nemiri

utorak, 30.11.2004.

Zelena fioka

Jednog zimskog dana
Obilazio sam neku antikvarnicu
I u jednoj zelenoj fioci
Naišao sam na kolekciju čežnji.
Uplaši me samo jedna stvar:
Nisam našao sebe.
A da je fioka crvena?

Dušan Bajski

- 12:04 - Komentari: (17) - Print - #

Volim tvoje ruke

Volim tvoje ruke za igračke
to telo koga skoro nema.
Žena je samo u mekoti mačke
što u tvom struku prede i drema.

Kako da nađem ruke detinje
da ti objasnim šta ljubav znači,
a da ne ranim to malo zverinje;
usnu na kojoj se mrve kolači.

Oskar Davičo

- 05:34 - Komentari: (10) - Print - #

ponedjeljak, 29.11.2004.

Selišta na vidiku

Od selidbe do selidbe, gde smo konačno
stigli? Sloboda isteruje brata sa ognjišta.
Prokleto joj lice.

Selidbe su za petama. Prognani vek se
raduje našoj muci. Da li su pčele ikada same
donele med nemoćnoj usni?

Gde je Kućište? Gde je nestalni zavičaj? Noć
prevrće groblja, ruši nadgroblja. Spomenici lete
niz zelenu godinu.

Priđi kući, brate, ako znaš gde je. Vidi da li će deca u njoj ikada da se rode.

Dragan Dragojlović

Da ne pročitah na blog me baby ne bi mi pao na pamet Dan Republike...

- 19:23 - Komentari: (2) - Print - #

Opomena

Važno je, možda, i to da znamo:
čovek je željan tek ako želi.
I ako sebe celog damo,
tek tada i možemo biti celi.

Saznaćemo tek ako kažemo
reči iskrene, istovetne.
I samo onda kad i mi tražimo,
moći će neko i nas da sretne.

Mika Antić

- 12:19 - Komentari: (6) - Print - #

Moja te reč dotakla

Moja te reč dotakla
u trenu kad si odlučila
da ne veruješ nikome ko je
odrastao i ko pokušava
da te ukroti.
Kao ptica nevidljiva,
kao žuti list koji te
u šetnji presretne naglo
i upozori na pad.
Jer jesen je. Jer sve je
prolazno i sve se smenjuje.
Kao da gledaš veliku reku
u predvečerje koja odnosi
bele lađe, a iza svakog
malenog osvetljenog prozora
možda odlazi neko koga bi
mogla zavoleti
zauvek.

Pero Zubac

- 02:12 - Komentari: (8) - Print - #

nedjelja, 28.11.2004.

Dok sam te imao

jezik sam ptica razaznavao
i tajne ptičije odgonetao
biljke sam razumeo, i u noćima
prepisivao razgovor trava
tolike sam pesme ispisao
prepisujući rukopis vetra
uz more, u noći,u planini
tolike navoljnike saslušati umeo
i činiti im male radosti
bez napora, bez sebičnosti imalo
tolike sam dobrote i plemenitosti
umeo u druge utkati
a da i preveć ostane u meni
san sam s radošću na oči nanosio
i buđenju se kao drveće radovao
dok sam te imao…

Pero Zubac

- 11:39 - Komentari: (7) - Print - #

Odluka

Život je sve nešto iz početka.
Juče i prekjuče sutra ne vrede.
Nema na svetu dva ista petka,
dve iste nedelje,
dve iste srede.
Pa čemu onda razočaranja?
Ako je jedna ljubav - ćorak,
Odmah se drukčije i lepše sanja.
I kad si najviše tužan i gorak
nekih se novih očiju setiš
i shvatis da letiš… divnije letiš.
Ko je to video da dečak pati?
Da kunja kmezav i da plače?
Svaki put moraš iznova znati
da voliš bolje, da voliš jače.
Ne da se vadiš.
Ne da se tešiš.
Već da se istinski do neba smešiš.
Nema na svetu dve iste srede,
dva ista utorka,
dva ista petka.
Sve nove ljubavi drukčije vrede.
Živi se svaki put iz početka.
Živi se da se nikad ne pada.
Da budeš snažniji posle oluje.
I da se u tvom srcu već sada
Stotinu zlatnih zvezda unapred čuje.

Mika Antić

- 00:35 - Komentari: (5) - Print - #

subota, 27.11.2004.

Samo igra reči

Sećate li se smeška Mona Lize?
Ili kartaša Pola Sezana?
Sećate li se vašeg detinjstva
Sa praznim tikvama,
Tikve sa ustima, očima i svećama
Duboko u noći?
Sećate li se očarane Kleopatre?
Šta bi ona postala bez duge, crne kose?
Sećate li se duhovitih reči seljaka?
Sećate li se mojeg prvog pitanja?
Ili, kad ste se poslednji put
Smeškali?

Dušan Bajski

- 14:30 - Komentari: (6) - Print - #

petak, 26.11.2004.

Pitanja

Pitanja mi roje po glavi,
Kako sam što nisam ili kako
Sam što jesam
Razmišljam kako nisam
Ono što hoću da sam,
A jesam ono što nisam.

Dušan Bajski

- 12:32 - Komentari: (9) - Print - #

Čarobna pesma

9.
I dok hodamo tako,
hteo bih da te zamolim:
preleti beskonačnost,
prestigni vreme i maštu,

al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Dodirni rukama grive
dalekih dvojnih zvezda,
nek ti se damari usklade
sa eksplozijom pulsara,

al nikad ne zaboravi
kako se korača po zemlji.

Početak početka je svuda.
Kraj kraja je u nama.

Mika Antić

- 06:37 - Komentari: (8) - Print - #

četvrtak, 25.11.2004.

Dim

Drhtim. Magla. Novembar.
Samo da vetar ne duva.
Konji vranci.
Gole, bele topole.
Gavrani. Perje.
Neka vatra lutajuća
viri kroz stabla.
Insert iz filma.
Tačke.
Ne vidim se od dima.
Iz njega se na mene plazi
Ljubav.

Dušan Bajski

- 12:18 - Komentari: (8) - Print - #

Anđeli ti u imenu

Uzalud čekam noćas...
Nema te ni u san umorna
da me pohodiš.
Samo, ko dijete, oči sklapam
suzne, da tvoj lik nađem.
Mučenice!
Al prst svoj ipak
pred korak moj upireš,
da ne skrenem bludan
u golet.
Ka Golgoti i Krstu
tvoje oči me vode
i tvoja djela
po kojima si prepoznata.
Crni svatovi te odvedoše,
sve samlji bivam ovdje,
a gore,
Anđeli ti u imenu
prebivaju
i postelju steru,
umjesto mene.

Borivoje Đokić

- 00:10 - Komentari: (7) - Print - #

srijeda, 24.11.2004.

Sasvim plava

Što ja ne bih pokušao da te prevarim
da ti kažem ubedljivo:
Ta su brda što se vide kroz tvoj prozor
sasvim plava.

Ti da odmah poveruješ
a da stalno gledaš mene
kako strog a uznesen
kroz tvoj prozor gledam brda
sasvim plava.

A tek posle da proveriš
pa da vidiš
kako brda kroz tvoj prozor
baš i nisu
sasvim plava
čak i nisu neka brda

Pa da onda gledaš sebe
da se čudiš
da se pitaš
šta bi da poveruješ

Ali da sve kasno bude
Pa da plačeš kad ja odem
a da sebe ubeđuješ
i da sebi dočaravaš
da su brda
a ta brda
sasvim plava.

Zašto ne bih pokušao
pa da sebi dočaravaš
kad ja odem.

Duško Trifunović


- 10:47 - Komentari: (11) - Print - #

Život

Sve to ne zavisi od mene.

Setim se kako beše lep,
nad vodama dubokim nekim,
kao mesec beo,
sa lukom tankim i mekim,
jedan most.I vidiš, to
uteši me.

Ne zavisi od mene.

Dosta je da tog dana
zemlja oko mene miriše preorana,
ili da oblaci lete
malo niže, pa da me to potrese.

Ne, ne od mene.

Dosta je, ako usred zime,
iz vrta jednog zavejanog,
istrči jednog zavejanog,
istrči jedno tuđe, ozeblo dete,
i zagrli me.

Miloš Crnjanski

- 00:03 - Komentari: (10) - Print - #

utorak, 23.11.2004.

A posle

Iščezavaju
lavirinti
što ih vreme stvara.
(Samo pustoš
ostaje.)
Iščezava
srce,
izvor želja.
(Samo pustoš
ostaje.)
Iluzija zore
i poljupci,
sve iščezava.
Samo pustoš
ostaje.
Pustoš
valovita.

Lorka

- 19:01 - Komentari: (9) - Print - #

subota, 20.11.2004.

Opsena

Ti si kao zvezda jednog jutra slave,
A u meni osta kao crna rana;
Ti si trista vrela što bruje i plave —
Da sva budu jedna suza otrovana.

Beše kao carska galija kroz pene,
S glasom o pobedi; beše u čas zore
Himna zemlje suncu; a samo za mene —
Red crnih zastava što kroz mrak vihore.

Ruka ti je bela meka kao cveće,
A moja ostade sva okrvavljena.
Otkud si i ko si, niko znati neće:
Ljubav ili mržnja, sudba ili žena.

Dučić

- 00:10 - Komentari: (5) - Print - #

petak, 19.11.2004.

Prva

- 12:33 - Komentari: (7) - Print - #

Kad odeš

Kad odeš, kad zatvoriš za sobom vrata, ne osvrći se
Kad beziš, pobegni naglo i plači kad si daleko
Kad već nisi to da možeš da ostaneš gde te vole
Onda učini to brzo, brže od suze iz njenog oka.

Požuri da te suza ne stigne i ne opeče
Pazi da te oko ne vidi i ne skameni
Juri da te ruka ne potraži, ruka snena
Stazi se svojoj jedinoj vrati, sebičnom sebi.

Zoran Radmilović

- 00:04 - Komentari: (10) - Print - #

četvrtak, 18.11.2004.

Veče

Mre potonja svetlost i postaje smeđa,
Oktobarsko sunce gasne iza huma...
A tvoja je duša puna bolnog šuma,
Teška suza stala u dnu tamnih veđa.

Dok u tvome vrtu dan očajno tinja;
U tamnoj se senci rasplakale česme;
Šumi gora, kao rosa da rominja,
A u tebi huje rime moje pesme...

Huje tamne rime, ko mistično vrelo,
Kroz lišće, i zvezde, i sen što još pada:
U svakome stihu ima suza jada,
U svaku je strofu leglo srce celo.

Dučić

- 11:34 - Komentari: (10) - Print - #

srijeda, 17.11.2004.

Pahuljica si snežna
Tišinu oko mene
Što raspeva
Grana si mi rascvetana
Osmeh na usnama
Što mi zapali
Oluja si letnja
Krila što mi da
I polomi
Dunja si zrela
U srce što mi padne
Duboko

Vasko Popa

- 21:47 - Komentari: (8) - Print - #

Povratak

Kad moj prah, Tvorče, mirno pređe
U grumen gline užežene,
Tad neće više biti međe
Između tebe i izmeđ mene.

Kad svrši ropstvo dva načela
Duha i tela, zla i dobra,
Pašće tad uza svih počela
U zadnjoj berbi koju obrah.

I postajući bezobličan,
Na povratku svom starom putu —
Tebi ću biti opet sličan,
I prvom danu i minutu.

Noseć u šaci pregršt sunca,
U zenicama neba komad,
Sići će najzad sa vrhunca
Taj astralni i večni nomad!

Kao u sjaju novog dana,
Dirnuta krilom vetra blaga,
Grančica mirte zanjihana
Ne ostavivši nigde traga.

Dučić

- 16:21 - Komentari: (6) - Print - #

Priča

Sećam se samo da je bila
nevina i tanka
i da joj je kosa bila
topla, kao crna svila
u nedrima golim.

I da je u nama pre uranka
zamirisao bagrem beo.

Sučajno se setih neveseo,
jer volim:
da sklopim oči i ćutim.

Kad bagrem dogodine zamiriše,
ko zna gde ću biti.
U tišini slutim
da joj se imena ne mogu setiti
nikad više.

Miloš Crnjanski

- 00:59 - Komentari: (16) - Print - #

utorak, 16.11.2004.

Simbol

Gledam tvoje krupne oči zaljubljene,
Gde sja vatra — ko zna — grešna ili sveta.
Svejedno ljubiš li drugog ili mene:
Ti ljubiš nevino kao cvet što cveta.

Ljubav bi ti moja bila zatočenje,
U tvom bezgraničnom, granica i meta;
Takva, večna ženo, kroz život i mrenje
U slavi instinkta ti si samo sveta.

Ti si sat od kojeg nebo zarumeni,
Simvol veći nego bol ljudski što grca;
I ti si božanstvu bliža nego meni:
Više zakon sveta, nego zakon srca.

Jovan Dučić

- 12:19 - Komentari: (11) - Print - #

Uvek sam se plašio da ti tepam

Uvek sam se plašio da ti tepam
Plašio se uvek da ti kosu držim u ruci
Prestrašen bio da naglo možeš da se okreneš
i da mi uhvatiš nežno oko na svom vratu.
Jer sam glupavo verovao
da ću ako ti ruku na rame stavim
da ću ako ti prstima čelo dodirnem
da ću ako ti u tople oči grudi slijem
da ću izgubiti sebe.
Sad kad si otišla imam sebe, isuviše

Zoran Radmilović

- 00:45 - Komentari: (10) - Print - #

ponedjeljak, 15.11.2004.

Smrt sunčevog oca

Na tri koraka od vrha neba
Od lipe u večnome cvetu
Staro je sunce zastalo

Pocrvenelo pozelenelo
Okrenulo se oko sebe triput
I vratilo svome ishodu

(Na naše oči da ne umre)

Kažu da ima sina sunčevića
Dok se okat i za nas ne rodi
Naučićemo mrak ovaj da sija

Vasko Popa

- 16:06 - Komentari: (9) - Print - #

Tuga


-stvara se kad se posečeš
pa ne smeš u kuću da te ne biju

-kad progutaš kliker
pa više neće da ti daju
pare za klikere

-kada te učiteljica namesti
u prvi red
pa te svi čupaju
a ti znaš ko je

-kada neki čovek
nema ga kući
a žena mu misli
kad će on da dođe

-tuga je gde ima mnogo dece
pa se svi deru

-to je što se stvara
kada te uvrede

-tuga je jedna tužna stvar
jer ti cure suze

-tuga je kad čuvaš volove
pa jedan ode u tuđi kupus
pa posle uvate
i tebe i vola

-tuga je kad te neki udari
pa ne možeš da mu vratiš
jer će da te prebije

-tužno je kad ideš kući pa je mrak
i ti ne možeš nikako da se okreneš
da vidiš šta to ide

"Olovka piše srcem"


- 11:36 - Komentari: (13) - Print - #

Srce

-srce je organizam od čoveka
što ima čovek u stomaku
da mu prima hranu
lupeta se kad ideš trčeći
-srce se piše kredom na tarabe
a može i na zidu kod šporeta
-srce moje i tvoje
-srce je mnogo lomljiva stvar
pa moraš ponovo da oštriš olovku
-srce nam služi kad se uplašimo
da se pipnemo za njega
da li smo još živi

"Olovka piše srcem"

- 02:18 - Komentari: (10) - Print - #

nedjelja, 14.11.2004.

Nemaština

-to je kad ne maštaš maštu
-kad ne možeš nijedan
kliker da kupiš
-kad voz nema šine
-kad neko nema strinu
-to je kada neko
nema ni novčanik
ja sam danas
bio nemašina
-nemaš makaze
nemaš olovku
imaš samo nemaštinu
-kad neko nema imaštinu
to se zove nemaština
taj plače ko ima nemaštinu
-nemaština je
kad slanina nije mast
nego meso
-nemaština je
kada se ošišaš
pa nema za šta da te vuku
-nemaština je
kad su se neki kupali goli
jer nemaju gaće

"Olovka piše srcem"


- 16:58 - Komentari: (11) - Print - #

Podlac

podlac je kad šutneš nešto bos
a ono bio kamen

kanap od pantalona
što pukne kad se sagneš

jedan pas od jednog miše
što se odvezao

ja ne znam šta je podlac
jer mi to kod kuće nemamo

šamar je veliki podlac
zato što moj tata ima velike šake

jedna što kaže da je lepša
ona kaže lepša i od mene

paprika neka što je podlac
probaš papriku a ona ljuta

jedan što na zidu napiše da se neki volu
to sam ja napisao


"Olovka piše srcem"

- 13:01 - Komentari: (8) - Print - #

subota, 13.11.2004.

Riblje ulje


neću da ti kažem ništa
zato što to nije lepo pitanje
tako jedan sa naočarima
pitao isto moju mamu
i ona odma rekla da nemamo više
i onda on opet napisao
i ona onda opet kupila
i zato neću da ti kažem ništa

to je što kad ti ga daju
moraš odma da ga progutaš
ne daju ti da pljuneš
a ne mož dugo da ga držiš u ustima

to je jedan glup zejtin
zato što mu mnogo smrdi ukusnos

to je nešto žuto
što ja pijem za boles
jeste ukusno je
samo ja to više neću da pijem
biću dobar i poslušan
i neću više da se razbolim

to je što je pio kraljević marko
kad je bio mali
pa mu posle porasao
buzdovan veliki
i šarac mu porasao
i svašta mu poraslo

to svi pričaju da ima korisnos
a niko neće da ga pije
i svi ga daju meni
ko da sam ja neko


"Olovka piše srcem"

- 17:56 - Komentari: (10) - Print - #

Početak i kraj


zna se kada počinje početak
a ne zna se kad počinje kraj

kraj je na kraju
a početak malo napred

kraj je napred
a početak je pre napred

početak je kad počneš
a kraj je kad si gotov

ima kad je neki početak
odmah kraj
a ima kad je neki
kraj početak

ima opet kad neko ima
i kraj i početak
a ima kada nema
ni kraj ni početak

početak je kad sam se ja rodio
a kraja nema


Mikelly je pisao neke delove iz knige "Olovka piše srcem".
To me je podstaklo da je ponovo pročitam.
Deca su tako pametna.

- 14:30 - Komentari: (6) - Print - #

petak, 12.11.2004.

Veliki kraj

Ne pozivam te
ali za sobom nisam zatvorio vrata.

Umro sam
doputovao na veliki kraj
i dobro mi je najzad.

Da vidiš prostranstva!
Samo -
odavde se nikuda ne može.

D.Trifunović

- 19:14 - Komentari: (13) - Print - #

Pesma

Izgubih u tom nemiru
Drugove i sve galije.
Koji je sat u svemiru?
Dan ili ponoć, šta li je?

Duboke li su putem tim,
Gospode, tvoje provale!
Busije s bleskom kraljevskim,
Zlatne me čaše trovale.

Suncima tvojim opijen,
Sjajem nebeskih ravnica,
Ne znah za tvoju zamku, sen,
Dno tvojih gnusnih tamnica.

I kad se otkri putanja
Sva sunca gde su zapala,
Na moru tvoga ćutanja
Kao dažd noć je kapala.

Dučić

- 07:32 - Komentari: (11) - Print - #

četvrtak, 11.11.2004.

Besmrtna pesma

Ako ti jave: umro sam,
a bio sam ti drag,
onda će u tebi
odjednom nešto posiveti.
Na trepavici magla.
Na usni pepeljast trag.

Da li si uopšte ponekad
mislio šta znaci živeti?

Ako ti jave: umro sam
evo šta će biti.

Hiljadu šarenih riba
lepršaće mi kroz oko.

I zemlja će me skriti.
I korov će me skriti.
A ja ću za to vreme
leteti visoko...
Visoko.

Zar misliš da moja ruka,
koleno,
ili glava
može da bude sutra
koren breze
il' trava?

Ako ti jave: umro sam,
ne veruj
to ne umem.

Na ovu zemlju sam svratio
da ti namignem malo.
Da za mnom ostane nešto
kao lepršav trag.
I zato: ne budi tužan.
Toliko mi je stalo
da ostanem u tebi
budalast i čudno drag.

Noću,
kad gledaš u nebo,
i ti namigni meni.
Neka to bude tajna.
Uprkos danima sivim
kad vidiš neku kometu
da nebo zarumeni,
upamti: to ja još uvek
šašav letim, i živim.

Mika Antić


- 01:27 - Komentari: (22) - Print - #

srijeda, 10.11.2004.

Kako jednom započe Mysteries...

Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere plave zvijezde u daljini."
Noćni vjetar zviždi nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima poput ove, držao sam je u naručju.
Koliko puta je ljubih ispod beskrajnog neba.
Voljela me je, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči?
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam. Osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, jos mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao inje na travu.
Nije važno sto je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja duša je tužna što ju je izgubila.
Kao da je žele približiti, moje oči je traže.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u crno oblači ista stabla.
Ni mi, koji smo nekad bili, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripašće drugome. Kao što je nekad pripadala
mojim poljupcima.
Njen glas, njeno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćim poput ove držao u naručju
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Mada je ovo posljednja bol koju mi zadaje
i posljednja pjesma koju za nju pišem.

Pablo Neruda

- 20:41 - Komentari: (11) - Print - #

Prisutna si
U žiži moje samoce
Sa dve ruke
Kako bih svet zagrlio
Prisutna si
U prozoru moje suze
U dva oka
Kako bih svet udomio
Prisutna si
U svakoj mojoj pesmi
U jednom snu
Kako bih svet obogatio

Vasko Popa

- 13:48 - Komentari: (7) - Print - #

Čeznem

Čeznem da ti kažem najdublje reči
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mi se mogla nasmejati.
Zato se smejem sam sebi i odajem
tajnu svoju šali.
Olako uzimam bol svoj,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da ti kažem najvernije reči
koje ti imam reći; ali se ne usuđujem,
strahujući da bi mogla posumnjati u njih.
Zato ih oblačim u neistinu,
i govorim suprotno onome što mislim.
Ostavljam bol svoj da izgleda glup,
strahujući da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da upotrebim najdragocenije reči
što imam za te; ali se ne usuđujem,
strahujući da mi se neće vratiti istom merom.
Zato dajem ružna imena i hvalim se svojom surovošću.
Zadajem ti bol, beojeći se
da nećeš nikada saznati šta je bol.

Čeznem da sedim mirno pored tebe;
ali se ne usuđujem; jer bi mi inače
srce iskočilo na usta.
Zato brbljam i ćaskam olako,
i zatrpavam svoje srce rečima.
Grubo uzimam svoj bol, strahujući
da bi ti to mogla učiniti.

Čeznem da te ostavim zauvek;
ali se ne usuđujem, strahujući da bi
mogla otkriti moj kukavičluk.
Zato ponosito dižem glavu
i dolazim veseo u tvoje društvo.
Neprekidne strele iz tvojih očiju
čine da je bol večito svež.

Tagore

- 06:23 - Komentari: (10) - Print - #

utorak, 09.11.2004.

Tri stvari

"O Smrti, tri mi stvari vrati",
Zapeva kost na obali;
"Dete, kome je dala mati
Sve što je iskalo, te čela vedra
Počiva u izobilju njenog nedra":
Kost suva, koju su vali oprali.

"Tri stvari koje žene mame",
Zapeva kost na obali;
"Muškarca - dovoljno je bilo za me
Da ga dotaknem, nekad, sirota
Pa da osetim svu slast života":
Kost suva, koju su vali oprali.

"I treću stvar, na koju mislim",
Zapeva kost na obali;
"Jutro, kad sam se susrela s njim,
Sa prvim muškim;sve ono što se
Zbilo, pri buđenju, ili malo posle":
Kost suva, koju su vali oprali.

Viljem Batler Jejts

- 13:31 - Komentari: (7) - Print - #

Susret

Čekasmo se dugo, a kad smo se sreli,
Dala si mi ruku i pošla si sa mnom.
I idući stazom nejasnom i tamnom,
Iskali smo sunca i sreće smo hteli.

Oboje smo strašno verovali tada
Da se besmo našli. I mi nismo znali
Koliko smo bili umorni i pali
Od sumnja i davno preživljenih jada ...

I zanavek kad se rastasmo, i tako
Stežuć svoje srce rukama obema,
Otišla si plačna, zamrzla i nema,
Ko što beše došla, tužno i polako.

Jovan Dučić

- 10:02 - Komentari: (4) - Print - #

Snovi

Vaj! kako to boli reći jedno zbogom!
I kolika rana otvori se tajna,
Kad i za tolikom našom suzom mnogom,
Opet padne jedna suza oproštajna.

Napred! Ali kuda, i kamo, i zašto?
I zar uvek isto, i sve tako večno?
Pa kako to ipak boli neizlečno
Kad svrši snevanje, i prazno, i tašto ...

I obamre snaga, i zanemi vera,
Dok žeđ tamnog srca postaje sve veća;
Tad vidiš da često, koliko i sreća,
Vredi jedna topla i lepa himera.

Jovan Dučić

- 01:45 - Komentari: (8) - Print - #

ponedjeljak, 08.11.2004.

Kao uvijek kad bi ugledao žensku ljepotu, on izgubi u tili čas svaki račun o vremenu i istinskim odnosima, i svako razumjevanje za stvarnost koja rastavlja ljude jedne od drugih.Videći je onako mladu i punu kao grozd, on nije mogao ni načas da posumnja u svoje pravo; potrebno je samo da ruku pruži!

Ivo Andrić

- 17:37 - Komentari: (11) - Print - #

Šta žene traže?

I još se jednom javi misao s kojom je sto puta zaspao, nejasna, nikad dokraja domišljena, a uvredljiva i jadna misao: zašto je put do žene tako vijugav i tajan, i zašto on sa svojom slavom i snagom ne može da ga pređe, a prelaze ga svi gori od njega? Svi, samo on, u silnoj i smiješnoj strasti, cio svoj vijek pruža ruke kao u snu. Šta žene traže?

Ivo Andrić

- 10:04 - Komentari: (14) - Print - #

nedjelja, 07.11.2004.

Ljubav

Je li ovo ljubav, ili bolna jedna
Potreba da ljubim? Ova želja plava,
Je li želja srca moćnoga i čedna?
Ili napor duše koja malaksava?

Je li ovo žena koju ljubim, zbilja?
Il' sen na prolasku preko moga puta,
Tumaranje misli bez svesti i cilja,
I sve delo jednog bolnoga minuta!

Ne znam; no na međi toga sna i jave,
Vidim moje srce da čezne i pati.
I suze kad dođu, rane zakrvave —
Ja ni onda od tog ništa neću znati.

Jovan Dučić

- 18:49 - Komentari: (10) - Print - #

Put

Da mi je da nađem novi ritam neki,
I gordu sposobnost kojoj ne znam ime,
Da svagda bez straha put pređem daleki
Put od jednog bola do njegove rime.

I da moja miso nikad ne zaluta
U tom svome času svečanu i retku,
Uvek svetu vatru noseć celog puta,
Veliku i svetlu, kao u začetku.

I da nakraj pesme ne osetim tada
Bole koje ništa ne može da spreči:
U duši ostane još toliko jada,
Za koje nemamo ni suze, ni reči.

Jovan Dučić

- 17:06 - Komentari: (6) - Print - #

subota, 06.11.2004.

Izmirenje

I kada te život bolno razočara,
I kada prestanu i želje, i snovi:
Ono što nam vrati jedna suza stara,
Vredi jedan život neznani i novi.

Pamti što je prošlo, s puno vere neme,
Kroz sve dane dugih stradanja i mena:
Čuvaj svoju prošlost za sumorno vreme
Kad se živi samo još od uspomena.

Pa ćeš da zapitaš jednom, i nenadno —
Našto samo suze, našto boli samo?
I šta da ikad žali srce jadno,
Kada je sve naše, sve što osećamo!

Jovan Dučić

- 18:56 - Komentari: (4) - Print - #

Prisutan kao svjetlost bez glasa

Samo da se uz tebe budim,
meni na svijetu ne treba više.
Da svaku tvoju mijenu slutim,
da zrak u tvojoj blizini dišem.

Samo da tiho uz tebe šutim
prisutan kao svjetlost bez glasa.
I da ti oči očima ćutim,
kao da ću te izgubiti, sada, ovoga časa.

Enes Kišević

- 14:27 - Komentari: (4) - Print - #

Za Ivvu, po želji

SREDIŠNJA KOPČA
KĆI KOJA SE MOGLA ZVATI NIFERURE
Zakonačio je u najbližem hotelu, ujutru iznajmio novi stan na veresiju i negde predveče otišao da obiđe kafane u kojima je proveo deo prethodne noći. Nigde nije bilo ni traga od njegovog poklona uvijenog u zlatnu hartiju. Tada se setio devojke u prodavnici ženskoga rublja. U prvoj papirnici kupio je zagasito plavu kesu posutu zvezdama i stavio u nju sinoć ukradenu spavaćicu. Otišao je potom u prodavnicu ženskoga rublja i rekao devojci pružajući poklon:
- Došao sam, gospođice, da se izvinim. Juče sam vas obmanuo i to nije lepo. Ja nemam ženu i nisam hteo da kupim spavaćicu. Hteo sam vas da vidim u spavaćici. Toliko vam je lepo stajala, da noćas nisam mogao da zaspim. Jedva sam čekao da se otvore radnje i kupio sam vam na poklon istu takvu.
- Nije ista takva - odgovori devojka i nasmeja se - ova je broj 3.
Na te reči mladić se skljoka u naslonjaču. Bio je raskrinkan. Najzad reče očajnim glasom:
- Da vas nešto uzgred upitam.... Nisam li ovde kod vas zaboravio sinoć jedan paketić uvijen u zlatnu hartiju?
- Paketić uvijen u zlatnu hartiju? S mašnicom?
- Da, da!
- Niste ga ovde zaboravili - odgovori devojka odlučno - ja bih ga našla i znala bih, kao što uvek znamo i vratimo kad kupci nešto zaborave kod nas... Ali sada ja vas nešto da upitam. Šta radite kada se za Badnje veče osetite usamljeni? Ima li načina da se neosetno iščezne sa ovoga sveta?
On ju je zapanjeno gledao. Trepavice su joj zakačinjale obrve i tamo pravile nered. Iz očiju joj se videlo da je večnost nesimetrična. Upitao je:
- Da li ste vi jednom imali ćerku? Davno. Pre mnogo, mnogo godina.
- Mislite pre četiri hiljade godina? Možda jesam. Ali sada je nemam. I zato sam sama o praznicima. Hoćete da dođete na Badnje veče kod mene da je pričuvate?
- Koga?
- Pa tu ćerku, koju nemam. Evo vam moje adrese.
- Vrlo rado - rekao je mladić, poljubio prodavačicu u uho i krenuo. Na vratima je zastao i dodao :
- Ja joj znam ime.
- Kome?
- Pa toj ćerki koju nemate. Zvala se Niferure.

Pavić

- 13:30 - Komentari: (5) - Print - #

petak, 05.11.2004.

Ushit

Tvoje su oči za me
lisnata topla streha.
Našla sam biser-kamen
u školjci tvog osmeha.

U grlu mi je srce,
u srcu mi je ptica.
Sva sam zvučno zrnce
bistra večernjica.

Vesna Parun

- 19:22 - Komentari: (7) - Print - #

Ne bira se ljubav

Ne bira se ljubav
kao ni smrt.

Sve je u knjigama
duboko pod morem
zapisano.

Jezikom neznanim nama,
nebesnim pismenima.
Niti se odupreti možeš
niti preskočiti dan.

Kao što ne možeš
tuđi san usniti
niti okom drugim
videti.

Voleo bih da nisi ti
ona koju u ovom času
volim.

Pero Zubac

- 12:33 - Komentari: (14) - Print - #

Selice

Kroz noć i vlagu
divlje se guske sele jugu
i bolno kriču.

Osećam želju da mutnu neku
napišem priču:
kako odnose one sobom
na krila svoja bela dva
iz duše moje drago nešto,
a ne znam kuda,
i ne znam šta.

D.M.

- 04:34 - Komentari: (4) - Print - #

četvrtak, 04.11.2004.

Koraci tvoji sa pločnikom
Razgovaraju
Koraci tvoji pevaju
U mome telu
Bosi koraci tvoji vesele
Stidljivu rosu
I duboke ostavljaju tragove
U snegu moga sna

Vasko Popa

- 16:49 - Komentari: (11) - Print - #

Sjedninjeni ti i ja, ljubavi moja, ćutimo,
dok more uništava svoje večne kipove
i obara svoje tornjeve besa i beline,
jer u tkanju tih tkanina nevidljivih
od vode razbesnele i neprestana peska
branimo jedinu i progonjenu nežnost.

Neruda

- 04:38 - Komentari: (11) - Print - #

srijeda, 03.11.2004.

Mesečevo srebro

Ne priznajem rastanke
i nikad neću
Suviše boli kada se grubo
otkine cvet
koji tek niče
Kada na samom početku priče
vreme zatreperi i stane
baš kada bleda
još prazna zora
mesečevo srebro ućuti
i kada zamre let povetarca
što dahom sluti
uzdahe nove, nasmejane
Ja želim da još s tobom gledam
kako se bude zlatasta mora
da s tobom dišem i da te volim
i vatrom noći i zore sjajem
I zato ne dam, i zato neću
i zato rastanke ne priznajem
Želim da živim tvojim dahom
i da se smejem osmehom tvojim
želim da bolujem tvoje boli
i da strahujem tvojim strahom
dokle me ima
dok postojim
Želim da sanjam tvoje snove
i da kroz virove tvoje reke
ponovo osetim prste u kosi
da razvejano seme maslačka
tvoj vetar nosi
i sipa u šarene misli neke
u žute duge na modrom tlu
Zato ne dam i zato neću
Zato moj odraz još vešto krije
istih osmeha tajne daleke
Zato ću uvek biti sa tobom
u dašku misli ili u snu
Još uvek naš cvet negde niče
još uvek naše tajne snije
i ustreptalom lepotom traje
dok mu na lati leptiri sleću
Svi su rastanci tužne priče
zato ja rastanke ne priznajem
i nikad neću.

Miroslav Antić

- 21:51 - Komentari: (5) - Print - #

Opora ljubavi, ljubičice okrunjena trnjem,
šipražije izmedu mnogo strasti nakostrešeno,
koplje bolova i krunico gneva,
kojim si putem i kako pošla u moju dušu?
Zašto si sunovratila svoj bolni plamen,
odjednom, između hladnog lišća mog puta?
Ko ti označi korake koji te nose k meni?
Koji cvet, kamen i dim pokazaše moje boravište?
Sigurno je da je drhtala stravična noć
i zora ispunila sve vrčeve svojim vinom
i sunce učvrstilo svoju prisutnost nebesku,
dok me okrutna ljubav opsedala neprestano
sve dok, sekući svojim sabljama i trnjem,
u mome srcu ne otvori užareni put.

Neruda

- 03:52 - Komentari: (7) - Print - #

utorak, 02.11.2004.

Ljubav

"Kad vas ljubav pozove,sledite je,i ako su putevi njeni teški i strmi.I kad
vas krila njena obaviju, predajte joj se, iako vas mač skriven među perima
njenim može raniti. A kad vam govori verujte joj, iako njen glas može
razoriti vaše snove, kao što severac opustoši baštu. Jer kao što vas ljubav
ovenčava, tako će vas ona i razapeti. Kao što se penje do vaše visine i
miluje najnežnije grane što trepere pod suncem, tako ce ona sići i do korena
vaših i protrešće ih iz žila kojima se za zemlju drže.Protrešće vas da vas
oslobodi od ljusaka vaših.
Sve će ovo učiniti ljubav sa vama da biste mogli saznati tajne vašeg srca
i kroz to saznanje postati deo srca života. Ali ako u strahu vašem potražite
samo zadovoljstvo ljubavi, onda je bolje za vas da pokrijete svoju nagotu
i vratite se u svet, gde ćete se smejati, no bez pravog smeha i plakati,no bez
pravih suza.Ljubav ne daje ništa sem sebe i ne uzima ništa sem sebe.
Ljubav ne poseduje niti može biti posedovana,jer Ljubav je dovoljna Ljubavi."

GIBRAN:"PROROK"

- 20:45 - Komentari: (5) - Print - #

Kad umrem

Kad umrem želim tvoje ruke na svojim očima:
želim svjetlo i žito tvojih ljubljenih ruku,
da me još jednom dirne njihova svježina,
da osjetim nježnost što izmijeni moji sudbinu.

Hoću da živiš dok te uspavan čekam,
hoću da tvoje uši i dalje slušaju vjetar,
da udišeš miris mora koje smo zajedno voljeli
i da nastaviš hodati pijeskom kojim smo hodali.

Hoću da ono što volim nastavi živjeti,
a tebe sam ljubio i pjevao iznad svega,
zato cvjetaj i dalje rascvjetana,

da bi dosegla sve što ti moja ljubav naređuje
da bi sjena moja prošetala tvojim vlasima,
da bismo tako upoznali i razlog mome pjevanju

Pablo Neruda

- 14:47 - Komentari: (6) - Print - #

Zvezda putnica

Da li te iko na kraju puta čeka?
Je li ti nebo prazno bez čoveka?

Ili si mračna što znaš da gore ima
jedno još mračnije sunce, iz koga bije zima?

Ili znaš tamu jutra koje ne osvane?
I koliko pepela od jednog sunca ostane?

Ljubomir Simović

- 05:02 - Komentari: (9) - Print - #

ponedjeljak, 01.11.2004.

Bol i Sunce

To u šta se sjaj i bol pretvara isto
Biva: ljubav koju još pesnik ne reče
Jarki cvete kojim vrtovi se leče
Iz probitog nerva rasteš bolno i čisto.

Daj mi da vidim svršetak tvog leta
Mir tvoga kretanja što mi nemir snio
I nepokretnost moja kad sam mrtav bio
Sam u svom srcu bez munje i cveta.

Gde je uteha za ono što znamo
Nada bez onoga koji se nada, san
Bez onoga što sanja, svet bez seni!

Je li to ljubav što se iz srca tamnog
U vatru premešta iz vatre u dan
Ljubav van nas i u uspomeni?
B.Miljković

- 17:44 - Komentari: (9) - Print - #

Gospodin David Senmut, arhitekta

Toga dana upravo razvedena žena mladoga arhitekte Davida Senmuta oseti se posebno usamljena. Odmah je znala šta treba da učini. Najpre je bacila pogled na reke. Oblaci tog dana nisu mogli da premoste vodu. Vijugali su duž desne obale Dunava idući u suprotnom smeru od njegovog toka i zajazili vetrove kod ušća Save. Bivša gospođa Senmut grozničavim prstima raspakova majušnu kutiju uvijenu u zlatnu hartiju. Unutra je ležalo nešto čarobno, čemu ona, dan ranije tamo u prodavnici kristala gde ga je kupila, nije odmah mogla da pogodi namenu. Divan stakleni puž pun ružičastoga praha i zaptiven ružičastim voskom s fitiljem na sredini. Bilo je to nešto kao ukrasna sveća. Poklon za njenog bivšeg muža. Htede u jedan mah da nešto kao posvetu napiše na ljušturi puža, ali se predomisli. Nije imala poverenja u jezik.
Ona je znala da je jezik samo mapa misli, osećanja i sećanja čoveka. Kao sve mape - mislila je ona - stotinama hiljada puta jezik je umanjena slika onoga šta pokušava da prikaže. Stotinama hiljada puta sužena slika ljudskih osećanja, misli i sećanja. Na toj mapi mora nisu slana, reke ne teku, planine su ravne, a sneg na njima nije hladan. Umesto orkana i vetrova nacrtana je tamo samo majušna ruža vetrova...
Tako umesto da nešto napiše, bivša gospođa Senmut pažljivo odstrani zaptivku od voska, baci u lavabo ružičasti prah iz staklene ljušture puža i na njegovo mesto iz bočice na kojoj je pisalo "Eksploziv velike razorne moći. Zapaljivo!" usu srebrni smrtonosni pesak. Zatim pažljivo u staklenu ljušturu vrati zaptivku od voska s fitiljem na sredini.
Pošto je opet puž bio u svojoj kutiji, bivša gospođa Senmut zamota poklon zlatnom hartijom i poveza mašnom.
- Ovome David zasigurno neće moći da odoli - promrmlja ona, stavi kutiju s mašnicom na crtaći sto koji je do nedavno pripadao njenome mužu i izađe iz stana.
Mladi gospodin arh. David Senmut nije više tu stanovao. Posle razvoda on je morao da iznajmi zasebno boravište, ali se jedan par ključeva od starog stana, gde je sada živela njegova bivša žena, nalazio i dalje kod njega. Smeo je da uđe kada god hoće pod uslovom da u to vreme tu nije bivša gospođa Senmut. Mogao je da gleda televiziju, smeo je nešto da popije, ali ništa nije smeo da odnese. Takav je bio ugovor. U protivnom, a njegova bivša žena je dobro znala zašto tako postupa, brava bi istoga časa bila promenjena, a policija obaveštena šta u stanu nedostaje.
I ovoga dana arhitekta Senmut je svratio u vreme kada je znao da neće zateći svoju bivšu ženu. Oprao je zube svojom starom četkicom, popio jedan viski sa sodom i seo. Ali, mesto ga nije držalo. Smrkavalo se kada je na svom crtaćem stolu primetio kutiju u zlatnoj hartiji s mašnicom. Nije odoleo. Uzeo ju je kao da nešto krade, a zapravo ju je stvarno ukrao. I sišao na ulicu.
Lutao je malo gradom, gledajući u kojoj će gostionici ukrasti još nešto i uvrebati priliku da već ukradenu stvar svoje bivše žene razgleda. Tada je u izlogu jedne radnje s ženskim rubljem primetio spavaćice naslagane na tezgi. Ušao je ne dvoumeći se. Tamo je bila mlada prodavačica koja je mogla odgovarati njegovoj nameri. Znao je iz iskustva - ako kradeš, moraš onog drugog prevariti pre no što mu kažeš dobar dan. Posle je kasno. Čim je ušao, bacio je pogled na spavaćice poređane na tezgi i savesno složene u kutije. Nijedna od njih nije bila broj četiri. Rekao je dobar dan i spustio svoje stvari na sto. Zatražio je da kupi jednu spavaćicu.
- Broj četiri. To je broj moje žene - rekao je.
- Ove ovde na tezgi su broj 3. Broj četiri je na polici - rekla je devojka. Uzela je merdevine i popela se da dohvati traženu robu, a on je pokušao da sa tezge smota jednu od spavaćica broj 3. Ali devojka se već spustila s robom u ruci, u tesnoj radnji malo ga gurnula sklapajući merdevine i zapahnula mirisom na uvozna opojna ulja. To ga je omelo u pokušaju krađe. Tada joj on stidljivo reče:
- Znate, ja u ovome nisam najveštiji. Da li biste umesto moje žene probali spavaćicu? Približno ste iste građe... Mnogo biste mi pomogli...
Ona ga odmeri pogledom teškim najmanje kilo i trista grama. Ali, na njegovo iznenađenje, pristade. Uđe u kabinu da navuče spavaćicu, a za to vreme gospodin arh. David Senmut ne odole. U drugom pokušaju smota u džep jednu od onih spavaćica broj 3. ostavljajući na tezgi uredno zaklopljenu kutiju tako da se ništa nije moglo primetiti.
Kada devojka izađe iz kabine u spavaćici on pomisli zasenjen njenim izgledom:
- Kao da je prvi put vidim. Kad god ti se tako nešto učini to je isto kao da si nekog video u prethodnom životu. Ovakvoj bi vredelo graditi kuće, biti joj staratelj, bilo šta, čuvati decu, postati obožavalac ili prijatelj...
Tako je mislio. A reče:
- Znate, ja ne mogu da kupim tu spavaćicu. Preskupa je za mene.
I izlete iz radnje s plenom u džepu. Jedva je stigao da ponese svoju kišnu kabanicu.
Posle obilaženja nekoliko kafana da utuca vreme, posle dve ili tri sitnije krađe cigareta, oko ponoći kod kuće, ili tačnije ispred iznajmljenoga stana, on nađe svoj telefon izbačen na stepenište. Zbog neplaćenih računa stan mu je bio otkazan. Očajan, on u susednom kafiću uključi za trenutak telefonsku sekretaricu i presluša poruke. Bila je samo jedna. Javljala mu se njegova bivša žena. Njen glas iz kutije bio je umiljat:
- Znam da si dolazio. Znam i šta si uradio. Opet si nešto ukrao. Malu zlatnu kutiju sa mašnom. Ali, ne boj se, nisam te prijavila policiji. Za sada. Ovoga puta samo si uzeo poklon koji sam ti spremila za Božić...
Na tom mestu on naglo prekide poruku i poče da pretražuje džepove. Ali kutije u zlatnoj hartiji s mašnicom nigde nije bilo. Lupao je glavu da se seti gde ju je mogao zaboraviti, ali ništa mu nije padalo na um. Još jednom je pretražio džepove i tada napipa nešto čiji oblik nije mogao da prepozna pod prstima. Izvadi iz džepa skupocen muški upaljač u kožnoj navlaci ne sećajući se kako je ta stvar dospela u njegov kaput i kada ju je i kome ukrao... Na upaljaču je pisalo:
Ako me triput zaredom kresneš, ostvariće ti se želja

M.Pavić

fascinantan...priča ima dva lica...uvek

- 02:01 - Komentari: (5) - Print - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>