ti s bolom i očajno pitaš kako je moguće. Pisala si da si sve odbacila sa sebe i da si htela biti samo žena, kako je moguće da nisam umeo da ti pružim radost koju si želela. Odgovaram. Ne umeš da se potpuno prepustiš, jer ne pripadaš meni. Nisi li proneverila radost već time što se cenkaš? Ali reci, samo si je meni proneverila? Posle zagrljaja ja sam tužan? Ne zato što te nisam domašio sasvim, nego i zato što me ti nisi domašila sasvim. O, ako čovek laže i sebe samog laže. Nisi dala i nisi dobila ništa. Telo je veoma teško prevariti. Ako govoriš, sve ti poverujem, ali ako si mi u rukama, onda ono daješ što je u tebi, i što je istina, jer sam neposredno s tobom. Reci, koliko puta si me izdala počev od tada što si me već u prvom trenutku izdala? Koliko puta si me prevarila s haljinama i sveštenicima i čipkama? I još smeš da čekaš celinu? Uvek si se lepila za nešto, a još očekuješ da se tim zagrljajem zadovoljim? Propašću, ali ćeš i ti propasti. Shvati, ne zahtevam te ja. Ti si ta koja posredstvom mene zahtevaš samu sebe. Posrednik sam za tebe samu. Jedno kroz drugo hrlimo sami u sebe. I ako meni lažeš, prisiljavaš me da ja lažem sebi. Posredstvom sebe ja sam tebi ti. Nema poricanja, bekstva, pogađanja, prevare, izdaje da nas ne otruju odmah i podjednako oboje. Otrov, otrov, otrov propuštenih, ubijenih trenutaka. Da li će ikada biti drugačije? Da li će biti? Reci!

Bela Hamvaš

- 23:01 - Komentari: (5) - Print - #

DESETO PISMO

Smirio sam se tek onda kada sam uvideo koliko je ovaj život opasan. Sve dotle sam bio pomalo setan, i dosađivao sam se. Od tada sam veseo, jer vredi. Opasnost je oštar vazduh sudbine, a ja se osećam dobro samo u oštrom vazduhu. Kukavičluk ne spada među moje vrline. Uvek sam tražio ono što je najteže. I našao sam oboje, osamu i vedrinu.

Tri puta mi se isto zbilo. Toliko isto da lica tri zbivanja mirno mogu da zamenim i koristim jedna umesto drugih. Behu tri sasvim različite žene. Jedna plava, teška i jaka, kao valkira, druga kao dečak i egzaltirana, treća tamna i duboka, kao bunar. Zamislio sam jedan veliki život, došla je prva i ispostavilo se da se on ne može realizovati. Zatim sam zamislio jedan još veći, došla je druga i ispostavilo se da se on ne može realizovati. Zatim sam zamislio i od ovoga veći, došla je treća i ispostavilo se da se ni on ne može realizovati. U sva tri slučaja ljubav je planula u trenu.

Jednom sam više dana lutao među planinama. Beše jutro, kada sam sišao niz pristranak, u dolini je počivao majur. Beše rani septembar, još leto a već jesen, zatišje i tama pod žutim, smirenim suncem. Sada, pomislim, sada ću sresti nju, nju koja isto tako zna da dolazim, kao što ja znam da me ona čeka, nju koja smisao svakog svog koraka nalazi u tome što je približava meni, nju koja zagleda u oči svakog stranca: možda sam ja koji znam da se približavam njoj, koja ako uđe u voz, misli da možda ja već sedim unutra, čuje nečije ime, veruje da je moje, čuje glas, veruje da ja govorim. Sada se susrećem s njom na majuru, leži ispod drveća, čita da bi stuckala vreme, dok prilazim, čeka me, kao i uvek, čeka, i kad me ugleda, ustaje i dolazi, prirodno, bez reči, polazi sa mnom, i ja s njom, skupa, jer je ona postala ja, i ja sam postao ona, i od tog trena nešto kao što je ja nema naročitog smisla. Prolazim majurom. Kao da sam ona, tako posmatram pospanog ekonoma imanja, nadničara, stan vlasnika, na prozorima bele zavese. Do sada je ovde živela, ali sada polazi sa mnom. Šta će prvo prosloviti? Verovatno nešto veoma jednostavno, možda da je gladna. Možda da joj je kamenčić upao u cipelu. Ja ću je pogledati, pomisliću da je lepa, ali joj neću reći, jer ona već zna da to hoću da joj kažem, i ozbiljno se smeši. Presecam put, i krećem uzbrdo. Sasvim sam miran. Po toj smirenosti znam da sam je zaista susreo. Kako je to čudno što se odjednom sve razrešilo, odjednom je sve postalo glatko, može doći bilo šta. Eno je! U travi bela haljina na plave tufne. To je ona. Nema u meni nimalo strepnje. Ne bojim se prvi put u životu. Sada je već dobro. Stižem gore, put skreće levo, travnati brežuljak se odvaja od neba i vidim iza njega na užetu niz haljina vijori, i ona na plave tufne. A na pristranku nikoga nema.

U sve tri žene sam osećao da sam nju sreo, nju koju ne treba obmanjivati, kojoj ne treba lagati, koja dolazi, odnosno s kojom idem jer je to dvoje jedno. Jednom sam rekao, svejedno kojoj, rekao sam da ću baciti kalendar. Neću više imati ponedeljak, utorak, nego ću imati dane vlas, obrva i mali prst, ona će biti moj kalendar. Jednom sam tri dana bio s jednom od njih, svejedno s kojom, minulo je tri puta po dvadeset četiri časa, a ni za trenutak nismo ispuštali jedno drugo. Kad bih je ispustio, zabolelo bi me. Kako su blistali ti dani! Kako je bila važna svaka reč. Kako je bilo važno sve odmah reći. Sve je razumela, i ja sam sve razumeo. Zagladim joj kosu, i upitam, zar ne? A ona odgovara, da. I odista tako beše.

Bela Hamvaš

- 05:11 - Komentari: (2) - Print - #

srijeda, 03.01.2007.

OSMO PISMO

Ne trpim ni od kakve nemaštine. Kuvam jelo za sebe, štedljiv sam prema onome što mi je potrebno. Prilično rano sam naučio sve kućevne poslove. Sedim na stepenicama trema, čistim zelen i ljuštim krompir. Sobu i sam umem da pospremim. Kada mi je donje rublje na izmaku, stavim kotao na ognjište, iskuvan i isperem rublje koje sam prethodno dobro natopio. Sunce me greje, znoj lije, razapnem uže vezujući ga za grane, košulje, čaršavi čarape lepršaju na povetarcu. Sutradan peglam. Sitnije stvari i sam zakrpim. Teža oštećenja odnosim krojaču. Ponekada, kada mi dojadi pekarev hleb s kvascem, sam pečem s plemenitim hmeljom. Sve dok se može, hranim se voćem. Ne zbog principa. Nemam pricipa. Isuviše mi je dobar stomak. Kućevni me poslovi nikada ne preokupiraju isuviše, kao nijednu domaćicu. Ako kuvam, spremam, perem ili krpim donje rublje, to je igra, delom religiozni obred. Srećan sam što sam uspeo od žena da naučim ovaj čudesni mir domaćih poslova. Verujem da je domazluk druga strana rata. Soba mi je zgodna kao da pripada nekoj mladoj ženi. Ne podnosim prašinu, ali ovde među drvećem nje gotovo i nema, sem zimi zbog loženja. I sunce obasjava sve moje životne delatnosti. Kada bih od čovečanstva očekivao nešto krupno, onda bi to bilo da ono napusti one koji mu zabranjuju ishranu sa svetlošću. I da ljudi jednog letnjeg jutra krenu iz grada, napuste fabrike, ulice, kancelarije, centralno grejanje, struju, kupatilo, i da izađu na sunce, bez reči, ali nezadrživo. To bi bila moja revolucija - revolucija sunca. Dok stojim za koritom i perem košulju u beloj peni, sunce mi sija u leđa, a leđa blistaju od zadovoljstva. Znam da u čoveku postoji sveta i duboka tama, noćni prostor koji se nalazi unutra, ispod kože. Ali znam da čovek ispod kože kliče kada oseća toplinu i svetlost sunca. Jednom sam pored mora legao na ogromnu belu stenu na podnevnom suncu, prvi put u životu potpuno razodeven. Pre toga sam verovao da ima nekog naročitog smisla što čovek krije slabine od sunca, drži ih u tami, u mraku skriva organe mraka. U tom trenutku, kada su sunčevi zraci obasjali mesto koje prethodno nikada nisu dotakli, shvatio sam šta je to nasmejani falos - osunčane, blistave, razgaljene prozračene, bez srama, nasmešene slabine skulptura grčkih bogova.

Bela Hamvaš

- 22:56 - Komentari: (3) - Print - #

utorak, 02.01.2007.

TREĆE PISMO

Još bih mnogo mogao govoriti o Bešenjeiju. Nedavno sam opet uzeo njegov Svet prirode. "Dosadno je tvrdo razmišljanje", kaže odmah na početku. Strahuje da ga čitaoci neće razumeti. Ko se toga boji, već je izgubio. Kako je plitak! Otkriva da je "sve tajna". Zar nije užasno? Od poglavlja "Čovek kao dojenče" može se razboleti. Poglavlje "Mladost" liči na one pobožne sveščice koje pišu senilni popovi, a prodaju ih ispred crkve stare gospođice od kojih se širi zapah. To je određeni ton jagnjenceta koji čovek i nehotično mora da održava u ravnoteži nekim bezumnim zlodelom. Da li je taj čovek čitao Voltera? Da li je ikada video ove redove: "...dok je čovek siromašan, nije mu potreban bog, čim da pare na zajam, odmah zahteva da njegov dužnik bude vernik. Želim da moj advokat, krojač, sluga i supruga budu vernici". Za jagnještvo je uvek bila potrebna nespretnost, ali posle Sterna? Bešenjei je pesnik i mislilac i državnik, ali loš državnik, još lošiji mislilac, a najlošiji pesnik. Kaže: "Mnogi izgubiše besmrtno ime - Sudba im ne postavi život na put - Veliki vitezi umiru za ručicom pluga". - E, time on sebe pogađa usred srca i celokupni mađarski duh. Jer je on taj veliki vitez. Razume se, neka nevolja postoji. Situcija nije tragična, nego nečuveno smešna. Veliki vitez koji umire za ručicom pluga komična je figura. Bešenjei je pretpostavljao da drugačije i ne bi bilo moguće nego onako kako jeste. Iako je baš to ono što nije moguće. Sudbina je upravo to što je sve onako kako jeste, neminovno, jer je baš to sudbina. Da veliki vitezovi umiru za ručicom pluga, to je tema za humoristu. A humorista i polazi od toga kada pretpostavi da u raju najveći dramski pisac nije Šekspir, nego neki šuster, a najveći vojskovođa valjda nije Cezar, nego odžačar. Vitez koji je zalutao do ručica pluga, komičan je. Nije postao ono što je bio! Ali ne zato što ga je neko drugi sprečio. Nije postao jer on prosto nije to bio. Ko sam ja, to sudbina bolje zna nego ja. I ako sam ja drugog mišljenja, postajem smešan zajedno sa svojim mišljenjem. A to se uskoro ispostavilo i kod Bešenjeija. Nije on bio veliki vitez - odnosno nije obdaren za vladanje. Morao je da umre kao pustinjak. Gde odaje sebe? Na bezbroj mesta. A sasvim je karakteristično mesto na kraju prve knjige kada piše o Aleksandru Velikom: "Ceo svoj život pogrešno je postavio." - "Kakvo ogromno uobraženje, vladati s kraja na kraj sveta." Izgleda, ovaj strah od velikih stvari jeste nerazumevanje velikih stvari. Nešto tako može reći samo onaj u kome je nešto umrlo, i u njemu je pokopano.

Veličina! Hoće da bude mudar. Nema blesavijeg čoveka od mudrog. Ali: "Nikada nisi okrvavljen, zar ne... zabavljajući se pišeš, znaš, zabavno će biti prihvaćeno. Svoju pravdu ne mešaš s krvlju". Da, pravda pomešana s krvlju! Krajnju ozbiljnost je izgubio pred samim sobom. Ne piše tigrovske istine koje će, ako ih napusti, skočiti na njega i rastrgati ga. Nije to istina života i smrti! Nije to nešto što pouzdano mora da zna, jer ako pogreši, kraj je. Ali: "more samo tihu penu u sebi baca... a duša ćuti." Sedi u "Velikoj Senci". "Živ u smrti sedi, gde se pokreće samo zato da bi osetio sebe i da mu u mukama srce neprekidno krvari." "Postao sam kao hodočasnik koji se u pustinji skriva, napustivši svoj svet, sedi sam... pišem u svom miru, u svojoj muci, ne znajući šta me privlači."

Bela Hamvaš


- 01:25 - Komentari: (9) - Print - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>