gustirna

utorak, 27.04.2010.

Nepoznato u poznatom gradu

Šibenik je grad kojeg sam više puta posjetila tijekom mog djetinjstva.
Poslovi mog tate uključivali su i Šibenik, pa bi znao često cijelu obitelj povesti na mali izlet do susjednog nam grada.

Voljela sam te posjete Šibeniku, posebno vožnju do njega Jadranskom magistralom. Mirno bi sjedila na zadnjem sjedištu i promatrala okoliš kojim smo prolazili. Kad bi bili blizu Primoštena, tata bi unaprid najavio pogled na kamene vinograde poznate loze Babić. Ostala mi je u sjećanju ljepota kraja kojim smo prolazili. Po Šibeniku baš i nismo puno šetali, obavilo bi se ono zbog čega smo došli, i na povratku obavezan ručak u Brodarici, kod Zlatne ribice. Po svemu tome pamtim Šibenik mog djetinjstva.
Kasnije, u vrime dok je Mornar navigao na brodovima Slobodne plovidbe Šibenik, opet bi se zaletili do matične mu luke. Tada se već vozilo cestom priko Boraje (kao brže je, ali ne i lipše), a u Šibeniku opet neke obaveze,usput posjetit prijatelja, pa se opet premalo šetalo i istraživalo grad.
Pa je došlo vrime i da naše dečke odvedemo na mali izlet u Šibenik. Tog puta smo najviše šetali po gradu, rivi, pa čak i otišli do tvrđave na Šubićevcu odakle se sve vidi kao na dlanu. I grad i otoci pred njim.

I tako sam dugo živila u uvjerenju kako ja prilično dobro poznajem Šibenik, sve dok nas Brod u boci nije prošetao šibenskim kaletama nakon posjeta Sokolarskom centru u Dubravi.
I tada spoznah nešto o Šibeniku što dosad nisam znala, a usput sam utvrdila već poznato gradivo

Nakon kraće šetnje poznatijim šibenskim punktovima, skrenemo na manje poznate i one malo "vanka ruke", pa nabasamo na
pravu špilju usrid kamenih kuća, kaleta...
Gospina špilja u sklopu samostana Sv.Lovre

Nakon špilje čekale nas Strme stube (a mi se ponadali da nema planinarenja ovog puta!)

i otkrijemo čudesno mjesto - odmah mi priraslo srcu da me teško bilo izbaciti iz njega;
Srednjovjekovni samostanski mediteranski vrt Sv.Lovre

Ovdje je toliko mirno i spokojno da se ni gušterice ne boje, a more bit i da su omamljene mirisima mediteranskog bilja

U svježem mirisu ove melisse (matičnjaka) mogla bi se utopit

Na odlasku pozdravismo 4 šibenska bunara (ni to nisam znala!?)

Od svih šibenskih tvrđava naumili smo posjetiti baš onu do koje je najkompliciranije doći. Nismo odustali, iako nam je kiša prijetila čitavo vrijeme.
Do tvrđave Sv.Nikole trebalo se prvo voziti do obližnjeg mjesta - Zablaće, produžiti još malo i stati taman na plažici s pogledom na dio tvrđave. Kažem dio, jer kad pogledate ove slike iz zraka, jasno je da smo vidili tek T od tvrđave.

I ostalo je samo na gledanju, jer plićina koju smo namjeravali pregaziti ipak nije bila tako suha kako smo se nadali.

Našli smo se na neobično plitkom dijelu obale, pa ne čudi podatak što su nekad davno na ovom području stanovnici Zablaća imali solanu i proizvodili sol.
Danas nema nikakve proizvodnje, ali ovo neobično mjesto koje podsjeća na blatnjavu baru (ne čudi što se mjesto zove Za-blaće, blaće=blato) rado posjećuju dugonoge i oštrokljune ptice koje vole čeprkati po plićaku u potrazi za hranom (račićima, školjkicama, crvićima. pužićima i inim -ćima)
Naravno, što smo im bliže prilazili, one su lagano odlijetale to dalje i dalje...
Ipak, uspjela sam nekolicinu uhvatiti u objektiv, iako su mi skeptici prognozirali da će sve poletit čim me osjete i da se za takav foto-ulov trebam prerušit u grm.

Za bolje fotke ću se drugi put prerušit u grm,stablo, kamen,šta god triba,... za sada spašava me opcija zoom.

Mala bijela čaplja - lat. Egretta garzetta

I taman kad sam se počela uživljavati u ulogu istraživača i prirodoslovca, odjednom se pojavi tajanstvena karaka

Ostadoh bez teksta ....

- 21:08 - Komentari (43) - Isprintaj - #

srijeda, 21.04.2010.

Bistrooki kod Mudre sove

Skupilo se nas nekoliko zaljubljenika u prirodu i fotografiju, pa krenuli posjetiti centar za ptice grabljivice u Dubravi kod Šibenika, poznatijeg kao Sokolarski centar.

Sokolarski centar pod dirigentskom palicom osnivača i voditelja Emilia Menđušića postoji već 18 godina.
Ko bi rekao da je već toliko godina prošlo?!
A čini mi se ko jučer da je bilo, kad sam čitala novinske članke o njegovim aktivnostima sa pticama grabljivicama i planirala povesti naše dečke u jedan posjet. Vrime je proletilo, dečke nisam vodila, ali je gosp. Emilio bio u njihovoj školi i oduševljeno su mi pričali kako je u školi bio jedan barba sa veeelikom sovom!

Brod u bocije u svom postu već ispričao priču o Emiliu Menđušiću i njegovom centru za ptice grabljivice, pa nema smisla ponavljati istu priču.
I mene je kao i njega, oduševio čovjek koji ŽIVI SVOJ SAN!
Taj val snažne pozitivne i stvaralačke energije koji nas je zapljusnuo za vrijeme boravka u Centru, to je nešto što preporučam svakome!
Malo je ljudi koji mogu reći da žive svoje snove, da slobodni i sretni živimo jedini život kojeg smo dobili na dar. Poseban je osjećaj biti u društvu s jednim takvim čovjekom.
Kako bi se sad glatko upustila u filozofiranje na tu temu, ali ne,ne – čeka nas lekcija kod Mudre sove!

"Kako se zove ova vrsta sove?" – pita učitelj radoznale đake
"Sova ušara!" – spremno odgovaramo
"Tako je! A zašto se zove sova ušara?"
"Zato jer ima te pernate uši na vrh glave!" – vjerujemo da sve znamo
" A jeste li sigurni da su to uši?"
"Hm,hm? Paaa, nismo." - češ,češ iza uha
"Onda šta bi to bilo ako nisu uši i čemu služi?" – superiorno nas ispituje Emilio
"Aaaaaa, neka pera….a šta bi to bilo, paaaa, možda antene? ???? – upitnici se roje iznad naših glava, jer nemamo pojma
"E, to su vam otprilike kao pernati rogovi. Ona se to naroguši kad osjeća opasnost. A vi ste joj opasnost jer je svi gledate u oči, a u životinjskom svijetu nema gledanja u oči, jer to znači direktnu prijetnju……- i raspriča se Emilio o sovi i nabroji toliko toga što ne bismo nikad saznali da nismo došli ovdje.
Pa i ono što smo mislili da znamo – nismo znali!?

"Kad sova najbolje vidi?" – pita nas učitelj Emilio
"Po noći!" - jednoglasno odgovaramo sigurni da to znamo 100 posto
"E, nijeeeee! Nisu vas dobro naučili profesori iz biologije. Sova jednako vidi i po danu i po noći."

Osim što smo pozorno slušali sve što nam je Emilio tumačio, naše biste okice su uz pomoć buljookih objektiva dokumentirale mnogobrojne prizore i detalje koje su vidjele ispred sebe.

Čim sa došla kući počela sam pretraživati moje enciklopedije životinja (imam ih 2-3-za ne falit!), ne zato da provjeravam sve što nam je Emilio ispričao, nego zato šta nisam uspila sve dobro zapamtit, a želila bi vam to prenijet bez grešaka.
I evo malo podataka iz raznih enciklopedija životinja:

UŠARA , Bubo bubo
Red: Sovke
Porodica: Sove
Ušare kod nas nazivaju i buljinama, sovuljagama ili velikim ušarama jer su najveće među svim noćnim pticama. U usporedbi s njima druge vrste sova izgledaju poput patuljaka. Npr. ova malecka

Nekoliko osnovnih karakteristika koje sam pokupila malo od Emilia, malo iz enciklopedija:
VELIČINA – najveća sova na svijetu
Dužina: 65-75 cm
Raspon krila: 155-175 cm
Težina: 2,4-3,0 kg
SLUH- Lijevo i desno od očiju smještene su sovine uši u obliku malih slušnih otvora zaštićenih perjem, i nisu na istoj razini, asimetrično su postavljeni, jedno više, a drugo niže u odnosu na oči. Asimetričnost slušnih otvora daje im trodimenzionalnost zvuka. Sluh im je vrlo osjetljiv tako da svoj plijen mogu locirati i u potpunoj tami. Čak mogu čuti i locirati male sisavce (npr.miša) pod dubokim snijegom i uhvatiti ga.
OČI su im velike jer sabiru sveukupno raspoloživo svjetlo, položene su naprijed što im pomaže u prosuđivanju razdaljine. Imaju izvrstan vid koji je jednako dobar za dnevnog svjetla i u mraku. Ne mogu micati očima lijevo i desno kao ljudsko oko, ali mogu zakrenuti glavu za gotovo 360 stupnjeva.
NAČIN ŽIVOTA: vjerna je svom području koje oštro brani.
Aktivne su isključivo noću i u lov polaze tek kad sunce zađe. Danju spavaju na skrovitim mjestima u krošnjama drveća i sl.
Hrana su joj sisavci, ptice (čak i druge sove), gmazovi, vodozemci, ribe, rakovi, ježevi.
Vješti su lovci, pa se usuđuju loviti i veće sisavce, poput lisica ili manjih srna.
Ako svoj plijen ne može odjednom pojesti, ušara će ga pohraniti na neko skrovito mjesto i pojesti sutradan.

Sove općenito gutaju svoj plijen čitav, uzimajući ga s dlakom i perjem i kostima.
Kasnije izbacuju te neprobavljive dijelove u obliku čvrstih gvalica. Gvalice su vrijedan izvor informacija za istraživače prirode. Analizom se dolazi do daljnjih informacija o hranidbenim navikama sova.
Profesor Emilio i njegova ušara su nam prezentirali jedan sovin obrok, kao što nam je i pokazao jednu od tih gvalica.
Sova ušara kao i sve druge sove imaju meko, gusto perje s mekanim ispercima na letnim perima, što prigušuje zvuk zračnog strujanja. Zato je sova vrlo tiha i sasvim nečujna dok krstari šumskim i inim prostranstvima.
Kad pronađu partnera, ušare mu cijeli život ostaju vjerne. Gnijezde se u jamama, na drveću, u napuštenim gnijezdima drugih ptica, u dupljama ili šupljinama u stijenama. Neke populacije ušara zamijećene su kako se gnijezde i na visinama do 4500 m nadm.vis. Za gniježđenje im je najbitnije da budu mirne i neometane, a takva mjesta su sve rjeđa.
Ženka u pravilu snese 2-3 jaja hrapave ljuske i na njima sjedi približno 5 tjedana, a mužjak je za to vrijeme hrani. Nakon leženja, ženka ostaje uz mladunce, a mužjak još oko 5 tj. brine za prehranu svoje obitelji.
ZAŠTITA VRSTE:
Populacije ušara se posvuda sve više prorjeđuju zbog lova, krčenja šuma, trovanja pesticidima, te sudara s automobilima i vodovima visokog napona.
Nakon što su u većini zemalja uvedene mjere zaštite, broj ušara se opet postupno počeo povećavati.

Zanimljiva je priča sove ušare koja je glavna glumica Sokolarskog centra. Emilio nam je ispričao kako su je neki ljudi našli dok je bila mala i ulovili je. Da bi je spriječili da im pobjegne i učinili je svojim kućnim ljubimcem, potkresali su joj krila i kanđe. To se više nikada nije moglo obnoviti tako da ona bude sasvim sposobna za preživljavanje u svom prirodnom okruženju.Potpuno su je onesposobili za samostalan život u prirodi Otkada je u Centru trebalo je 5 godina da dođe u kakvu-takvu normalu za jednu sovu ušaru. Nažalost ne može više slobodno letjeti i suvereno vladati prirodnim prostranstvima, ali je zato prava dostojanstvena kraljica Sokolarskog centra u Dubravi.

Toliko san se raspisala o sovi da sam skroz zapostavila drugog glavnog glumca naše nedjeljne avanture.
Harrisov jastreb, Parabuteo unicintus, porodica jastrebova.Prirodna staništa su mu na područjima Sjeverne,Centralne i Južne Amerike.
Zbog svoje dobre prilagodbe i karakteristike da mogu loviti usred šume, tj. nije neophodno da uzlijeću visoko u nebo odakle vrebaju plijen i strmoglavo se obrušavaju na njega kao što to rade orlovi i sokolovi, već mogu mirno stati na grani nekog drveta i spustiti se na plijen kojeg ugledaju, prikladni su za prezentaciju u Sokolarskom centru koji je smješten usred borove šume.
Tako je i naš glavni glumac lijepo i mirno stajao na borovoj grani u stavu:
PRIPREMA!

Zatim je primjetio nešto što bi mogao pojesti, ali se miče i želi otići dalje, pa se postavio u položaj:
POZOR!

I SAD!

Spustio se po svoj plijen koji ga je čekao na debeloj kožnatoj rukavici koju je nosila naša prijateljica
Kakav je to bio osjećaj? To ćete morat nju pitat. Meni je bilo dovoljno ovjekovječiti to iskustvo fotoaparatom.

Možda će vam biti zanimljivo pogledati ovaj filmić na kojem se vidi kako Harrisovi jastrebovi žive u svom prirodnom okruženju:

Prepuni dojmova, kao i spoznaje koliko je licemjerno naše zgražanje nad sudbinom malih pilića koji su poslužili kao obrok našim glavnim glumcima u njihovoj prezentaciji.
Emilio je to sažeo u jednostavno pitanje:
"Koliko ste piletine pojeli do sada? I to su nekad bili mali pilići."

Tijekom ovog iskustva na površinu su isplivali naši prethistorijski geni. Geni lovaca, onih koji prehranjuju obitelj, djecu, a to su osim muškaraca često bile i žene. Zato nije bilo nimalo neobično što su se upravo žene prve javile kao dobrovoljci za navlačenje kožnate rukavice.
Možemo se pretvarati i mijenjati se u skladu sa novim vremenima, ali iskonsku prirodu teško da možemo sakriti.
U presudnom momentu će isplivati na površinu i mi tu ne možemo ništa.

U Šibeniku nas je dočekalo i ispratilo žuto obojano more.
Onečišćenje ili prirodna pojava?

U toj sasvim običnoj pojavi za ovo doba godinen (žutu pelud sa borovih cvjetova raznosi vjetar i posipa kao puder svugdje naokolo), vidjeli smo razne zanimljive oblike:
u jednom trenutku smiješio se neki Žućko,

a u drugom mahnula nam Mala sirena

A što smo još lipoga vidjeli u Šibeniku i oko njega?
Ostavimo nešto slika i priče za drugi put.

INFORMATIVNI DODATAK - 22.04.2010.:

Listajući današnju Slobodnu Dalmaciju naiđem na članak: "Prva veterinarska služba za divlje ptice u Hrvatskoj"!

Naravno radi se o veterinarskoj ambulanti u sklopu Sokolarskog centra koja je prilikom našeg nedjeljnog posjeta bila sređivana za ovu svečanu prigodu.
Koga zanima, cijeli članak može pročitati OVDJE, a kod mene tek jedna kratka crtica:
"Počeli su u šumskoj improviziranoj izbi, a danas, deset godina poslije, uz pomoć niza donatora imaju specijaliziranu i dobro opremljenju službu, s najsuvremenijom dijagnostičkom opremom za sve potrebne pretrage od radioloških do laboratorijskih, s aparatima za hematološke i biokemijske pretrage, imaju video laparoskopiju,....
Ambulanta je opremljena tako da može pomoći i drugim divljim životinjama. Ipak, prema Ofnerovim (doktor veterine Emil Ofner) riječima, teško se može očekivati da to postane ambulanta za vukeove, lisice i druge predatore, jednostavno zato što će takvih slučajeva biti malo. A Sokolarski centar ide, što je i prirodno, smjerom specijalizaciuje upravo na planu spašavanja i zaštite ptica, prije svega grabljivica."

- 23:17 - Komentari (35) - Isprintaj - #

petak, 16.04.2010.

Razotkrivanje zagonetnog pupoljka

Ja sam pupoljak

A ja sam cvit

Sad kad me bubica dotakla svojim čarobnim štapićem,
do jeseni ću se pretvorit
u veeeeeliki žuti plod

Višani je zovu KUNJA, a u knjigama se piše DUNJA,
latinsko ime je Cydonia oblonga,
a član je velike porodice ruža - Roseceae .
Zato njen cvijet neodoljivo podsjeća na cvijet divlje ruže, ali nema trnje i plod je žut i velik.

Ako ste mislili da smo s ovom pričom završili, varate se.
Saznala sam ja i nešto više o dunji, nešto što bi vas moglo zanimati,
a ako vas ne zanima - jednostavno preskočite čitanje.
Listajući magazin "Ljekovite biljke" (izdavač Beatta) naišla sam na opširne opise o porijeklu dunje, o njenoj ljekovitosti i korisnosti za čovjeka.
Našlo se i mnogo raznoraznih recepata kako se šta sprema i za što je sve dobro, ali bilo bi previše sve to prepisivati, pa preporučam svima koje to istinski zanima da potraže po internetu ili dostupnoj im literaturi.
Ja ću se malo zadžati na nekim općim podacima o dunji koji su mi jako zanimljivi.
Naravno citiram dijelove teksta o dunji iz magazina Ljekovite biljke br.6

"Smatra se da joj je domovina sjeverni Iran i Kavkaz, gdje i danas raste kao divlja biljka. Osim što se dunja kao voćka danas uzgaja u zemljama oko Sredozemnog mora, kao uzgajana biljka udomaćila se gotovo po svim zemljama Evrope i Azije, te Sjeverne i Južne Amerike.
Kod nas, često raste u sjevernom primorju i Dalmaciji kao divlja i samonikla biljka.
Nekada davno, dunja je preko Turske donesena u Grčku. Grci su je kao voćku, ali i kao ljekovitu biljku, poznavali još u 7.st. prije Krista. Osim toga, za Grke je dunja bila simbol ljubavi i plodnosti.
Po jednom starom grčkom zakonu, mladenci su morali prije vjenčanja pojesti dunju. Po gradu Kydonu na Kritu, Grci su dunju nazvali jabuka iz Kydona, odakle potjeće i latinski nazic Cydonia.
Uzgoj dunje proširio se iz Grčke na Italiju.
Stari Rimljani posvetili su dunju Veneri, božici ljubavi i ljepote. Na mnogim slikama Venera je često bila prikazivana kako u desnoj ruci drži dunju, poklon koji je primila od Parisa. Za stare Rimljane, poslati dunju nekome kao poklon bio je znak ljubavi. Osim toga, dunja je zauzimala važno mjesto u svadbenim gozbama starih Rimljana, te se posluživala kuhana s medom i nabodena klinčićima.
U Francuskoj se stoljećima od plodova dunje pripremao sir, a recept sira od dunja proširio se u svim zemljama gdje su se uzgajale dunje.
Sve do 18.st. plod dunje se, osim kao hrana, upotrebljavao i kao lijek, a najčešće protiv proljeva te kao sredstvo protiv otrova.
Potom je dunja pala u zaborav.
Danas se dunja koristi vrlo rijetko, iako se od dunje mogu pripremati različiti slatkiši, sirupi, likeri, sokovi, želei, sir, kompot i marmelada.
Vrlo je ukusna kao pečena, te kao dodatak različitim jelima od mesa.
Osim što ugodno mirišu i imaju dobar okus kad su kuhani ili prerađeni, sirovi plodovi dunje gotovo da nisu jestivi, jer su kiseli i drvenasti.
Iako se danas kao hrana koristi vrlo rijetko, u narodnoj medicini se još uvijek upotrebljavaju njezini plodovi, sjemenke, listovi i cvjetovi."

Naravno da svi znamo dunju kao voćku koja se spremala po ormarima i tako širila svoj ugodni miris po sobama.
Taj francuski sir od dunja kod nas u Dalmaciji se zove kotonjada ili kotunjata (na dubrovačkom području), ili kodanjota po višku. Tih naziva ima raznoraznih, ovisno o području, a razlika je u par slova.
I naše bake su ga često radile.
Iz priča moje mame, moja baka iz Kaštela je radila kotonjadu i lijevala je u kalupe raznih oblika (riba, list, i sl.), sušila ih i kad bi se ta smjesa stisla, istresla bi se iz tih kalupa na pladanj , te ukrašavalo sa lovorovim lišćem.
Jednom sam i sama probala napravit kotonjadu i nije bilo loše.
Sve smo pojeli!
Također sam ju pekla u pećnici, (izrezanu na kriške kao krompire), posuto sa šećerom, i moram vam priznat - to spada u najukusnije poslastice koje sam probala!
Iako smo daleko od jeseni i sigurno ćete svi zaboravit na ovaj post o dunjama do tada, ipak ću vam prepisat recept za kotonjadu (po viškom receptu), pa kad zamirišu dunje rane, pođite na pazar i kupite koje kilo.
Ako ništa drugo neka vam zamirišu kuću.

RECEPT ZA VIŠKU KODANJOTU

SASTOJCI: 3 kg zrelih dunja (kunja), 3-4 jabuke, šećer, 1-2 limuna

PRIPREMA: Vrlo zrele dunje operite i dobro obrišite - ne gulite, niti čistite.
Može se izmješati i koja jabuka, ako nema dovoljno dunja. Manje ostavite cijele, a veće samo prepolovite. Zalijte s toliko vode da voće bude potpuno poklopljeno.
Kuhajte dok se voće sasvim ne raspadne. Odstranite tvrde dijelove.
Meso čvrsto protisnite (propasirajte). Izvažite dobivenu kašu i dodajte jednaku količinu šećera te limunov sok. Pristavite na vatru. Kad provri, smanjite temperaturu na srednju vrijednost. Miješajući kuhajte dok se ne stvrdne i odljepljuje od kuhače.
Po želji, umiješajte u zgotovljenu smjesu nasjeckane orahe i bajame.
Najjednostavnije je smjesu utisnuti u lim obložen aluminijskom folijom, ali ljepše je utisnuti u reljefne kalupe (namoćene u kipuću vodu).
Držite na hladnom dok se ne stvrdne - otprilike 24 sata.
Izvadite smjesu iz kalupa, po želji uvaljajte u kristal šećer.
Neka se još nekoliko dana suši na sobnoj temperaturi.

/iz knjige starih viških recepata "Škoj na pjat" ,
O.Š. VIS, Učenička zadruga ISSA/

DODATAK: Bloger Dalmacija moja inspiracija priložio je i svoju ricetu za kotunjatu. Pogledajte, ima cili proces u slikama.

Za sad, uživajmo u ljepoti dunjinog pupoljka i cvita.
Neće još dugo trajat.
Ljepota je to koja prolazi, ali se i uvijek nanovo vraća.
Taj trenutak kad je ljepota najuzvišenija treba zapazit, zapamtit
i uvijek mu se nanovo vraćat.

Čisti zen, zar ne?

DODATAK 25.10.2010.

Blogerica Marina kuharica za male (i velike), objavila je 15.10.2010. post o spravljanju kodunjate po receptu iz viške kuharice Škoj na pjat.
Pogledajte!

- 06:43 - Komentari (53) - Isprintaj - #

srijeda, 14.04.2010.

Kad otok propupa i procvita + PROSVJEDNI DODATAK

15.04.2010.
PROSVJEDNI DODATAK
ZA SVE POSJETIOCE MOG BLOGA!!!

AKO POGLEDATE LIJEVO U BOX,
ISPOD RUBRIKE "Komentari On/Off"
VIDJET ĆETE NEKAKVE LINKOVE ZA NEKAKVE IGRICE.
DOTIČNI LINKOVI KOJE APSOLUTNO IGNORIRAM,
UBAČENI SU NA MOJ BLOG PROTIV MOJE VOLJE I ZNANJA!!!

BLOG.HR. DAJE SEBI ZA PRAVO DA TAKO NEŠTO NAPRAVI BEZ DA NAS PITA!
JA DAJEM SEBI ZA PRAVO DA PROSVJEDUJEM ZBOG TAKVOG PIRATSKOG UPADA I TRAŽIM DA SE DOTIČNI LINKOVI IZBRIŠU IZ MOG BOXA.

DRAGI I VJERNI ČITATELJI I PRIJATELJI , ISPRIČAVAM SE ŠTO SAM SA OVIM PROSVJEDNIM DODATKOM POREMETILA UŽIVANJE U JEDNOM SKROZ OPUŠTAJUĆEM POSTU.

HVALA NA PAŽNJI!!

Pobunilo mi se čitateljstvo i zove direkt doma, u glavu:

" Di su više novi postovi?! Šta se čeka?
Oću vidit slike, pročitat kako van je bilo na Visu, šta se radilo, sadilo, bralo i papalo?" - buni se naš prijatelj koji mi obično zna reč
"Ma nemoraš mi pričat kako van je bilo. Pročitat ću na blogu."

Hehe, e da je bilo sve znat!
Neke priče se ispričaju, a neke i ne.

I tako se ja šetala i brala šparoge. Brala, brala dok mi nisu iz ruke počele ispadat, a kesu nisan ponila. Nekako mi te kese nisu prirodne. Uvik držin u ruku, i kad napunim šaku, bude taman za večeru sa 2 jaja. Svakako više nego šta uvežu vezicu oni koji prodaju na pazar po 30-35 kuna.
To nije normalno! Mislim, meni nije normalno toliko platit za šparoge od kojih ispade tek za "jedan perun sa jednin jajen", šta oće reć za jedna usta. Kad ih mogu lipo nabrat i još se lipše prošetat po prirodi i usput svega lipoga vidit.
I tako, berem ja šparoge na jednoj od mojih "pošta" blizu sela, usput nailazim na prilipo cviće - ciklame, orhidejice ili kaćuni, livadno cviće svih boja i oblika....

Kad dignem pogled obasja me bjelina rascvjetane rašeljke. Rašeljka ili divlja višnja uveseljava zapuštena polja, pristave i gomile. Divlja je to voćka koju voćari najčešće koriste za navrčanje da bi uzgojili neku pitomu voćku.

Ružmarin ti kripi i dušu i tilo, bilo usrid buška, il nasrid polja

I u svoj toj lipoti nabasam na jedan pupoljak kojeg nikad prije nisam vidila.

Oduševila se ko Kolumbo kad je otkrija Ameriku!
Ma lipo li je, ma koja boja, koja tekstura, ma sve!
Neki zarasli grm, možda i neka zapuštena voćkica....ali koja?

Za dan-dva saznala sam kome pripada taj prekrasni cvitak , a dok vam otkrijem - probajte i sami pogodit.

- 19:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.04.2010.

Manitu je bio u Velikoj Paklenici

Brzinsko dogovaranje na početku vikenda rezultiralo je ozbiljnim prihvaćanjem ozbiljne ideje o tome da se napokon pohodi jedan od naših najljepših nacionalnih parkova - Paklenica.
Točnije Velika Paklenica.
Kaže meni organizatorica i idejna začetnica : " Minja se sat! Nedjeljnih 7 sati ujutro je zapravo subotnjih 6 sati ."
"Ooo, super! Znači ako krenemo oko 9 ujutro, to je kao da smo krenuli u 8 sati! Dovoljno rano." - samouvjereno odgovaram
"Ma neeee, to nam je kasno! Tribamo krenit ranije. Ima toliko toga za obilazit u Paklenici: to,pa Manita peć, pa i to! Pa možemo još i ovo i ono." - pobuni se organizatorica i saspe mi puni plan i program
"Ajde dobro, ići ćemo ranije, ali idemo korak po korak, pa koliko stignemo."
"Okej! Onda sutra oko 7 sati?"
"Okej! Može onda između 7 i 8 sati?"
"Može! Dogovoreno!"
Svi ostali sudionici našeg izleta su prihvatili sve šta smo se mi dogovorile, bez izmotavanja.
E, pa nećemo sad bit neozbiljni - ipak je Velika Paklenica u pitanju!
Satovi su naštimani na vrime - usrid mrklog mraka!

Napokon Paklenica! Već toliko godina slušam o njoj, al nikako da je se dočepam. Napokon!
A sad malo teorije prepisane iz planinarske karte nacionalnog parka Paklenica:
"NP Paklenica je dio masiva Velebita, koji je dio sustava Dinarida.
Područje NP Paklenica je jedno od najatraktivnijih prirodnih i turističkih predjela Velebita koji je jedino u tom primorskom dijelu izgubio kontinuitet cjeline padine, u prodorima Velike i Male Paklenice.
Kroz ta dva prodora teku jedini potoci primorskog dijela Velebita, čije vode crpe snagu najviših Velebitskih vrhova.
Zaštita ovog područja potječe još od 1928.g., ali tek 1949.god. područje od 3657ha potvrđeno je kao Nacionalni park Paklenica s upravom u Zadru, kasnije premještena u Starigrad-Paklenicu.
Povećanje prostora parka uslijedilo je 1997.god. na površinu od 9600 ha.
Izgrađen je pretežno od vapnenca i dolomita. Zastupljene su sve ere i periodi, od perma do kvartara. Izrazita krška morfologija najizrazitija je u parku i njegovom bližem i daljnjem okruženju.
U prostoru Parka se isprepliću škrape, dolci, kameni obelisci,kamenice, prozorci, kukovi, jame, špilje i kamenjarski travnjaci. Čitavim područjem parka prostiru se šume crnog bora, bukve, bijelog i crnog graba, visinske livade, njive.
PAKLENICA je ime dobila po smoli crnog bora tzv. PAKLINI koja se upotrebljavala za premazivanje brodova, a nerijetko i u narodnoj medicini."

Stigavši do Starigrad-Paklenice, u blizini hotela Alan, kod glavnog ulaza -Ulaza 1, dok smo se razbuđivali uz jutarnju kavicu, postalo je jasno gdje mi to idemo - Winetuovim stazama:

E. moj dragi Winnetou, koliko san se isplakala kad si poginija i izdahnija na rukama svog brata Old Shatterhanda.
Bilo je to vrime kad san pročitala sve moguće knjige Karla Maya koje su mi bile na raspolaganju, čak i one u kojima nije bilo Winnetua.
I sad , Winnetou me dočekao na samom početku našeg pohoda Velikoj Paklenici! Ma, ko sritniji od mene!

Nedugo zatim, u stvarnosti smo susreli neke nove junake, junake Pakleničkih stijena

Bravo momci i cure! Okret naaaadesno i....
Ma vidi ovu smišnu malu vodenicu!!

Uskoro je uslijedilo divljenje potoku, slapu, cvijetu, stabalcu, šumi, kamenčićima i kamenim gromadama...

A gdje se skrio Obelix?

I gle čuda?!? Umjesto Winnetua sreli smo veselog Kekeca!

Nažalost, nije to bio Kekec, već Dragutin Brahm - čovjek koji se 1938. odlučio popeti uz liticu Anića Kuka i pritom je smrtno nastradao.
Kasnije je u njegovu čast taj smjer prozvan Brahmovim smjerom i 1940.g. na godišnjicu Brahmove pogibije, prvi put su taj smjer ispeli alpinisti Marijan Dragmar i Slavo Brezovečki.

Ajmo se još malo obrazovat u vezi NP Paklenica:
"Ljuti krš krije više polupećina, špilja, ponora. Turska peć, Jatare, Babunjuša, Lucinka, Pozdrovača i Kapljarka u Maloj Paklenici, Tiha peć pod Babinim kukom, jama Golubinka na Velikom Rujnu, Marasovića i Šarića peć nedaleko podnožja Anića kuka, ledenica na Marasovoj gori (Struge) dio je krških tvorevina. Neka od tih udubljenja u vapnencu poslužila su kao skloništa za stoku, u prošlosti i kao skrovišta od hajduka i drugih nezvanih gostiju. Špilje su najljepši ukras krša.
Teže pristupačna jama Vodarica, te Manita peć koja je uređena za posjet, jedine su kalcitne tvorevine krša Paklenice."

Ovo nije Manita Peć, al je bome prava Žalosna sova

Na našoj stazi ispriječio nam se putokaz za...

...i, iako su nas ljudi na odmorištu gledali kao da smo maniti, mi smo u pravom planinarskom duhu krenuli stazom na uspon prema toj špilji neobičnog imena. Manita ili Manitu?

Putem smo trefili i Zub od Manite peći koji je meni više sličio na Manituov prst

Nakon prohodanih serpentina kojima neznam broja, došli smo do ulaza u Manitu peć na 560 m.n.v. i.....da smo lipo pročitali brošuru koju smo dobili na ulazu u NP u kojoj lipo piše:

"Redovni termini za razgled špilje Manite peći su:

Travanj - subotom od 10.00-13.00 h
Svibanj - srijedom i subotom od 10-00-13-00 h
Lipanj, listopad - ponedjeljkom, srijedom i subotom od 10.00-13.00h
Srpanj,kolovoz i rujan - svaki dan od 10.00-13.00h
Za ostale termine potrebno se unaprijed najaviti."

Ne bi se iznenadili što nas je dočekao zatvoren ulaz u Manitu peć

Ipak, vridilo je, jer iz dubine kanjona ne bi mogli uživati u ovakvom pogledu

Ili ovom

Vraćajući se stazom prema kanjonu i putu za Planinarski dom....
na granu skoči skakavac

iz grmlja osmjehnu se jaglac

Iako je proljeće već tu, vegetacija se još nije raspametila bojama i mirisima.
Ipak, pored vazdazelene crnogorice ističu se žuti tragovi u sivilu bjelogorice.

Žuti cvjetovi drijena razbuđuju još snenu šumu

I opet susret s vodom, s kamenom,....dvije suprotnosti koje su ponekad tako neobično slične.
Dva slapa - kameni i vodeni

U toj veličanstvenoj prirodi susreću se i tragovi čovjekovog prisustva.
Uz vodene slapove smjestile se kamene vodenice, sa neobičnim krovovima

Neobični krov ima i svoje ime - "krov na kubu" - bačvasti betonski krov bez armature. Takav krov počeo se graditi početkom 20.st., pojavom cementa kao građ.materijala. Ovaj stil gradnje krova smatra se jedinstvenim i specifičnim baš za područje Paklenice.

Posivilo je nebo nad vrhovima Velebita. Žurimo prema pl.domu koji nam se čini sve udaljeniji

Mimoilazimo se s brojnim izletnicima koji su već na povratku od Doma.
Sivi oblaci ne obećavaju nam suhi povratak, ali do Doma idemo i gotovo!
Iza slijedećeg kantuna, pa preko mosta i tu smo!

Navalili smo na ostatke hrane iz ruksaka i radovali se pjenušavom osvježenju.
Ali avaj! Domar se danas naradio i kad je navala popustila, kliznuo kod susjeda, malo poviše. Čekali smo, čekali i nismo dočekali.
Ostadosmo bez zaslužene pive!
A nije ni kiša pala, bar ne iznad nas.
Povratak je bio skokovit!

U Zadru smo pozdravili Sunce, osluhnuli morske orgulje, našetali se u potrazi za prijateljima i tajanstvenom picerijom i na kraju snaga se osvježili kod Tri bunara.
Na koncu su prijatelji našli nas.

Ne čini li vam se da je ova priča o Paklenici kao kaplja rose na ovoj grančici, koja neodoljivo podsjeća na ispruženi prst E.T.-ija?
Nije li to veličanstven spoj vode i kamena!

.......a opet, sama priča kad se jednom ispriča, kao da brzo ispari pod zrakama sunca.....
dok Paklenica ostaje za sva vremena.

- 23:39 - Komentari (41) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	travanj, 2010					>
P	U	S	Č	P	S	N
			1	2	3	4
5	6	7	8	9	10	11
12	13	14	15	16	17	18
19	20	21	22	23	24	25
26	27	28	29	30

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3