Nemezis
Neću skoro onim šorom...
Bili smo si dobri. Pa si, zbog nje, dugo nismo bili dobri. Pa smo, njoj usprkos, opet bili dobri. Jako dobri. I mogli smo spavat u istom krevetu. I mogli smo svirat gitare na partvišima. I mogli smo pjevat Doorse u pet ujutro, mrtvi pijani, potpuno sami, i skakat po dnevnom. Mogli smo sjedit, pričat i natakat rakiju jedno drugom. Mogli smo pit kafu, pušit pretjerane količine cigareta i razglabat o autima. I bila sam sretna. Jer sam imala nekog tko me razumije. Jer mi je bio dopuna za stvari koje ovaj moj ne kopča. Kao što sam i ja njemu bila, za stvari koje ne kopča njegova žena. I uvijek smo im se čudili, uz rakiju i gemište, a oni su se isto tako čudili nama. Čudacima koji slušaju istu stvar ne repeat deset puta zbog jednog rifa. Malo smo im i smiješni bili, znam. Ono, kad ćete više odrast...
Kakvi smo si sad...jebo sebe, a kakvi smo si mi to sad?
***
Neku večer razgovarasmo o promjenama koje brak nosi.Onim praktične naravi. Poput promjene prezimena. Moš zadržat svoje, al u ovoj sredini se na to gleda ko da si sasvim šenula. Il si lezibejka. Il nešto još gore. Mogla bih dodati njegovo, al ko bi to ispiso, brate, uz ovolko ime tolika prezimena, previše slova. A poso mi je taki da svaki drugi dokument moram potpisati čitko, štampano, punim imenom i prezimenom. Moš kafu popit dok obavim. I mogu naravno, uzeti samo njegovo. Pa se čudit kad me netko oslovi sa gospođo ********, i reagirat tek iz treće. Glupo, uglavnom, zvat se drukčije. Al, drukčije ću se svakako zvat, samo još ne znam kako. Ima vremena.
***
Tu i tamo bi mi netko natuknuo, suptilno i usput. Da se on ponaša...drugačije. Ma, nisam htjela ni pomislit, kamoli nešt na tu temu reć. Šta bi se drugačije ponašao, ponaša se savršeno normalno. To što je ono neku večer...to je bilo slučajno. A onu večer prije? To je malo previše popio. Zabunio se možda, ne znam.
Al nije to što svi misle, šta bi bilo. Mi smo prijatelji, ja njega ne vidim na taj način, nisam nikad, a kamoli sad, halo? Uostalom, on je prema ženama uvijek...pa, galantan. Jel i tebi donese jaknu kad sjedimo u vrtu? Donese. Jel promijeni muziku? Promijeni. Jel ti skuha za jest kad si gladna? Skuha. Jel i s tobom satima priča? Priča. I šta onda? Briješ gluposti, nemoj me strašit, poludila bi da sad krene izvodit neke pizdarije, jebote, to mi je frend.
***
Možda bih trebala uzeti sasvim novo prezime. In Denial, naprimjer. Nemezis In Denial. Mogu na to i njegovo dodat, zvuči sasvim dobro. Jest dugačko, al kraće ne može.
***
Onda sam se samoj sebi malo čudila. Budimo realni, nije da se nikad nije desilo da me oće frend povalit. Dečko najbolje prijateljice. Najbolji prijatelj mog dečka. Ljubavnik najbolje prijateljice i suprug druge, vrlo dobre prijateljice, također. Ili neka slična odnosna relacija, svejedno. Znalo se desit, šta ću sad. Prije sam se pitala jel to ja šaljem kakve ubitačne feromone, jel parim ko laka ženska, il je u pitanju nešto treće. Pa sam i ponašanje mijenjala i pokušavala štošta, ali malo se stvari promijenilo. Spadam valjda u onu kategoriju koja je napeta samo kad je zauzeta. Primjetila sam, naime, da interes muškaraca, bilo kakvih, naglo i drastično opada čim sam solo. Na sreću, ili nesreću, ovisi koga pitate, solo dane bih na prste jedne ruke mogla nabrojati. Bar unatrag deset godina. Može se reći da sam se do sad trebala pomiriti s tim.
***
A sad se udajem. I otkad se udajem, ti tuđi tipovi jako žele bit moji tipovi. Pogotovo neki. Što zna biti vrlo, vrlo, vrlo neugodno. A bogami i ne utječe dobro na neke odnose sa nekim pripadnicama ljepšeg spola. I čini se da sam sve napetija što je dan vjenčanja bliži. I dobro, reći će neki, šta tome fali, fino si nahraniš ego, malo ih zapališ, pa ih onda naglo ohladiš i potjeraš kući ženicama, trebalo bi ti to biti drago. Kompliment.
Je, mogao bi mi biti kompliment, kad ne bih bila ovako...zatucana. Naime, meni smeta kad mi se uvaljuje frendičin dečko. Pomalo me vrijeđa što tako malo poštuje i mene i nju. I može to bit smiješno i simpatično do jedne mjere, al na kraju se obično osjećam posrano. I stvari se promijene. I danima mi se vrti u glavi ona jedna stvar...svako ko te vidi... ...tuko!
***
Bila je to večer kao svaka druga večer. Ok, ne sasvim, tko zna zašto, pila sam pivo. I baš smo lijepo svirali na našim air gitarama i baš smo se dobro zasmijavali i nitko nije ništa bacio kroz prozor. Prvo mi je malo zavukao ruke pod majicu. Nemezis In Denial, kao i svaka Nemezis koja drži do sebe, mirno je otklonila te nježne, pomalo sramežljive ruke sa svoje gole kože. Prvi put. I drugi put. Mislila si je pritom, u neko drugo vrijeme...možda? Neee. Je, lijep je. I frajer je. I u svakom je pogledu ok tip. Ok, gotovo u svakom pogledu. Al nema ništa takvog tu. Ne osjeća ona taj dodir na taj način. Kao ni on, uostalom.
Ma nisam pravo ni završila svoj polupijani mentalni proces, kad eto ti opet. Situacija. Neprilična po pitanju dodira, a o pogledu neću.
Zapalih pljugu, prebacih na neku drugu stvar. I mislim si, nije. Neeeee. Ne on. On ne bi nikad. To je slučajno. Pa plešete. Ljudi se dodiruju kad plešu. Pijana si. Ok, nisi pijana, al nisi ni trijezna. On tebe ne doživljava na taj način. Zašto i bi? Umišljaš pizdarije .Bilo je stotinu situacija koje je mogao iskoristiti, koliko ste puta bili sami, koliko si puta bila ne baš trijezna i nije nikad ni pokušao...ok, nije pokušao. Al nije da se neke sitacije ne bi mogle gledat ko...priprema terena. Hm. Nije valjda tolika budala? Možda ti se samopoštovanje iz nekog razloga srozalo, pa sad tu briješ gluposti da si malo nahraniš ego? Bit će da si u nekoj krizi srednjih godina, pa ti treba neka potvrda da si još uvijek privlačna i lijepa, možda jer se ženiš? Pijan je.Sigurno je jako pijan. Pa šta ako te pogledao ko što gleda...nju. Jebo sebe. Gleda me ko što nju gleda. Ko što ju je gledao...onda...au.
***
Reko, kućama. Ajd, ti se probudi, vozim te doma, ti se obuci, voziš se sam ako možeš, ako ne odvest ću i tebe. Uzmi jaknu, čike su ti na stolu, partenca.
Al ne, još ćemo putnu popit.
Ajd, popit ću putnu, nije da mi ne treba, popit ću i dvije.
Reko, i navit ću nam za kraj jednu, Đoletovu.
Pametnom dosta.
Prije i poslije. Svega.
I tako se Nemezis sjetila što je strah.
Ne znam kad sam se prestala bojati ljudi. Ali, prestala sam i ima tome neko vrijeme. Ima jedno 6 mjeseci kako mi je na posao dolazio neki tip, sa još jednim tipom. Tog sam se tipa bojala. Osjetiš tamu. Osjetiš zlo. Vidiš iz pogleda da se trebaš čuvati. Da te gleda ko crva i da će te zgazit samo tako. Eto, jer može.
Ljudi mrze druge ljude bez ikakvog konkretnog razloga ponekad. Takav je svijet, valjda.
I naučiš se živjeti i naučiš se živjeti bez straha. Nekako računaš da će ishod biti ok za tebe. Ovaj svijet nije opasno mjesto.
Bio je dovoljan jedan pogled. Jedan podcjenjivački, osuđujući pogled, pun prezira, neodobravanja i onog nečeg nedokučivog.
I Nemezis se sledila od straha.
I Nemezis se sjetila kakav je on bio nekad prije, prema njoj.
I Nemezis se opet osjećala kao...dijete. Eto, baš kao dijete, malo, uplašeno, nezaštićeno, koje više nego išta želi zvati mamu, a zna da mame nema.
Nemezis se lako da zavarati. Tako je i za njega mislila, godinama, eto, do neki dan, da se promijenio. Da je drugačiji. Da je dobar. Da je voli, takvu kakva je.
A onda je on rekao neke stvari. Onako kako je govorio...prije. Prije svega.
Najgore je bilo ono što nije rekao, niti je trebalo reći. Dalo se isčitati negdje u tom crnom, crnom, crnom pogledu.
"Znam tvoju malu, prljavu tajnu"
To je rekao pogled.
To je on mislio.
A Nemezis se sledila.
Kasnije, puno kasnije...čudila sam se samoj sebi. Jer, zašto sam ga uopće opet pustila u svoj život? Jer vjerujem u drugu priliku? Jer ne puštam ljude koje volim, čak ni kad ih zaista napustim? Jer vjerujem da je zapravo....dobar čovjek, nevoljen i sam, nesvjestan da će biti voljen ako je iskren, pa umjesto toga manipulira i ucjenjuje da bi dobio pažnju i vrijeme? Ili ipak nije toliko naivan i glup...ne znam.
Eto, dani su prošli i danima razmišljam i mozgam.
I tako je otišao. Rekao je: "Dobro ... *****. Kad se vidimo?"
A mislio je: "Znam tvoju malu, prljavu tajnu. I sad ćemo se vidjeti često. I sve će opet biti kao prije. Prije...svega."
Nemezis mu je rekla da će se svakako vidjeti uskoro.
Kasnije, iza zaključanih vrata, disala je duboko. I pitala se kako je uopće moguće da se sve to ponavlja. Onda se sjetila kako je bilo prije. I zašto je bilo.
Oh, on zna moju malu, prljavu tajnu. I misli da me ima u šaci.
On ne zna što je bilo nakon onog što je bilo...prije. Prije svega.
I tako je Nemezis sjela u auto. Kad je rekla da će se vidjeti uskoro, nije zapravo mislila da će se zaista uskoro i vidjeti s njim. Rekla je to samo da ga se riješi, da je ostavi na miru prije nego što on vidi da se počela tresti. Ko prut. Kasnije je shvatila da je vidio. I da je to sasvim nebitno. Jer joj zapravo ne može ništa, pa da sve tajne svijeta sazna. Ima ona lijeka za takve. Ako svi saznaju za njenu malu, prljavu tajnu...onda to neće biti tajna. On će ostati praznih ruku. Ili...?
...putem je slušala muziku, glasno. Da sva tri sela znaju da je prošla, kad je prošla, kamo je išla i kako je bila raspoložena. Da on unaprijed čuje kakva mu dolazi. Da se pripremi. Duboko udahne par puta.
Odnosi snaga su se promijenili onog trenutka kad sam mu dala naslutiti da i ja znam njegovu, nimalo malu, prljavu, prljavu tajnu.
I sada su snage baš u odnosu kakav mi odgovara.
Ovaj svijet nije opasno mjesto.
Prestao je to biti onog dana od kojeg se broji prije i poslije. Svega. Neki put to zaboravim. I dobro mi dođe poneka epizoda, pa se sjetim.
Tuđa očekivanja
Vidim da parkira na dvorište. Nije zvao i rekao da će doći, niti se najavio na bilo koji drugi način. Naš odnos, bar s moje strane, nije toliko blizak da mu nenajavljena banem na vrata. Ali, ja nikom nenajavljena ne banem, ni mami vlastitoj. Poštujem tuđe vrijeme i tuđu intimu jednako u jedan popodne i jedan ujutro. Nekako očekujem da i drugi prema meni postupaju na jednak način. Moja očekivanja...
Onda je pokucao. Nisam mu otvorila, zaključana su vrata. Pa se vratio do auta. Pa se opet popeo i opet pokucao. I dalje glumim da nisam doma. I mislim si, ajd da vidim dal će zvat na mobitel.
Zvoni mobitel. Par puta odzvoni. Ne javim se. Očekujem da će odustati, sjesti u auto i otići odakle je došao. Čak i ako je čuo mobitel negdje u kući. Moja očekivanja...
Opet zvoni mobitel. Neumorno, iritantno i dugo. Neću se naživcirati, govorim si. Javit ću se. Otvorit vrata. Obavit šta treba, jer vidim da ga se drugačije neću riješiti.
Tri puta duboko udahnem.
I ostajem smirena. Sve dok na moje "spavala sam" ne krene tumačenje da ni Crnogorci ne spavaju u podne. I ode unutarnji mir u tri krasne.
Njegova očekivanja kad je zdrav san drugih u pitanju očito nisu ni slična mojima. Kažem da je u pitanju siesta, običaj kojeg se ljudi drže da bi sačuvali dovoljno energije za cijeli dan. Nije da sam spavala do podne, već sam u podne legla odrijemati na kauč.
Uostalom, da komotno spavam do podne, to je moja i samo moja stvar. I ni crnom đavlu se neću opravdavati za ništa što u životu ne radim "po protokolu" trećih ljudi, a kamoli tim istim ljudima.
Obavili smo brzo što se obavit imalo. Brijem da će idući put prvo zvat, a onda kucat, ako mu se uopće kaže da smije doć pokucat.
Ali, nervozna sam i dalje. Zbog nepoštivanja mog načina života.
Pričali smo sinoć o tom piru, F. i ja. On se nedavno oženio. I zasmijavali se usput oko opće histerije do koje neminovno dođe.
Zaključili smo on i ja da ne treba čovjek s nikim o ničemu pričat. Jer se samo uvali do grla.
Svaki razgovor koji kreće sa:
-slušaj, ja sam mislila...
-slušaj, mi smo pričali....
-slušaj, htjela sam te pitat....
...treba u startu odrezat. Nemaš ti meni šta mislit ni pričat ni pitat, kad je moje vjenčanje u pitanju. Moje. MOJE!!!
Moje i samo moje. I njegovo, al njega niko niš ne pita, nit s njim oće pričat, nit mu misli ko što meni misle.
Dakle, moje. Bit će kako ja oću. Ja se udajem. Ja si sama plaćam i vjenčanicu i pozivnice i zahvalnice i još tristo pizdarija. I za moje pare će moj pir biti kakav ja kažem ili ga biti neće. Amen.
Ali, oni očekuju svašta. I ne sviđa im se što ću vjenčanicu naručit iz Kine. Pa im ne paše što neće bit odlazaka po mladu, gnjavljenja od 2 popodne. Pa im ne paše što neću fotografa, nikako im ne paše crkva u kojoj se ženim, a i datum bi rado da prebacim dva tjedna unaprijed, jer bi im više pasalo.
Što meni paše, to zapravo nikog ne zanima. Iako svi tvrde da je sve u mom najboljem interesu i sve to oni zbog mene. Nda.
Put do pakla je popločan dobrim namjerama, kažu. U pravu su. Četiri mjeseca do pira i svi mi život polako pretvaraju u living hell.
I tako sam odlučila, danas oko 9 ujutro, da više nikakve informacije ne dajem nikome. O ničemu.
Ponukala me reakcija moje mame. Koja je reagirala očekivano, naturajući nešto svoje, nakon što sam joj rekla tko će mi peći tortu. Dapače, sad je malo ljuta na mene jer ju neću poslušati. Pitam se, kako je došla na ideju da ću je poslušati baš sad, kad to ne činim već 15 godina...
...neki valjda nikad ne nauče.
Odgovori koji se mogu dobiti na pitanja o piru:
-datum vjenčanja
-mjesto vjenčanja
-ne znam
-vidit ćeš
-nisu tvoja posla
-razmisit ću
Bolji način ne vidim. Pogotovo ne sa onima koji su manipulatorske ličnosti, a takvih je većina.
Ipak je ovo moje vjenčanje. Ako je jasno da će ljudi imati odličnu večeru, odlično vino, odličan prostor i odličnu muziku, možda je trenutak da me shvate ozbiljno i shvate da ću sama ionako napraviti bolje nego sa svim tim silnim pametnim savjetima.
Uostalom, i ne moraju doć ako im neš nije po volji. Nije njihov pir. :D
Eto, sad sam se fino ispuhala pa mogu nastaviti sa čišćenjem divno okrečene kupaone. Prije toga ću okrenut ključ u vratima, dva puta ulijevo. Stavit mob na vibru i pojačat muziku na apsolutno preglasno.Pa ti kucaj kolko oćeš. :D
Samba de orfeu
Sluša se jazz. Uglavnom stalno, uglavnom ovaj album. Čini me bezbrižnom. Muvam se u ritmu, odradim meditaciju, pa malo joge, pa malo već spominjanih vježbica za dupe, pa malo robe opeglam, pa suđa operem, pa skuham malo koprive i par doza sirupa od maslačka, sve nekako usput. Na godišnjem sam. Uživam u svakoj aktivnosti kojom se bavim, čak mi ni čupanje obrva ne pada teško. Čitam neku odličnu knjižicu koja me uči kako se otarasiti stresa, tu i tamo nabacim nešto na roštilj i mislim si da bih mogla ovako...do penzije. Vrt je doveden u stanje apsolutnog reda, posadila sam i neke ružmarine, origano i zasijala još neke začine, i danas ubrala prvu rigu i radić. Volim plodove svog truda, pogotovo na salatu :)
Osjećam se odlično. Zahvaljujući srpu i motici mišići opet poprimaju željeni oblik. Zahvaljujući cjelodnevnom boravku na suncu, na zraku, u prirodi kosa, koža i nokti izgledaju zdravo. Ne bole me leđa već pešest dana, a dupe me boli taman kolko treba. I jagode mi cvatu. Svih tristo i nešto. I jaglaci se suše, i trputci će taman do ponedjeljka narast da ih se može brat za sirup.
Restoran je dogovoren, pozivnica je završena, valjalo bi skočit do Zagreba po papir i kilometar mašni, naljepnice za med potrebuju još neke korekcije, ali i tu je zapravo sve dovedeno do kraja.
A sutra idem isprobavati vjenčanice. Mama moja i ja idemo. Donekle se veselim. Al ako ćemo iskreno, više se veselim što ćemo u povratku stati u Bauhaus. Po farbu za zidove. Pa će napokon startati i krečenje. I velika avantura pogađanja iste nijanse narančaste. Izvjestiti ću vas o tome na vrijeme :D
Odo sad. Imam veeeliku grudu gline u vrećici. Idem je pretvorit u lampu za eterična ulja, i u vazu i u posudu za čuvanje češnjaka. Oće mama posudu. Ja oću da izgleda ko češnjak, debeli veliki češnjak. Svašta ja oću. A pojma nemam kakva mi je glazura na raspolaganju.
Nema veze, zapravo. Može češnjak bit i narančast, mame ionako gledaju s apsolutnim divljenjem u sve što njihova djeca naprave. Sva sreća :)
Budite mi dobri i veseli, navratit ću ovih dana do vas, a možda i kakav normalan post napišem. Onako, sa temom i svim. Nikad se ne zna ;)
13 je moj sretan broj
Danas u 13 i 30 je službeno zapoeo moj godišnji odmor. Lanjski. Ukupno 13 radnih dana, sa nedjeljama cijelih 15. Jeeeeji! :D
Neslužbeno će zapoeti sutra, nakon još par sati administracije i rješavanja ovih i onih zavrzlama, a sve u nadi da će kolegica kojoj ostavljam trgovinu u ruke uspjeti izdržati bez mene. Znam, jako bahato zvuči. Al, trgovina bez mene ne funkcionira bogzna kako. Ne jer sam ja ekstra pametna, već zbog nestručnog kadra. Zaposli se svako u dućanu, pa onda razni farmaceutski tehničari grcaju u mukama kad se susretnu sa blagajničkim izvješćima, parcijalnim inventurama, periodičnim izvještajima, tridesetak raznih dobavljača, evidencijama (njih milijarde ako slučajno radite po Haccapu) i inim gnjavažama, da ljude i ne spominjem. A ako slučajno osoba ima trgovačku školu, najčešće ju je upisala jer nije imala ocjene za išta bolje.
Pa je teško ostaviti dućan uštiman ko švicarski sat i takvog ga naći. Vjerujte, nije da nisam pokušala :D
Radila sam svakojake poslove, bila odgovorna za milijunske zalihe, dogovarala poslove sa lijepim velikim firmama koje posluju diljem svijeta, radila sam i na štandu, za Janjevca, i prodavala torbe. Bilo je vrlo odgovornih pozicija, i nekih nimalo odgovornih, ali posao koji radim sada je daleko najstresniji...ako ga želiš raditi kako treba.
Pa mi ga godišnji dođe ko muka, do jedne mjere. Sa druge strane, svako malo mi dođe da zapalim tih 200 kvadrata psihijatrije i jednom zauvijek si ih skinem s grbače, iz čega zaključujem da mi je odmor neophodan.
Imala sam u planu svo to prekrasno slobodno vrijeme provesti u vrtu, sijući.
Kako sam prije odlaska na godišnji posijala čilije, feferone, paprike, paradajze, cvjetače, brokule, blitve, keljove, špinate, salate, mahune, tikvice, bundeve, cikle, mrkve, krastavce, rotkvice, peršine, celere, pastrnjake, komorače, graške i posadila kapule, reć bi da i neću sijati i saditi ovih dana. Dobro, možda još malo mahuna. I malo eksperimentalnog češnjaka.
Ljudi se ovdje jako čude tim mojim kulturama. Malo je reć da se čude, zapravo. Neki su me i odgovarali od tih čudnovatih biljaka, jer šteta je njive, bolje posadit krumpir, s njim znaš na čemu si.
Da, znam. Okopavaj, nagrinji, skupljaj zlatice. I skupljaj zlatice i još skupljaj zlatice. Kako u vrt ne ide ama baš ništa umjetno, a pogotovo nema opcije špricanja, cielo ljeto bi trebalo provesti skupljajuć zlatice. Da mi netko ponudi sto kuna po zlatici...morala bih dobro razmisliti. Nema odvratnije bube na svijetu, osim možda noćnih leptira, i ne želim to dirat i točka. Fuuuuuj. A i ne volim baš krumpir.
Ujna (ne moja, ujna mog potencijalnog svekra, sa kojom dijelim vrt) je posadila krumpir u moje ime. I brinuti će se o njemu umjesto mene, a ja ću zauzvrat brinuti o njenoj polovici plastenika. Već smo se igrale tako i zaključile da je to ok.
Kako mi ostaje vremena, divnog slobodnog vremena, koje neću utrošiti u vrtu, jer sam bila vrijedna ko pčelica, onda ću si godišnji iskoristiti za druge neke stvari.
Izradu pozivnica za vjenčanje, odabir restorana, isprobavanje tih dosadnih bijelih haljina i pokoje spontano pijuckanje vina oko pet popodne. Još ću pokrečit kuću ( kuhinju opet u narančasto, dnevni opet u boju breskve, kuponu opet u bijelo, a sobu...možda jedan zid u bordo, ne znam još). I imam još za gletat...naravno, jbt, uvijek imam za gletat. I neke ukrasne lajsne moram narezat i polijepit. I valja stavit pločice na balkon. Usput generalno očisititi kat, kad već krečim. I izborit se sa sveopćim kaosom u prizemlju, koje služi kao stolarska/pčelarska radiona. Što me sjetilo da bi trebalo i naljepnice napravit. Za med, propolis, medicu....nisam si baš zadovoljna sa lanjskima, pa ajmo opet ispočetka. Štaš, ne valja ako nije savršeno. A nije :D
Bude mi ponekad vrlo drago što me taj radoholizam primi svako proljeće i pusti tek u kasnu jesen. Ne znam kako bih se natjerala na sve ovo, da se moram tjerat :D
Uz sve to moram pazit na nokte. Kao svaka uzorna prodavačica/poslovotkinja, nokte držim u skladu sa sanirtarnim propisima. Pa onda samo na godišnjem smiju biti dugi i lakirani. I to je bilo prvo što sam učinila kad sam došla sa posla danas. Circus confetti. Najciganskiji mogući lak sa šljokicama ikad, kaže ovaj moj. Moram se složiti, totalni kič i neukus. Baš kako volim :D
I još sam mislila taj svoj godišnji pretvoriti u pravi odmor za dušu i tijelo pa zajedno promijeniti neke navike. Naprimjer, početi doručkovati, vježbati, korisititi bicikl umjesto auta, prestati pušiti i obavezno piti dvije litre vode na dan, a sve u nadi da ću kad se vratim na posao imati neke nove, zdravije navike, ali ne znam koliko od navedenog zaista mogu u dva tjedna izgurati. To prestajanje pušenja je glavno, a čini se daleko najveća gnjavaža. Ah, vidit ćemo u nedjelju, sutra još po starom, kafa, poso, birtija, bevanda, rakija. Tim redom i nikako drugačije :D
Netko je lijepo zamolio da i neku fotku stavim, pa evo:
Lijeva strana vrta je moja, a jasno je da mi maslačci daleko najbolje napreduju :D
Eto, dragi moji, pozdravljam vas do neke druge prilike. Trebat će opet čekat da se lak na noktima osuši, i vjerovatno ću tad naći pola sata da vas izvjestim kako napreduju planovi. A možda do tada i proklete voćke napokon pokrečim. Povapnim. Štagod.
;)
03.05.2013. u 18:54 | 12 Komentara | # | ^