Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Napisati, na primjer: "Noć je posuta zvijezdama,
trepere plave zvijezde u daljini."
Noćni vjetar zviždi nebom i pjeva.
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Volio sam je, a ponekad je i ona mene voljela.
U noćima poput ove, držao sam je u naručju.
Koliko puta je ljubih ispod beskrajnog neba.
Voljela me je, a ponekad i ja sam je volio.
Kako da ne volim njene velike nepomične oči?
Noćas bih mogao napisati najtužnije stihove.
Misliti da je nemam. Osjećati da sam je izgubio.
Slušati noć beskrajnu, jos mnogo dužu bez nje.
I stih pada na dušu kao inje na travu.
Nije važno sto je ljubav moja ne sačuva.
Noć je posuta zvijezdama i ona nije uz mene.
To je sve. U daljini netko pjeva. U daljini.
Moja duša je tužna što ju je izgubila.
Kao da je žele približiti, moje oči je traže.
Srce je moje traži, a ona nije uza me.
Ista noć u crno oblači ista stabla.
Ni mi, koji smo nekad bili, nismo više isti.
Više je ne volim, zaista, ali koliko sam samo volio!
Moj glas je tražio vjetar da takne njeno uho.
Drugome. Pripašće drugome. Kao što je nekad pripadala
mojim poljupcima.
Njen glas, njeno tijelo. Njene beskrajne oči.
Više je ne volim, zaista, a možda je ipak volim.
Ljubav je tako kratka, a zaborav tako dug.
I jer sam je u noćim poput ove držao u naručju
duša je moja nesretna što ju je izgubila.
Mada je ovo posljednja bol koju mi zadaje
i posljednja pjesma koju za nju pišem.
Pablo Neruda
Post je objavljen 10.11.2004. u 20:41 sati.