gustirna

Kako Đelo kaže

Ovih dana u jutarnjem programu na HTV1 , termin 10.10h - prikazuju se zanimljivi dokumentarci pod nazivom "Tvorci promjene", naravno po izboru Đele Hadžiselimovića. Šta bi mi bez njega?- ne bi bilo loše osmisliti jedan poseban TVprogram koji bi se zvao "Odabrao Đelo H." - vjerujem da bi oborio sve rekorde gledanosti.
Oni koji ne mogu gledati jutarnji program, repriza iste emisije je popodne na HTV2, temin 19.00.
U petak je bila vrlo zanimljiva tema: "Potreba za bioraznolikošću"
Kopiram sa stranice TV programa sadržaj te emisije:

Kakve veze može imati nestanak vrsta u Brazilu sa stanovnikom nekog velikog europskog grada? Čemu štititi neke životinje dok velik dio čovječanstva ima ozbiljne ekonomske i društvene probleme? Nije li ionako prekasno da smanjimo utjecaj naše industrijske civilizacije na okoliš? Možemo li se doista usredotočiti na očuvanje prirode na račun opstanka određenih populacija? U Brazilu, Kanadi i Keniji troje tvoraca promjene sudjeluju u projektima koji mogu u kratkom roku promijeniti situaciju i ponovno uvesti čovjeka u njegovo prirodno okruženje, ne dovodeći u pitanje temeljno pravo ljudi da dolično žive i napreduju. Dener José Giovanini osnovao je u Brazilu RENCTAS. Ta je mreža podignula kolektivnu svijest u zemlji u čijem je sastavu područje najveće bioraznolikosti na svijetu - Amazona. Krijumčarenje životinjskih i biljnih vrsta uz biopiratstvo treći je po opsegu oblik ilegalne trgovine nakon droge i oružja. U Brazilu nerazumna eksploatacija biološkog nasljeđa stoji stotine milijuna dolara na godinu. Ipak, stvari se mijenjaju i alternative su moguće, osobito za one koji žive od te nezakonite trgovine. Johanne Lalumiére vodi u Kanadi zoološki vrt Granby. Na prvi pogled, izgleda kao tipični američki zoološki vrt: štandovi s pićem i hranom, uniformirano osoblje, bučne predstave... Međutim, iza kulisa je taj zoološki vrt dio globalne mreže koja stvara i primjenjuje programe za očuvanje ugroženih vrsta i njihov povratak u prirodu. Potpuno ekološki, barem što se tiče uvjeta, taj zoološki vrt podsjeća na modernu Noinu arku. Postao je utočište divljih vrsta koje više nemaju teritorij i koje bi bile osuđene na izumiranje. Kenija je jedna od najsušnijih zemalja na svijetu. Šume zauzimaju samo 1,7% teritorija, a 80% energije koju ljudi troše dolazi od ogrjevnog drva. Profesorica Wangari Maathai, dobitnica Nobelove nagrade za mir 2004., uspjela je među najsiromašnijima podići svijest o tome da bi im stablo moglo riješiti mnoge probleme. Nakon 20 godina borbe ponovno je posađeno više od 20 milijuna stabala.



Izjava koja me se posebno dojmila je izjava čovjeka iz Brazila - Denera Josea Giovaninija, koji je na kraju zaključio (ne mogu doslovno citirati pa prenosim onoliko koliko sam zapamtila) - Priroda je ovdje oduvijek, bila je prije čovjeka,a bit će i poslije. Čovjek jednom treba shvatiti da ne može protiv prirode, jer kad priroda jednom kaze DOSTA! (BASTA!) onda će stvarno biti sve gotovo i nepovratno. Čovječanstvo se treba zabrinuti za sebe, a ne za očuvanje prirodnog okoliša, jer priroda će uvijek biti glavna na zemlji, ona je oduvijek i uvijek će biti tu i ono što je stvarno ugroženo i za što se čovjek treba zabrinuti - to je samo čovječanstvo.



Danas je obrađena jedna drugačija tema u Tvorcima promjene - Ekonomija okusa, evo kratkog opisa današnje emisije:

Godine 2050. oko 80 posto svjetskog stanovništva živjet će u gradovima ili oko njih. Što će se dogoditi sa selom? Hoće li ga monopolizirati veliki poljoprivredni konglomerati? Već trpimo štete zbog pregnojene zemlje, zatrovanih podzemnih voda i onečišćenih rijeka te se počinjemo pitati je li standardizirana hrana u supermarketima diljem svijeta doista toliko jeftinija i zdravija od tradicionalnih proizvoda? Tri tvorca promjene dokazuju da postoje iznenađujuće jednostavna rješenja tih problema. Philippe Renard belgijski je kuhar koji voli dobru hranu spravljenu od dobrih proizvoda. S uspjehom je temeljito promijenio prehranu u kantinama bez povećanja troškova te nastoji reklamirati tradicionalnu hranu jednako koliko globalni igrači reklamiraju svoju industrijsku robu. Jean Guy Henckel iz Francuske ponovno je uveo male obradive parcele u gradove i predgrađa. Stotinjak takvih pothvata već funkcionira, proizvodeći biološke proizvode, osiguravajući radna mjesta i nudeći potrošačima vrijednu hranu. Dagmara Bienkowska oživljava ruralno područje u Poljskoj nagovarajući ratare da istupe na lokalna tržišta. Počela je od kuharice...



Gledajući ovu emisiju posebo me se dojmio primjer iz Francuske. Čovjek Jean Guy Henckel - sociolog i socijalni radnik je osmislio i realizirao projekt Jardins de Cocagne - osim što proizvode zdravo organsko povrće, pruža mogućnost zapošljavanja socijalno ugroženima. Projekt je polučio golem uspjeh. Proširili su ga na desetke takvih vrtova koji uspješno rade, a najbitnije od svega je da zapošljavaju ljude koji ne mogu nigdje naći posao i ti ljudi su prezadovoljni poslom koji nije lagan, ali ih u potpunosti ispunjava i pomaže im ne samo kao rješenjenje egzistencijalnog problema, već i u rješavanju problema psihičke prirode, jer rad na zemlji puno pomaže ne samo na fizičkom nego i na psihičkom polju.



Udruga ima članove koji plaćaju članarinu i koji su stalni kupci poljopr.proizvoda, na način da im se u pletene košare napuni sezonsko povrće po koje oni dolaze otprilike jednom tjedno. Ideja je fantastična i stoga što je sadržaj košare uvijek iznenađenje, ali sigurno je da je svježe, sezonsko i proizvedeno bez upotrebe ikakvih kemikalija.



Čovjek je imao viziju koja je mnogima izgledala kao neostvariv san, ali on je svoj san uspio ostvariti svojom upornošću i vjerom u uspjeh. I uspio je.
Pretpostavljam da je njegova vizija dobila financijsku injekciju od države kao stimulaciju za organski ekološki uzgoj, jer svim državama koje drže do sebe važno je prikazati svijetu da vode računa o ekologiji, zaštiti prirodnog okoliša, zaštiti zdravlja svojih građana.
I poljski primjer, projekt Dagmare Bienkowske je također hvale vrijedan.
Dagmare je razvojna savjetnica koja pomaže malim zajednicama kao što su poljska sela, razne gradske četvrti , da osmisle način kako poboljšati stanje u toj zajednici. Tako je npr. u jednom selu, između ostalog, pomogla da osmisle svoju kuharicu kao zajednički projekt cijelog mjesta što je naišlo na velik uspjeh, a i pomoglo je toj zajednici da se poveže u nastojanjima za zajednički uspjeh.
Specifičnost njenog rada je da prvo razgovara sa ljudima, upoznaje ih, zbliži se, upozna kraj gdje žive, način života, probleme i tek onda pristupa rješavanju i smišljanju prijedloga za poboljšanje i napredak.
Izgleda jednostavno, ali zahtjeva nesebičan i požrtvovan rad u kojem prvenstveni cilj nije vlastiti uspjeh i bogaćenje.


Malo sam se zanijela prepričavajući vam sadržaj emisije koja me se dojmila, jer vjerujem da je tematika vrlo bliska svima nama i da bi iz ovakvih primjera trebalo učiti i naučiti da ideje koje u prvi mah izgledaju utopističke i neizvedive ipak to nisu.
Ova tema se nekako nadovezuje na prethodni post o bolesnom društvu i zapravo s njom hoću pokazati kako ipak, usrkos svemu što se događa na ovoj kugli zemaljskoj ipak ima nade, ipak ima ljudi koji znaju, koji mogu i koji žele nešto napraviti za opći boljitak.
To potvrđuje i zaključak Jeana Guy Henkela koji je na kraju emisiju zaključio s pričom o kolibriću koji je u svoj kljun uzeo kap vode, jer ne može više od toga ponijeti, te krenuo gasiti vatru u Amazoni (npr.)- rekli su mu- Pa što ti možeš napraviti s tom malom kapljicom vode protiv velikog požara? - kolibrić je odgovorio:
Radim ono što moram i ono što mogu.
Jako mi se svidio ovaj zaključak,a zapravo je istovjetan stihovima
Dobriše Cesarića:



Slap

Teče i teče, teče jedan slap;
Što u njem znači moja mala kap?

Gle, jedna duga u vodi se stvara,
I sja i dršće u hiljadu šara.

Taj san u slapu da bi mogo sjati,
I moja kaplja pomaže ga tkati.



Neznam da li je Đelo H. odabirao crtiće u dječjem programu prije 15-18 godina, ali tko bio da bio hvala mu što je mojoj djeci i njihovoj generaciji omogućio da rastu uz posebne crtiće koji su na zabavan način poticali djecu da čuvaju prirodu i vole životinje. Nažalost više ih ne prikazuju, a nikome ne bi škodilo da se ponovno sjete:

PATULJAK DAVID



PUSTOLOVINE ŠUMSKE DRUŽINE