gustirna

ponedjeljak, 30.11.2009.

OSMI a - za Borku

Prije nekih godinu i po dana, sastao se moj razred Osmi A , u našoj staroj školi...nakon 30 godina.
Dočekao nas razrednik (od milja smo ga zvali Keko), u ruci mu naš stari Dnevnik, generacija 1977/78.

Idemo u razred. Neke nove klupe i stolice....lusteri uvik isti....ploča...matematika - ista...

Počela prozivka: čita razrednik, ime po ime....neki su prisutni, neki nisu, opravdali se....zove Borku......a netko tiho reče: "Umrla je naša Borka."
Šok i nevjerica. Zar Borka? Naša borbena Borka? Naša sportašica, nogometašica, uvik u prvim redovima kad je akcija u pitanju.... i sada ...u prvim redovima odlaska....teško je prihvatiti činjenicu da je netko s kim si dijelio školske klupe, otišao s one strane.....
Ipak, morali smo tu okrutnu stvarnost spremiti u jedan od onih pretinaca gdje pohranjujemo ružne vijesti, slike, stvari.....
Otvorili smo stari Zapisnik sa satova razredne zajednice - 5a razreda ,kojeg sam nekih čudom uspjela sačuvati od bacanja u stari papir, od rušenja kuće, selidbe u grad, udaje, djece.......naime, bila sam zapisničar te školske godine, te prve godine s našim razrednikom koji nas je naučio mnoge stvari o životu, zajednici, štednji....otvorio je štednu knjižicu na banci, u ime našeg razreda,a u svrhu štednje za ekskurziju. Mi smo otprilike 3-4 godine uplaćivali po male iznose na našu štednju za ekskurziju u osmom razredu. Kad je došlo vrijeme ekskurzije (Slovenija, Zagreb, Plitvice), štednja je okončana i uplaćena za putovanje.
Imali smo razrednika za +5, iako nas je tlačija s matematikom, trokutima, šestarima, Pitagorinim poučkom.....
I čitamo mi naš Zapisnik iz 5. razreda....smijemo se, prisjećajući se svih dogodovština, svih nestašluka, a u tome su uvik bili isti dječaci koji su vukli za kikice, govorili ružne riječi, ometali nastavu, i uvik iste djevojčice koje su ih tužakale.

Haha, evo samo jedan dio iz našeg Zapisnika: (imena protagonista su promijenjena)
"1.točka dnevnog reda: Dino je izmrčio Vesni kecelju voštanim bojama:
Vesna kazuje:
Jučer, dana 8.III 1975.g. Dino me je udario tj. izmrčio mi kecelju voštanim bojama. Ovako je to bilo: preko sata likovnog išla sam oprati ruke u wc, kada sam se vraćala u razred naišao je učenik Dino i htio mi je sa svojim šporkim rukama zamazati lice. Ja sam se odbranila i uhvatila mu ruke, ali je on njih izvuka i zamazao mi kecelju.
Ili, opet pritužbe na Dina:
Tina: Dino dolazi kod mene i Snježane, pa nas tuče, dok nastavnik ili nastavnica pišu na ploči.
Tina: Dino mi je stavljao cigaretu u usta.
Snježana: Dino me udario tri puta šakom u glavu.
Niko: Dino je udario Snježanu jer mu se ona rugala.
Domina: Dino me je udario odnosno potegao za kosu u garderobi, a ja mu ništa nisam naudila."

Ima toga još, sve u istom stilu, ali moramo zaklopiti iskrzane narančaste korice stare bilježnice "Lipa", jer djevojčice i dječaci sad su odrasli - više dječaci ne potežu za kikice, djevojčice ne tužakaju...
Ipak, kad smo se sastali, kad smo počeli pričati, smijati se....odjednom kao da se vremeplov uključio i vratio nas 30 godina unatrag....odjednom smo bili isti kao onda...kao da se nismo makli iz školskih klupa....lijep osjećaj.
Na kraju je okupljanje okončano svečanom večerom, a tu je tek bilo još smija, zafrkancije, pisme...otkrili smo da su se neki, koji čak i nisu pivali u školskom zboru, razvili u prave klapske pjevače.
Rastali smo se u uvjerenju da ćemo se dogodine opet sastati, ali i posjetiti našu Borku na njenom posljednjem počivalištu, kao i njenu obitelj za koju ćemo prikupiti pomoć.
I kao što to obično biva, kad se svatko vrati svojoj životnoj kolotečini, dani neumitno teku i tako je proteklo više od godinu dana.... ali ima onih koji nisu zaboravili. Nekidan me nazvao, upravo onaj "Dino" - čije ime se najčešće zapisivalo u našem zapisniku i reče -
"Tvoja stara prija i ja smo zaključili da je krajnje vrime da odemo do Borke."
"Napokon! Reci kad se ide!" - spremno prihvaćam, počevši već slijedeći dan pripremati CD-.ove sa slikama našeg okupljanja.
Ove nedjelje, u mom starom kraju, skupilo se tek nas petero. Očekivao se brojniji odaziv, ali mnogi su bili sprijećeni ( obiteljske obveze nedjeljom, navodno), ipak dali su svoj prilog za Borkinu dicu.
Zanimljivo je da smo se našli nas četvero koji smo imali slijedeća zaduženja u 5.razredu (kako piše u onom Zapisniku): Predsjednica razreda, Zamjenik predsjednika razreda, Blagajnica, Zapisničarka (moja malenkost) i kao peti - naš zvrkasti "Dino".
Oboružani cvijećem, slatkišima, dobrovoljnim prilozima, a nadasve dobrom voljom i sjećanjem na našu Borku, krenuli smo prema Sinjskoj krajini, prema jednom grobu, u selu pokraj jedne divlje rijeke, a zovu se Ruda.
U susretu sa djevojčicama naše Borke, posebno vidjevši jednu od njih, uzviknuli smo - Ista si mama!
One, zbunjene našim dolaskom, ali i nasmijane, sretne što pričamo o njihovoj mami, što se sjećamo... što smo tu....
Mi, borimo se sa suzama, ne želimo unijeti još tuge u njihovu skromnu kuću nedaleko izvora rijeke Rude, ne želimo opterećivati tu skromnu obitelj koju je snašla nevolja da tako rano ostanu bez majke, ali prepoznajemo borbenost u njihovim očima. Najstarija se bori s okrutnom bolešću, ali u njenim nasmiješenim očima je nada i vjera da će sve biti dobro, srednja (ista mama) bi nas počastila- vadi sok i čaše, najmlađa nas vedro gleda i kaže: "Ja sam prvopričesnica!" - nek se zna da i ona ima svoje važno mjesto u obitelji.
A mi? Složili smo se u jedinstvenom dojmu: "Borka, možeš biti ponosna na svoje cure!" - zadovoljni što smo naš naum ipak ostvarili i što je došlo u prave ruke.
Na rastanku, iznad divlje rijeke koja teče svom ušću, svom kraju - posljednji pozdrav Borki od njenog Osmog A.
Moje misli putuju vremeplovom - prvi dan škole one davne 1970., mame su nas dovele u staru školu, puno nas je, a meni pogled zapeo na njenoj čipkanoj roza haljinici, zaigranu na školskom igralištu, uvijek nasmijanu, živahnu i brzu....
Baš kao što je brza i živahna ova rijeka pored koje je živjela sa svojom obitelji.

Pred mjesec dana, baš uoči Svisvetih, posjetila sam ovaj kraj s prijateljima, otišli tamo gdje Ruda izvire i na prvi pogled djeluje nekako blago

No tek zakratko, jer već nakon par metara od startne linije,

... zabrza preskačući kamene prepreke,

....vrije od nestrpljenja da krene dalje,

...žuri, posrće, pada,

...smiruje se nakratko među kamenim mlinovima,

...i nastavlja dalje,razbijajući barijere, odnoseći sa sobom i željeno i neželjeno,

...kratkog je toka, ali brzog, divljeg

...dok se ne smiri u krilu Cetine s kojom putuje sve do mora vječnosti.

Baš kao život neki....

- 23:23 - Komentari (31) - Isprintaj - #

srijeda, 25.11.2009.

Laganini, po oblacima

Nedjelja ujutro, 6 sati...noć...mrkla noć....do 7 uri se mrvicu razdanilo i sve je upućivalo da će to biti još jedan u nizu vlažnih, toplih dana koji se redaju već drugi tjedan.
I koji me vrag tira da se dižem u nedilju prije zore, kad radnim danima mirno spavam do 8-9 sati?
Jedne sride šapne mi Vanja: "Ajde dođi s nama markirat u nedilju!"
Obični ljudi bi čudno pogledali i pitali se kakvo je to markiranje kad smo davno pozdravili školske klupe i to još u nedilju??
Ali ne i planinari! Pogotovo oni diplomirani.
Tako sam je ja znalački pogledala i rekla spremno: "Oću!Kad i di?!"

I tako sam ove nedilje u 6 uri ujutro vozila prema dogovorenom mjestu koje se tajnim signalima utanačilo, da ne bi slučajno bilo prekobrojnih planinara koji su se zaželili markiranja nediljom.
Ipak, jedna Prekobrojna nam se usprkos svim nedaćama tog jutra koje su je zadesile, spremno pridružila.
I tako, nas dvi ka totalne početnice - markirantice smo se držale skupa i pojmljivo slušale naše učitelje.
Najprije smo se popeli na greben priko Tepla pola (tako piše na karti Mosora), vrh Kozik - Sv.Jure nam je bio s desne strane i nismo ga obadavali. Danas se baš nećemo penjat po visokin vrhovima.
.....Fali slika, jel'da? ....
Jeste pročitali kod Prekobrojne kako joj je osta fotoaparat u kancelariji?
E, to se meni nije dogodilo. Ja san svjesno ostavila "zvir" od aparata doma jerbo iden radit, a ne slikavat, a ta "zvir" će mi samo smetat i još ću dobit ukor zbog nerada. Ali....za svaki slučaj, onako ka kad ovisnici stave jednu kutiju cigareta u neki bužak, za slučaj ljute potribe, tako san i ja uvalila u ruksak moj mali Olympusić (sa šakom pripadajućih baterija koje su jednom bile napunjene)....za ljutu potribu.
A ljuta potriba je nastupila odma čim smo se iskrcali u Dubravi.
Sunce taman izlazi, boje na planini preeeekrasne, a krećemo se alejom prastarih hrastova čije lišće je taman dobilo onu predivnu narančasto-smeđu boju koja se tako lipo oslikava na pozadini plavog neba.
Vadim ja moju "ljutu potribu" i ......ćorak! Baterije prazne! Ništa, imam rezervne...i one prazne!?.....opet hladnokrvno vadin još jedan par rezervnih....i šta mislite jesu li i one bile prazne? Jesu!?!?
Ufffff!!! Ništa, sabirem se.... tješi me Dija Simpa: "Ma baš te briga, lipo ćeš se opustit."
Tako je! Prihvaćam i nastavljam samu sebe tješit: "Neš'ti, kao da je važno uvik slikavat, pa to je ipak naš Mosor, pogled skoro uvik isti, a i radit će se udarnički, nije moment za slikavanje."
Pomalo se penjemo uzgor i postaje mi jasno zašto ovaj predio zovu Teple (tople) , ali ne znam di su pole (mislim na one od kumpira)?
Ugrijalo, triba skidat višak robe sa sebe.
Negdi na pola puta, stanemo i bacimo pogled iza leđa.
I ugledah prizor od ljute potribe!
(Opet, fali slija!)
Nikad nije isto! A ovog puta je totalno drugačije!
Ove nedilje svjedočili smo vremenskom fenomenu kojeg se ne može vidit svaki dan, a možda ni svake godine.
Kako je sunce raslo, grijalo je svu onu vlagu na zemlji, moru, potocima, rijekama, šumama, poljima ... i počelo je isparavanje....stvarala se magla...koja se dizala uzgor...postajala je sve gušća i gušća i spajala se u meke i podatne oblake i malo po malo...kao da se diže plima, i poplavila je sve uvale, zaljeve, udoline, kanjone...prekriva otoke i poluotoke...gradove...

Zahvaljujući Galebu vidjeh kako je u nedjelju izgledalo šetati po Splitu, a kako je izgledao Split sa sunčanog Mosorskog grebena?

Otprilike ovako

Vidi, otkud ova slija?! Nije sa Fejsa, majkemi!

Moje samotješenje kako me baš briga šta su mi baterije za aparat prazne, čula je dobra vila - Dija Vip i....ponudila rješenje za ljutu potribu.... pune puncate baterije!!
Hm? Oću - neću? Ipak, ovo je radni izlet? Moraliziram u sebi, ali ljuta potriba je ljuta potriba i naglas spremno kažem:
"Imaš viška? Neće ti tribat? Ajme, super! " - i gotovo sa apsinencijom! Aparatić je papio baterije i proradio. Jupi!!!
Hvala ti puno, Dijo VIP!!

Pogled prema Biokovu i prijevoju Vruja.

Borami, i ekipa koja se sad penje na V.Šibenik uživa u oblacima nad Makarskim primorjem.

No,no, dosta je bilo marendavanja i zabušavanja!
Razdililo nam boje - crvena i bila, pineli i pinelići , krpice, škare za rizat divlje grane. Podilili se u dvi ekipe i ajmo...markirat!

Nama početnicima triba pokazat kako se to radi - sitni vez za Sitno Gornje

Pošto brzo učim, takoreći iman fotografsko pamćenje, odma san se bacila na teži zadatak - moja prva slova i brojke

Posli me dopala crvena boja i krugovi /ponestalo slova/

Ovo me uslikala Prekobrojna, i nju je dopala crvena boja.
Inače, sve smo naštrebale napamet. Kad ideš naprid moraš imat i oči na leđima za one markacije koje su natrag. Jer, planinari idu u dva smjera: naprid-nazad, odnosno gori-doli i svaki smjer triba vidit markaciju da je na dobrom putu. Je san pametna?!
Usput smo nailazili na friško opožarene planinske travnjake i smrike.
Danas je nedilja - lovni dan u sezoni lova, a lovci su odlučili nešto ulovit pa zapale travu i smrike, ne bi li poletile tice prepelice, ili poskočio uško dugouško iz grma.

A šta reć? Nastavi dalje pituravat, jerbo, puška je puška, a kist je kist
A motorna pila je motorna pila, a u rukama mosorskog gorštaka ispilat će sve šta je zaraslo na planinarskoj stazi.

Na sjevernim padinama raste šuma i neke prirodne markacije koje nam kazuju da smo garant na Sjeveru

Žureći pred onom grintavom oštrokonđom Pilom, marljivo smo pituravali naše bijele i crvene krugove, pazeći da nam markacije ne budu pune suza, odjednom banusmo na širinu zvanu Sedlo...a kad si u sedlu onda je pogled - samo takav!

Tražim pogledom, kanjon i ušće Cetine....di je Omiš?
Ispod slapa...

Sa Sedla se ne vidi Šolta... a Vis još manje

U tom maglenom moru nazire se tek spomenak jednog otoka. Pogodite kojeg?

Taman smo se razbaškarili na suncu, pokušavajući štogod prezalogajiti, kad šef Gricko viknu: "Pokret! Na čelo kreću Škaroruki, za njima Bile, pa Crvene!"
Zastane nam zalogaj u grlu...,

Zanemari pogled i uživanciju, glad i potribu, ruksak na leđa i vataj svoju bojicu i pinelić i šibaj naprid prema zapadu, a tamo zapadno dočeka nas medijska atrakcija, markacija na kojoj se lome kistovi....i fotoaparati
Šupjaća

Zar ovo nije nirvana? Pa tko ne bi markirao s ovakvim pogledom?

Do kraja smo markirali ko po špagu:
bila-crvena-bila-crvena-crvena...crvenih je bilo ko u priči...

A prizori sve lipši i lipši...taman se uživiš u vizualizaciju sebe kako uranjaš u veeeliku okruglu kadu, u toplu mirisnu kupku ,sa puuuuuuno meke podatne pjene...

....pa začuješ....."Ajde, Crvena naprid!"

Kad je ovako predivan dan sa prizorima koji zaustavljaju dah na svaki pogled, lako se zaboravi da je dan kratak, da sunce pomalo zaranja i prosipa po moru pjene svoj zlatnožuti bljesak

Kad smo došli do predjela zvanog Botajna, vođa akcije je viknuo: "Gotovo!"
i zaključli smo ovu današnju akciju jednom oproštajnom markacijom

Spakovali bojice i pineliće, te se hitro i veselo zaputili prema planinarskom domu na Ljuvaču di nas čeka zasluženi pašta fažol.
Nije zec-neće uteć!
E, to "hitro i veselo" me na kraju umelo. Uspila san malo doć sebi dok san uslikala ovaj usamljeni hrast obasjan zadnjim zrakama sunca.

U Domu - doček s osmijehom i pašta fažolom na stolu. Tek tada shvatih da sam gladna...i žedna...a ni kavicu nisam odbila... sve prija bolje nego ikad.
Kratko opuštanje, ali ne previše, jer čeka nas povratak u Sitno Gornje pod okriljem mrkle noći. Srpoliki Mjesec i nekoliko zvijezda nisu nam baš osvijetlili put, ali "čeonke" jesu.
I da sad ne zamaram sa neugodnim detaljima u vidu modre markacije na koljenu i nekih čudnih tragova na čelu - jedino što vrijedi upamtiti na kraju ovog dana je:
Uvijek predobro druženje sa prijateljima planinarima, a kad je još garnirano sa društveno korisnim radom, onda se nekako još bolje osjećaš.
To je to!
Još kad ti potrefi ovako lipi dan kao što je bio ove nedilje,.... a šta više reć nego da smo nas dvije početnice-markirantice zaključile da nećemo ostati samo na početku, kao u onoj "Pačjoj školi gdje ih je stari patak učio od srijede do petka, al se nisu makli dalje od početka!"

P.S. - Mare , šta misliš oće nam ubuduće šapnit kodne znakove za ugovaranje tajnog mjesta sastanka? Ili će bit ...

- 01:53 - Komentari (38) - Isprintaj - #

srijeda, 18.11.2009.

Blago otočkog buška

Ovo je vrime kad su sve berbe pri kraju.
Grožđe je odavna obrano, bačve su pune i već se kuša mlado vino po konobama.
Pune su čaše crnoga, biloga...eh, rujna vinca..ca!
I masline su uglavnom obrane, oturnjane i na korici kruha se kuša kaplja zelenog blaga.
Doduše, ima još nekih koji nisu obrali, ali obavili su to proteklog vikenda.

Na otoku se čuti neki smiraj. Crveni vinogradi utapaju se u smirujućem moru zelenog.

Sve šta je bilo hitno i važno se obavilo i sad je došlo vrime za guštanje.
Prošlu sedmicu napadale su kiše i okrenilo je lipo vrime za vikend. Malo više vlage, ali sunce grije i taman je ugodno za uputit se u šumu, u bušak.
A u bušku svakega blaga!

Planika - Arbutus unedo, porodica Vrijesova - Ericaceae, šta oće reć da spada u onu istu familiju u koju spada i vrijes, velika crnjuša ili lat. Erica arborea koji je skupa sa planikom, mirtom, ružmarinom, smrikom, najčešći dio dalmatinske makije, iliti našega otočkog buška kroz koji smo se probijali ove nedilje.

Crnjuša, vrijes, Erica još uvik cvate i daje nektar iz kojeg pčele rade ukusan med od vrijesa. Zapravo to je mješavina vrijesa, ružmarina, planike i jako je ukusan i ljekovit.

Vratimo se opet na planiku koju u engleskom jeziku nazivaju Strawberry Tree, što bi u prijevodu značilo Jagodno drvo. To ime joj sasvim odgovara s obzirom na plodove koji sazrijevaju u ovo doba godine.

Te plodove nazivamo raznim nazivima: MAGINJE, a višani ih zovu MANJIGE (skoro isto, samo malo uvrnuto), dok se na području Solina i Kaštela zovu PRVE. A nakon ovog posta sigurno ćemo saznati i kako ih zovu na području Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Istre
Još jedna zanimljivost kod planike je ta što u isto vrijeme na jednom grmu možemo naći sasvim zrele, skoro zrele, te zelene plodove, a uz njih još cvatu i nježni bijeli cvijetovi čiji oblik mene podsjeća na male vrčiće pune nektara.

A može se i naići na grm koji je pun samo planikinog cvata

Maginje su plod kojeg neko voli, a neko ne voli. Ja ih obožavam!
Posebno kad ga mogu jesti još dok šetam po bušku. Tada su mi najslađe. Volim brati sve što mogu probati i jesti dok to berem. Iz istog tog razloga ne volim brati masline. Njih ne mogu jesti, zapravo mogu, ali mi nisu ukusne kao maginje. No od maginja ne možemo dobiti korisno ulje koje ćemo koristiti tokom cijele godine i koje je simbol zdrave mediteranske prehrane.
Zato od maginja možemo napraviti ukusnu marmeladu. Kod toga opet ima nekih koji je vole i onih koji je ne vole.
Zašto? Zato jer maginja u svom središtu ima male crne špice - sjemenke koje nekome smetaju. Oni kojima špice smetaju naprave marmeladu tako da lijepo propasiraju cilu tu maginjastu smjesu, pa dobiju glatku marmeladu. Ili uopće ne rade marmeladu.
A ja (kad želim napraviti marmeladu,što ne radim baš često), sameljem sve skupa, dodam upola šećera ( na 1 kg maginja - 1/2 kg šećera), te limunova soka, koju kap ruma i dobijem zdravu marmeladu bez konzervansa, sa mljevenim špicama koje mi samo obogate kompletan užitak.
Nije zgorega napomenuti da baš nije preporučljivo prejesti se maginja. Naime, moguće su probavne smetnje.
Zato, ako ikada upadnete u bušak planike pune maginja, nemojte navaliti i prejesti se.

Mirta, lat. Myrtus communis - po viški - Martina, još jedna lipotica buška.

Moja prijateljica je obožava, jer od njenih modrih bobica radi odličan liker od mirte, a ni sirup od mirte nije za bacit.
Na etiketi biljnog likera od martine koju sad imam pred sobom,ovako piše:
"Domaći napitak jedinstvenog okusa od ljekovite biljke mirte sa sunčane obale otoka Visa, još od starih Grka posvećena božici Veneri i ljubavi."
Zato ona iz buška izlazi s punim naramkom mirte.

U dugim noćima, uz toplu peć, ona će polako otribit bobice sa stabljike, a usput će udisat blagotvoran miris mirte koji će ispunit sve prostore i stari kameni zidovi prodisat će ko novi.
Od mirte se također destilira eterično ulje koje je blagotvorno za tegobe dišnih puteva. Zbog svoje blagosti posebno je pogodno za djecu.

U ovo doba godine, u svakoj otočkoj kući ponudit će vam pecurve za večeru. Sad je vrime kad svi otočani krenu u šumu, te na nekim svojim tajnim poštama nalaze čitava staništa svojih obožavanih pecurvi.
Užitak te potrage mogao bi se usporediti s užitkom branja šparoga na proljeće.
Pecurve su zapravo gljive koje se službeno zovu Rujnice i može ih se naći u crnogoričnim šumama,među borovim iglicama , te na vlažnim mahovinastim pristavama, pod planikom, smrikom, smarškom.
Ove nedilje, nakon što smo pobrale mirtu i maginje, nakon ribljeg ručka ulovljenog u viškom moru, krenule smo u šetnju s nadom da ćemo
naići na stanište pecurvi. I naišle smo!

Ove pecurve za mene imaju posebno značenje, jer to su prve pecurve koje sam ubrala na Visu (uz pomoć moje viške prijateljice), i tek sad u potpunosti osjećam pripadnost ovom otoku.

Zadovoljne što ćemo večeras imati baš naše pecurve za večeru,na prvi nagovještaj sumraka krećemo prema toploj kući.

Usput uspijevamo pronaći malu bunju, bunjicu, kamenu poljsku kućicu, ulaza obraslog u bušak od vrisa i ružmarina

Boravak u tom kamenom okruženju, budi maštu i vraća u neku daleku prošlost...nije problem zamisliti se u neko davno doba kad su viški težaci bižali od najezdi gusara sa otvorenog mora (zvali su ih Turci Katalani) iz svojih sela u polje, u bušak, u špilje, u skrivene bunjice.....
Pogled u noć izbacio nas je van, a pomisao na ukusnu večeru koju nosimo sa sobom, požurila nas je put doma.

Pecurve/Rujnice smo očistili, na tajer izrezali....

....i na kraju fino blagovali

Uz šufigane (pirjane) pecurve, dobro su se uklopile pečene "pole" (polovice krompira pečene u el.pećnici, a bilo bi još bolje da su se pekle u lugu....no, to je bilo predugo za dočekat.)

A one pecurve šta su završile na gradelama, nisu dočekale da ih se uslika.......i mladi plavac se nekako prebrzo iscidija.....sve u svemu, ....isplati se prošetat po otočkom bušku, jer takvog blaga koje se tamo nađe ne može se nigdi drugdi naći.

- 13:41 - Komentari (52) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 09.11.2009.

EL SHATT - Pustinja života i smrti

Proteklih dana slušam najave za jednu dokumentarnu emisiju na temu o kojoj se već spremam neko vrijeme pisati. Točnije, obećala sam ovaj post kad sam pisala o izletu Mosoraša na otok Vis.
Vrijeme me pregazilo, ali nisam zaboravila da vam dugujem priču o El Shattu. Najava dokumentarne emisije "Pustinjska priča - El Shatt" koja će se prikazati večeras na HTV1 u 20.50 sati, samo me potakla da to bude baš danas.
Jutros slučajno doznajem da je današnji dan proglašen i Danom borbe protiv fašizma.
Nekako se sve poklopilo, pa krenimo u pustinju.

/izbjeglice u spl.luci neposredno pred ulazak njemačke vojske, krajem rujna 1943.-pripreme za evakuaciju civil.stanovništva na Šoltu i Brač/

Moja prva saznanja o zbjegu naših ljudi u pustinji El Shatta bila su još u ranom djetinjstvu. Posjećujući grobove na splitskom Lovrincu, u vrijeme Dana mrtvih, obavezno bi položili cvijeće na jedan mali grobić.
Pitala bi nonu: "None, ko je ovde pokopan?"
"Mala Tatijana - kćer od tete Ane, moje sestre." - odgovorila bi none
"Pa, kako je umrla tako mala?" - nikako nisan mogla shvatit da i mala dica umiru
"Umrla je od teške bolesti kad su se vratili iz Elšata."
"A šta je to Elšat?"
"Ma to ti je jedna pustinja u Afriku, di su morali otić za vrime rata.
Tamo je umrla i ostala njena seka, druga ćer od moje Ane." - rekla bi none ukratko i više nije volila pričat o tome.
Svake godine ostavljali smo buketić cvića na grobić male Tatijane.
A teta Ane i barba Jure, dočekali su duboku starost bez potomaka, samo sa sjećanjima na svoje curice. I nisu volili pričat o tome, kao ni drugi kojima su njihovi najmiliji ostali zauvijek u toj pješčanoj grobnici. Kad bi i počeli pričat, završilo bi sa suzama.

U svojim plovidbama preko Sueskog kanala, naši pomorci mogli su vidit tu pustinju, oti Elšat, kako ga je naš svit zva. "To ti je ravna ploča! Sama pustinja, ni stabla, ni travke. Samo se u daljini vidi spomenik." - priča mi je moj Mornar.
Spomenik Majke Dalmatinke (kipara Ante Kostovića), baš kao neki svjetionik, ponosno stoji na izbjegličkom groblju gdje je pokopano 856 izbjeglica, uglavnom djece i staraca u vremenu od 1944. do 1946.god.
Bolje da je tamo daleko, bar ga nitko neće minirat kao šta su to napravili kopiji tog istog spomenika na Drveniku Velom. Pročitajte ovi članak iz Makarske kronike - mene je sad rasplaka, baš kao i kad sam sa mojim planinarima razgledavala izložbu o El Shattu u viškom muzeju.

U "Hrvatskoj zori" - glasilu ogranka Matice Hrvatske u Visu, pred nekoliko godina objavljivana su svjedočenja Antice Roki - teta Rude, Višanke koja je kao mlada djevojka bila u El Shattu.
Prenosim dio njene priče obj. u Hrvatskoj zori
"...Napokon smo došli do jezera gdje je grad Izmailija. To je nekako polovica ili sredina kanala. Tu je vlak skrenuo preko kanala na drugu stranu prema istoku. Tamo više nije bilo zelenila nego salbun (pijesak).
Svi smo gladni, jer je malo tko jeo one sendviče, žedni. Sve gledam i mislim u sebi kad će doći zelenilo, stabla, neka šuma...Bonaca, sunce peče, gladni smo i svi šutimo. Odjedanput je vlak stao i zapovijedaju da se iskrcamo, da smo stigli. Kad smo se iskrcali, vruće, gladni, a šatore vidimo tamo daleko, kako do svetiga Jurja, i svi smo počeli plakat, svi.
Došli su kamioni. Iz daleka vidimo kako naš svit gre prema nama kad su vidili da je vlak došao. Tješili su nas: "Nemojte plakat. I mi smo plakali, ali smo se snašli.".......Bila je prava umjetnost snaći se u tom gradu od šatora..."

I naravno, svi su se snašli. Morali su, usprkos neljudskim uvjetima na koje su bili prisiljeni. Saveznici Englezi su sve lipo organizirali, a naš svit je sluša jer triba priživit, a pričaju da tamo kod kuće fašisti pale, ruše, ubijaju i možda bi svi već bili mrtvi da nisu pošli u ovi zbjeg.

Na brzinu se spakovalo ono malo mizerije u drvene valiže (kofere) , kalcete (cipele) na noge i...homo ća priko kulfa (morska pučina)!

I prva štacija (postaja), idilično misto na talijanskoj obali, Santa Maria di Leuca

Kratko je trajala idila, tribalo je poć dalje priko mora, negdi daleko di zlotvori ne mogu doć i i činit in zlo.
Nisu ni svjesni bili da se neki od njih nikada neće vratit doma.

Priča nam teta Ruda, koja je u El Shattu bila zadužena u dječjoj bolnici.:
"...Imali smo fontane za pranje robe, a za piće su preporučivali što više vode, jer da je zdrava.....Pralo se svako jutro. Kad smo se već udomaćili, fontane su bile mjesto za prepričavanje pisama i vijesti iz domovine.
Dosta su loše prolazili stari ljudi jer je vrućina izazivala proljev. Isto je bilo i s djecom iznad 6 mjeseci, dok je novorođenčad bila otpornija. Ipak, dani su prolazili. Najgori doživljaj bio je s djecom koja su dobila sulustre, ospice, a engleske bolničarke su bile tvrdoglave i s velikom temperaturom bi ih okupale, pa su mnoga djeca umrla."

Usprkos teškim uvjetima, u tom gradu od šatora u Sinajskoj pustinji, tekao je život.

Prepisujem iz brošure tiskane za potrebe izložbe El Shatt, dio teksta autorice Nataše Mataušić:
"Rad i stvaralaštvo postaju osnovni pokretači svakoga pojedinca i cijele zajednice. Svatko je radio što je znao i mogao u skaladu sa svojim fizičkim i umnim sposobnostima. Organizirane su skoro sve najvažnije zanatske i uslužne djelatnosti: krojačka, postolarska, stolarska, kovačka, limarska, urarska, brijačka, radionice igračaka, pogon za proizvodnju opeke i sapuna. Najveći problem predstavljao je nedostatak sirovina za rad radionica. Jedine sirovine koje su im bile na raspolaganju bili su otpaci s ratišta, opruge od kamiona, automobilske gume, iznošene vojničke čizme i cipele, drv.sanduci, šatorska platna....Iz Sueskog kanala vađeni su komadi drva od kojih su izrađivane školske klupe, kalupi za cipele, šatorske ploče i figure, dječje igračke...Prosvjeta, izvanškolske aktivnosti, zdravstvo i higijena, pa i vjerski život bile su aktivnosti kojima je posvećivana velika pažnja......Svaki logor imao je svoju župnu crkvu smještenu u šatoru posvećenu jednom od svetaca ili patrona mjesta odakle su potjecale izbjeglice....Kulturni život, a osobito pjesma i ples olakšavao je i podizao životni i radni elan izbjeglica, te propagirao i očuvao iskonske narodne običaje i jezik kraja iz kojeg su izbjeglice došle. Radom i afirmiranjem, ne samo afirmiranih kulturnih djelatnika (književnika, slikara, umjetnika, arhitekata), već i velikog broja "običnih" ljudi s istinskim umjetničkim sposobnostima, kulturne aktivnosti afirmirale su zbjeg i izbjeglice u širim međunarodnim okvirima."

Naši ljudi nisu zaboravili ponit sa sobom u nepoznato one svoje poznate stvari ka šta su mriže, vrše, vučije...

Slikari su slikali život ljudi u izbjegličkom kampu, pa je Živko Kljaković ugljenom naslikao ovaj prizor Života u jednom šatoru"

Žene su pomagale u bolnicama, kuhale, šivale, plele, brinule se za djecu i starce.
Ručno (a kako drugačije?) su izrađivale igračke za djecu, robicu, merla (čipke)

Bile su organizirane škole u kojima je i staro i mlado učilo čitat, pisat, crtalo se sve ono šta je bilo u duši i mislima, željama...

Pjevački zborovi o čemu nam u Hrvatskoj zori priča i teta Ruda, Antica Roki: "Imali smo tri mješovita pjevačka zbora, pa smo često organizirali priredbe. Kamp 1 imao je mješoviti zbor Josip Hatze. U kampu 24 djelovao je zbor iz Podšpilja (Vis). Nas je vodio čeh Benkast, koji je prije u Visu vodio glazbu."

Nakon duge dvije godine u izbjegličkim kampovima na Sinajskom poluotoku, 1945 godine počinje se organizirati povratak, te je prva grupa izbjeglica otputovala u domovinu 18.srpnja 1945.g. Zadnja grupa izbjeglica stigla je u Splitsku luku 24.ožujka 1946.g. -10 mjeseci po završetku 2.svj.rata.

Njih dvije pred povratak kući

Kod kuće bilo je onih sretnih, i onih manje sretnih koje nitko nije dočekao

I zadnje što je napisala teta Ruda u svom dnevniku iz El Shatta:
"Stigla je i 1946. godina. Zbjegovi su se počeli vraćati. Najprije su otišli Grci. Jedan brod im se zapalio i mnogi ljudi su poskakali u uzburkano more pa su stradali. Oni, koji su ostali na brodu, bili su spašeni. Polako su počeli odlaziti i naši prema Dalmaciji.Bilo nas je sve manje. Konačno smo krenule i moja sestra i ja, brodom Princes Katlin. Brod nije bio velik, a i vrijeme je bilo loše. Bio je to pretposljednji brod koji je vraćao izbjeglice.
Za nama je ostao Sueski kanal, Crveno more, pustinja, a mi smo se približavali našem Jadranu....Konačno smo ugledali Palagružu i oko srca nam je postalo toplo, jer smo znali da smo stigli doma."

Na svoj otok....

...u svoje poje....

A ja....završavam s mislima na nju - stamenu Majku Dalmatinku koja još uvijek postojano odolijeva pustinjskim vitrovima, pješčanim neverama i ponosito čuva zadnje počivalište svoje dice.
I zahvalna sam što tamo daleko priko mora, u tom dalekom Egiptu, ima još dobrih ljudi koji će je okitit cvićem, a ne minama.

NAPOMENA: sve dokumentarne fotografije fotografirala sam u Zavičajnom i arheološkom muzeju otoka Visa za vrijeme trajanja izložbe o El Shattu.
Izvori povijesnih svjedočanstava: - Glasilo ogranka Matice Hrvatske Vis "Hrvatska zora" ( br. 39 -12.2004.; br.40 - 04.2005.; br.41 - 08.2005.)
- Brošura "El Shatt zbjeg iz Hrvatske u pustinji Sinaja, Egipat, 1944.-1946.", nakladnik Arheološki muzej Split, tekst- Nataša Mataušić

- 12:44 - Komentari (48) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 02.11.2009.

KUŽINA ŽIVOTA

Svaka kuća imala je kužinu, sobe, zahod, i po mogućnosti tinel (primaća soba, današnji dnevni boravak)
Tinel su obično imali oni koji su imali viška prostora, ili su se smatrali dobrostojećima pa je obavezno tribalo sredit tinel - ka za goste. To šta u oti tinel nisi smija uć (ako si bija dite), a kamoli štogod taknit, to šta je unutra bilo ladno ka u jaceru, to nikoga nije bilo briga. Važno je bilo imat misto di će gosti moć vidit raskošnu kredencu sa obiteljskim kristalom, sist za stol na kojemu se prostire stolnjak izrađen vridnim rukama domaćice, a na njemu kristalni bocunić sa prošekon i bićerini, porculanski pladanj sa domaćin kolačima...i našlo bi se još puno lipih stvari u tinelu, ali on je u mojoj priči bitan tek toliko da se shvati razlika između tinela i kužine.

Kod mene doma, u staru kuću , nismo imali tinel.
Imali smo kužinu.
Sve šta se tribalo događat događalo se u kužini. Kužina nije bila velika.
Uza jedan zid bili su poredani elementi: špaher na drva, špaher na struju, podni element i frižider. Na zidu iznad visile su viseće kredence, a prije njih bila je naša stara kredenca piturana bilo sa zelenim vratašcima (ona zelena boja je bacala lagano na petroleum nijansu)
Na srid kužine bija je stol. Jednostavni kuhinjski stol sa lesonitnom pločom, aluminijskim rubom, škafetinom u kojemu se nije držalo ništa važno.
Za tim stolom odvija se cili naš život.
Tu su se primali gosti, prijatelji, slavili rođendani, Nove godine, Božići, Uskrsi, misili se kolači i kruh, čistila riba, jilo, pilo, krojilo, šivalo, peglalo, igralo na karte, trentaun, bankuc, tombulu, Čovjeće ne ljuti se, slušalo se radio, čitala Slobodna .....pivalo se i vikalo, smijalo i plakalo...pale bi i radničke marende, obiteljski ručkovi, godišnjice, slušala Pomorska večer, gledale obiteljske slike iz maminog boršina.....

Pun stol ribe, prijatelja, jića, pića, smija i pisme....

.....i njih dvoje - skupa u dobru i zlu, dok ih smrt nije rastavila

I njih dva ...svaki u svom elementu....
Dida čita Slobodnu ...............................................Tata i vječno... ŽIVILI !!

Svega je bilo u tu našu kužinu, a najviše topline. U našu kužinu nikad nije bilo ladno ka u tinelu tete Marije.
U našu kužinu jedna stvar nikad nije ušla.- televizija. Ona je najpri imala misto u maminu i tatinu sobu i parila je ka dil namještaja. Bila je uvučena u lipu vernižanu kašetu sa vratašcima, a mogla se čak i zaključat i imala je svoje nogice. Da nije unutra bila televizija, moga bi se privarit pa mislit da je unutra mali kućni bar. Kako je vrime prolazilo, selila je ta naša televizija iz sobe u sobu, prominila skoro sve prostorije u kući (osim u zahodu), čak je i u podrumu bila, samo nikad, nikad nije dobila svoje misto u kužini. Otac je reka: U ovu kužinu neće doć televizija! I tako je i bilo.
Cili naš život odvija se u kužini, a kad bi televizija ušla u kužinu, onda bi se oti život izgubija. Uša bi neki drugi život, život sa ekrana ukreja bi naše živote.
Onda to nisan razumila, ali sad mi je jasno koliko je otac bija u pravu kad je štitija najvažnije misto u kući - misto di se okupljala obitelj, rodbina, prijatelji, susidi., mačke, pasi, papige, čak i zlatna ribica u kuglastom akvariju na frižideru "Himo"...
Kad je srušilo kuću, srušilo je i našu kužinu.
I tražim je već godinama, tražim neko misto u ovom gradu di živim, neko misto, lipo i šesno za koje bi mogla reč - E, ovde mi je lipo ka šta mi je bilo lipo u našoj staroj kužini. Ovde se baš dobro čutin! Toplo mi je!
I našla san to misto.

Misto di cviće ima vesele boje,

misto di harmonika svira neke stare pisme,

mali mandroč u koji se uvik vraćaš vezat svoju barku...

Matejuška je ta tepla i šesna kužina ovoga grada.
Misto za obične ljude, kojima ni potriba pokazivat nove vešte i postole.
Dil ovega grada u kojemu se čuti život, dil grada u koji još nije ušla televizija.
Ovde svaki kamen priča svoju priču, svaka barka piva pismu,

....a ribari još uvik pletu mrižu svoju

Zadnjih godina došli su bageri na Matejušku i svi smo se pitali - kako će to ispast? Mučali smo i nadali se da neće bit ka na Rivi, da neće doć ni tehnobeton, ni višala, ni ona hladnoća. Na Rivi se ja čutin ka da san ušla u oni tinel di je ladno ka u jaceru. Sve blišći i sjaji, svi izlozi i kristali su uglancani, a ladno je...nema duše....
Čekalo se dovršenje Matejuške i pomno pratilo svaki korak.
Znajući ko je glavni projektant - šjor Edo Šegvić, dipl.ing.arh. - čovik koji voli svoj grad toliko da je napisa i knjigu "Naš dil Mediterana", a da čuti kako mali čovik diše pokaza je svojim mini stripom Bartul .Bartula san ka dite čitala u Slobodnoj Dalmaciji,70-tih, pa su ga moja dica čitala u izviđačkim novinama "Plamen", 90-tih, a drago mi je vidit da su ga se u Slobodnoj opet sitili, pa će ga možda i moji potomci čitat, a svi vi u ovom virtualnom svijetu moći ćete ga uskoro čitat i na Marčelininom portalu.
I zbog radi svega toga - virovala san u šjor Edu, virovala san da će ispast dobro.
Radilo se polako i pojmljivo.
Na samom finišu tog maratona, već je bilo jasno da je šjor Edo mislija na svaki detalj, a ponajpri na čovika koji će dolazit na Matejušku, koji će živit Matejušku. Bija on star ili mlad - za svih se našlo mista u tom ubavom mandraču koji vonja po friškini, kojim gospodare mace žicarice, uvik site i zadovoljne

Na gradeladi se čuju ribarska prigovaranja, kucaju bocuni, flaše, pucaju čaše naše....dica trču, skaču, smiju se, igraju na kukala-niko in ne viče "ne diraj to!"....
pa se u smiraj dana smiriš na žalu, kraj kamena sa bužon za privezat se,

dok ti pogled jedri prema moru, otocima koji lebde u burnom smiraju,
i usrid svega izroniše...
jedna mala barka i jedan čovik....

Lipo mi je na Matejuški, čutin se ka doma, ka u staroj kužini....i fala van šjor Edo šta niste metnili televiziju u ovu kužinu.
Neka televizija, i velih i malih, tamo u onome sjajnome tinelu priko puta, a ovde, ovde nek bude i ostane pozornica za kužinu života.

- 00:07 - Komentari (65) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

<	studeni, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30

Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (1)
Prosinac 2016 (2)
Prosinac 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Studeni 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Lipanj 2014 (2)
Svibanj 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (2)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (3)
Kolovoz 2013 (1)
Srpanj 2013 (3)
Lipanj 2013 (2)
Svibanj 2013 (3)
Travanj 2013 (3)
Ožujak 2013 (1)
Veljača 2013 (3)
Siječanj 2013 (4)
Prosinac 2012 (2)
Studeni 2012 (3)
Listopad 2012 (5)
Rujan 2012 (3)
Srpanj 2012 (3)
Lipanj 2012 (5)
Svibanj 2012 (10)
Travanj 2012 (2)
Ožujak 2012 (2)
Veljača 2012 (5)
Siječanj 2012 (4)
Prosinac 2011 (3)
Studeni 2011 (3)
Listopad 2011 (2)
Rujan 2011 (2)
Kolovoz 2011 (1)
Srpanj 2011 (2)
Lipanj 2011 (1)
Svibanj 2011 (2)
Travanj 2011 (3)
Ožujak 2011 (3)
Veljača 2011 (3)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (4)
Studeni 2010 (6)

Opis bloga

o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.

O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.

Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo

T.S. Eliot

"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/

"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/

(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/

Linkovi

Blog.hr
Blog servis

BLOGO-DRUŠTVO
Z'BRDA-Z'DOLA

barakokula
primakka
marčelina
pismoanđelu
brod u boci
žuborić
Dona
carla bruni
Shelly Kelly
čiovka
dalmacija moja inspiracija
Suncokreta2
fra gavun
Tixi
Sapunerija
Modesti Blejz
kamena kućica na škoju
Geomir
neverin
katrida
londra
umorno oko
mare
Marina kuharica
starosjedilac
so far away
Rusalka
Zvrk
suncokretica
nihonkichigai
morska zvijezda
More snova
Ježica
Filipinka
Dordora2
Odmak
promatram-razmišljam
cvrčak
fulvus
Azra
Dulibin svijet
Bugenvilija
Big Blue
Mladen
Šumarka
gogoo
švabica
Ely
chablis
Valcer
borut
wind
ljelja
Alkion
alexxl
tessa
neptunka
živjeti svoj život
oceana
vajrapani
Baobab
Dinaja
Tražeći sebe
malo ti malo ja
tarantulica
amaterka
modri odsjaj
pjaceta
Toxfox
vidrin smijeh
crna kraljicaž
Istra blog
NYC blog
Nisa
tarampana
blogdogg
čuvarica pinkleca
Yulunga

Blog o blogu

FOTO LISTA
Foto natječaj
Foto tvornica snova
maslina Oliva
fotokulise
Galeb
Zagrebancije
Haringe
fotografske priče
fotografska odiseja
WanderingsOfLight
Krešo fotoblog
Fotografi svih zemalja
FOTO KLIK

Fotoklub Čakovec

SVEGA PO MALO

DHMZ prognoza
Norveška prognoza

Reciklaža tekstila 3r

RECIKLIST

MALI ZELENI BIŠEVO

RE FOTO

AROMATERAPIJA - S.POŠTIĆ

BILJOTEKA

AROMATERRA - blog
AROMATERRA - web

SadaOvdje

Silvijin BIO VRT

mileram

kutak za korisno

DRAGODID - Suhozidna gradnja

ZA BISTROOKE

UMIJEĆE CHIJA - L'Art du Chi
TAI CHI CHUAN - UNUTARNJI PUT

Poruke iz šume

Priroda i društvo
Nove stranice

Cviće moje

Leptiri

Miroslav Mika Antić

Preko ruba znanosti

Spektar

Andro Damjanić-meštar CB fotografije
Retrospektiva Andre Damjanića 01.01.2011.
Majstori fotografije
Foto klub Split
Klupska izložba 2011.
Fotozine
Fotosofia
Fotoimota-galerije
Fotoakademija Split
Stjepan Tafra blog

INFO ZONA

kolumna Nisan te tila

Bobine e-Ćakule

Anin portal
Dalmatinske sličice

Bilježnica Robija K.
STVARI
Rusulica
DA SAM OLOVKA

Moj otok Vis
Vis-Kut
Vis-a-vis
Učenička zadruga ISSA - O.Š. VIS
Mitovi i legende otoka Visa
Viške zgode i nezgode
HPD Mosor - Vis u 8 koraka , Irina Stajčić

SOLIN
TROGIR
E-KAŠTELA
MAŠOGRAD

e-novine

Ričnik splitsko-dalmatinski

007javascript:%20void(0);

Slušaonice, Gledaonice

više strane,manje domaće

ima i video i svašta još

PLAYING FOR CHANGE

Bacila sam radio kroz prozor i sad slušam online

KL eurodom
Radio Split
HR 1
HR 2
HR 3