gustirna

PALI su spomenici, PALE su pjesme

O PALIM SPOMENICIMA

U predgovoru knjige "U spomen revoluciji", Jure Kaštelan je napisao:

Spomenik dolazi od riječi spominjati se, pamtiti, sjećati se. I latinski naziv monomentum ima isto značenje: monere, sjećati se. Prošlost živi dok traje u pamćenju živih. Događaji izraženi pjesmom, zvukom, bojom, crtežom, oblikom i volumenom, postaju neuništivi dio života, sam život. Vatre slobode užgane u mraku nasilja, u sudbonosnim danima ustanka i narodnooslobodilačke borbe, svijetle kao neugasivi svjetionici u olujama vremena.

Sjećanje na pale borce nije samo znak kulta, samo izraz poštovanja i zahvalnosti. Njihove oči, kao zjenice slobode, gledaju u budućnost. Oni su vrela životne rijeke. Oni su poruke mira i bratstva medu ljudima, narodima i kontinentima. Sjećati se znači vjerovati u vlastite snage, u snage sebe sama i svoga naroda, znači stvarati i graditi život protiv beznađa, protiv mraka nasilja i uništenja. Iz malih vrela izvire silna i moćna rijeka. Kad bi vrelo presušilo umrla bi i sama rijeka. Ova vrela ne mogu presušiti jer izviru iz neuništivih dubina naroda, iz ljubavi, iz osjećaja pravde i slobode.

Ipak mogu.
Pali monolit.



Bio je velik i težak. Postojan kao planina.
Splitski arhitekt Neven Šegvić (1917.-1992.) osmislio je izgled spomenika kao i čitave Poljane na Viškoj rivi.
U izradi spomenika, kao konzultant sudjelovao je i kipar Antun Augustinčić.
Postavljen je na Višku rivu 1964.g. - 20 godina nakon što je Josip Broz Tito 12.09.1944. prilikom proslave dvogodišnjice osnivanja Prve dalmatinske udarne brigade,na tom istom mjestu izgovorio svoje povijesne riječi

"TUĐE NEĆEMO - SVOJE NE DAMO"

NEKAD - Spomenik u vrijeme kada je postavljen 1964.g.

(fotografija preuzeta iz časopisa Arhitektura br.144)


Negdje sam pročitala da je 28.11.1994. spomenik uklonjen u jednom komadu, bez oštećenja. Pred nekoliko godina, govorilo se da će ga možda jednom postaviti negdje, samo se trebaju dogovoriti gdje.
O tome se pisalo i u ovom članku
Vjerovala sam da moji mirni i dragi otočani ne mogu biti divljaci i vandali.
Ove moje slike su dokaz da jesu. Bar neki od njih.

Snimljeno na Visu ispred vojarne Samogor, ljeto 2009.
Ovdje se vide starija oštećenja za koja se može pretpostaviti da su učinjena u vremenu kada je spomenik uklonjen 1994.g., jer su posivjela jednolično kao i ostatak kamena od kojeg je spomenik napravljen.
Neka nova oštećenja posve su bijela kao što je bio i kamen od kojeg je napravljen


Tako nam i ova čista bjelina kamena u presjeku može reći da je rezanje monolita na tri dijela napravljeno nedavno, a time se i potvrđuje moje sjećanje da je spomenik 1994.g. uklonjen u jednom komadu


Rasjekli su ga, otukli slova u natpisu (sva osim jednog), potpis onoga koji ih je izgovorio, odbacili da se može gaziti po njemu....gaziti po vlastitoj prošlosti.











Od mojih prvih posjeta Visu kada su me kao jednogodišnju bebu roditelji doveli na Vis 1964.g. - bio je tu, uvijek je bio tu, postojan i nepomičan kao stražar dočekivao je i ispraćao sve one koji su dolazili ili odlazili sa Visa.
Zadnji put kada sam vidjela spomenik na Poljani, bilo je to u ljeto 1992.g.
Bila sam na Visu sa svojim roditeljima i mojim malim sinom koji je tada imao nepune dvije godine. Šetali smo po Poljani ispred spomenika, mališan je trčkarao.
Razgovarala sam sa tatom o tome hoće li spomenik i dalje ostati na tom mjestu (već tada smo čuli kako su negdje po Hrvatskoj rušili spomenike partizanima i NOB-u). Zaključili smo da je nemoguće da se tako nešto dogodi ovom spomeniku. Pa na njemu su zapisane tako jake riječi koje nitko ne bi smio srušiti, jer to je parola svakog poštenog i pravednog naroda!
Nismo bili u pravu.

Tužna sam što živim među ljudima koji ne poštivaju svoju povijest, ni svoje mrtve, jer i oni su se nekad borili i pali za slobodu u želji da im djeca žive i rastu u miru.



O PALIM PJESMAMA I PJESNICIMA

Nekidan, u dobrom i veselom društvu, sjetili smo se stihova:
"Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
s krčagom na glavi...."

Na stranici o Juri Kaštelanu pronađem cijelu pjesmu i sjetim se kako su mnogi retci iz te poeme bili dijelom recitala koje bih recitirala na prigodnim "akademijama" povodom Dana Republike i drugih bivših praznika naše bivše domovine.
Bila je to moja domovina, kao i mnogih mojih sunarodnjaka koji se danas srame nešto takvo pomisliti, a kamoli reći.
Prelijepi stihovi Jure Kaštelana više se nigdje ne recitiraju, jer bili su posvećeni jednoj borbi, borcima, narodu, zemlji koje više nema na karti svijeta. Ali zar je to razlog da se zaboravi narod, borba, zemlja koja je postojala skoro pola stoljeća.
I radi toga, prepisujem dio te velike poeme


"PJESME O MOJOJ ZEMLJI"

Pjesma druga

Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica
S krčagom na glavi
Bijela stada i lađe na pučini
I zuj pčelinjaka i ulje maslinika
Volim tvoje svijetle pjesme i tužne
U kojima me majka zibala
Svjetlost tvoju - ovo proljeće što je moralo doći
Proljeće tvoje i naše
S traktorom preko njiva
Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči
Tvojih junaka što i preko smrti gledaju
Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama
I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju
I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju
I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju
I u prkosu tvome - oni prkose
I u životu tvome - oni žive
I u istini tvojoj - oni su istina!
Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu
Čovjeku dala.
Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem
I odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš
Na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.
I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica -
Brane tvoju istinu
I kad rudari u utrobu zemlje silaze -
Brane tvoju istinu
I kad strojevi štampaju “Manifest „ i „Oktobarsku“
Brane tvoju istinu.
I kad te gledam buduću -
Ja pjevam tvoju istinu.
Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila."

Pjesmu prvu, treću, četvrtu i petu potražite OVDJE - ako vam to išta znači.
Meni je značilo, dirnulo me kad sam opet pronašla skoro zaboravljenu pjesmu o svojoj zemlji u kojoj sam rođena, odrasla i koju sam voljela.
Ni više, ni manje nego što volim zemlju u kojoj sam nastavila živjeti, u kojoj živim.

A nisam se makla s mjesta, nigdje nisam otišla, niti ću ikad otići.

Moji djedovi i bake rođeni su u zemlji koja se zvala Austro Ugarska monarhija,
Moji tata i mama rođeni su u zemlji koja se zvala Kraljevina Jugoslavija,
Moj brat i ja, moj suprug, kao i stariji sin, rođeni smo u zemlji koja se zvala Socijalistička federativna republika Jugoslavija,
Moj mlađi sin rođen je u zemlji koja se zove Republika Hrvatska.
Svi mi živjeli smo i živimo u našem zavičaju - Dalmaciji.

Ovo svoje mjesto pod suncem ne bih mijenjala ni za koje drugo mjesto na kugli zemaljskoj.

Ovdje, di sa pučinskog Visa, po buri vidin Šoltu, Kozjak, Dinaru pod snijegom


Paklenjake, Hvar, Brač, Mosor


U jednom trenutku stojin usrid Kozjaka i gledan kišu nad Splitom, Solinom i Vranjicom


a već u drugom, za mojim leđima, sunce je okupalo stine moga Kozjaka


I čutim se dobro, tu gdje jesam i bit ću.

I još jednom, vječni stihovi zapostavljenog pjesnika

AKO SAM VAL

Ako sam val u ovom moru

Što se nikad ne umara

Zar sam živio zaludu

Kada i oblak oluju stvara?

Delija nisam, stid me, samac

I sjeta moje korake prati

Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,

A ovu nježnost ko će ti još dati?

Jure Kaštelan