gustirna

OSMI a - za Borku

Prije nekih godinu i po dana, sastao se moj razred Osmi A , u našoj staroj školi...nakon 30 godina.
Dočekao nas razrednik (od milja smo ga zvali Keko), u ruci mu naš stari Dnevnik, generacija 1977/78.



Idemo u razred. Neke nove klupe i stolice....lusteri uvik isti....ploča...matematika - ista...


Počela prozivka: čita razrednik, ime po ime....neki su prisutni, neki nisu, opravdali se....zove Borku......a netko tiho reče: "Umrla je naša Borka."
Šok i nevjerica. Zar Borka? Naša borbena Borka? Naša sportašica, nogometašica, uvik u prvim redovima kad je akcija u pitanju.... i sada ...u prvim redovima odlaska....teško je prihvatiti činjenicu da je netko s kim si dijelio školske klupe, otišao s one strane.....
Ipak, morali smo tu okrutnu stvarnost spremiti u jedan od onih pretinaca gdje pohranjujemo ružne vijesti, slike, stvari.....
Otvorili smo stari Zapisnik sa satova razredne zajednice - 5a razreda ,kojeg sam nekih čudom uspjela sačuvati od bacanja u stari papir, od rušenja kuće, selidbe u grad, udaje, djece.......naime, bila sam zapisničar te školske godine, te prve godine s našim razrednikom koji nas je naučio mnoge stvari o životu, zajednici, štednji....otvorio je štednu knjižicu na banci, u ime našeg razreda,a u svrhu štednje za ekskurziju. Mi smo otprilike 3-4 godine uplaćivali po male iznose na našu štednju za ekskurziju u osmom razredu. Kad je došlo vrijeme ekskurzije (Slovenija, Zagreb, Plitvice), štednja je okončana i uplaćena za putovanje.
Imali smo razrednika za +5, iako nas je tlačija s matematikom, trokutima, šestarima, Pitagorinim poučkom.....
I čitamo mi naš Zapisnik iz 5. razreda....smijemo se, prisjećajući se svih dogodovština, svih nestašluka, a u tome su uvik bili isti dječaci koji su vukli za kikice, govorili ružne riječi, ometali nastavu, i uvik iste djevojčice koje su ih tužakale.


Haha, evo samo jedan dio iz našeg Zapisnika: (imena protagonista su promijenjena)
"1.točka dnevnog reda: Dino je izmrčio Vesni kecelju voštanim bojama:
Vesna kazuje:
Jučer, dana 8.III 1975.g. Dino me je udario tj. izmrčio mi kecelju voštanim bojama. Ovako je to bilo: preko sata likovnog išla sam oprati ruke u wc, kada sam se vraćala u razred naišao je učenik Dino i htio mi je sa svojim šporkim rukama zamazati lice. Ja sam se odbranila i uhvatila mu ruke, ali je on njih izvuka i zamazao mi kecelju.
Ili, opet pritužbe na Dina:
Tina: Dino dolazi kod mene i Snježane, pa nas tuče, dok nastavnik ili nastavnica pišu na ploči.
Tina: Dino mi je stavljao cigaretu u usta.
Snježana: Dino me udario tri puta šakom u glavu.
Niko: Dino je udario Snježanu jer mu se ona rugala.
Domina: Dino me je udario odnosno potegao za kosu u garderobi, a ja mu ništa nisam naudila."

Ima toga još, sve u istom stilu, ali moramo zaklopiti iskrzane narančaste korice stare bilježnice "Lipa", jer djevojčice i dječaci sad su odrasli - više dječaci ne potežu za kikice, djevojčice ne tužakaju...
Ipak, kad smo se sastali, kad smo počeli pričati, smijati se....odjednom kao da se vremeplov uključio i vratio nas 30 godina unatrag....odjednom smo bili isti kao onda...kao da se nismo makli iz školskih klupa....lijep osjećaj.
Na kraju je okupljanje okončano svečanom večerom, a tu je tek bilo još smija, zafrkancije, pisme...otkrili smo da su se neki, koji čak i nisu pivali u školskom zboru, razvili u prave klapske pjevače.
Rastali smo se u uvjerenju da ćemo se dogodine opet sastati, ali i posjetiti našu Borku na njenom posljednjem počivalištu, kao i njenu obitelj za koju ćemo prikupiti pomoć.
I kao što to obično biva, kad se svatko vrati svojoj životnoj kolotečini, dani neumitno teku i tako je proteklo više od godinu dana.... ali ima onih koji nisu zaboravili. Nekidan me nazvao, upravo onaj "Dino" - čije ime se najčešće zapisivalo u našem zapisniku i reče -
"Tvoja stara prija i ja smo zaključili da je krajnje vrime da odemo do Borke."
"Napokon! Reci kad se ide!" - spremno prihvaćam, počevši već slijedeći dan pripremati CD-.ove sa slikama našeg okupljanja.
Ove nedjelje, u mom starom kraju, skupilo se tek nas petero. Očekivao se brojniji odaziv, ali mnogi su bili sprijećeni ( obiteljske obveze nedjeljom, navodno), ipak dali su svoj prilog za Borkinu dicu.
Zanimljivo je da smo se našli nas četvero koji smo imali slijedeća zaduženja u 5.razredu (kako piše u onom Zapisniku): Predsjednica razreda, Zamjenik predsjednika razreda, Blagajnica, Zapisničarka (moja malenkost) i kao peti - naš zvrkasti "Dino".
Oboružani cvijećem, slatkišima, dobrovoljnim prilozima, a nadasve dobrom voljom i sjećanjem na našu Borku, krenuli smo prema Sinjskoj krajini, prema jednom grobu, u selu pokraj jedne divlje rijeke, a zovu se Ruda.
U susretu sa djevojčicama naše Borke, posebno vidjevši jednu od njih, uzviknuli smo - Ista si mama!
One, zbunjene našim dolaskom, ali i nasmijane, sretne što pričamo o njihovoj mami, što se sjećamo... što smo tu....
Mi, borimo se sa suzama, ne želimo unijeti još tuge u njihovu skromnu kuću nedaleko izvora rijeke Rude, ne želimo opterećivati tu skromnu obitelj koju je snašla nevolja da tako rano ostanu bez majke, ali prepoznajemo borbenost u njihovim očima. Najstarija se bori s okrutnom bolešću, ali u njenim nasmiješenim očima je nada i vjera da će sve biti dobro, srednja (ista mama) bi nas počastila- vadi sok i čaše, najmlađa nas vedro gleda i kaže: "Ja sam prvopričesnica!" - nek se zna da i ona ima svoje važno mjesto u obitelji.
A mi? Složili smo se u jedinstvenom dojmu: "Borka, možeš biti ponosna na svoje cure!" - zadovoljni što smo naš naum ipak ostvarili i što je došlo u prave ruke.
Na rastanku, iznad divlje rijeke koja teče svom ušću, svom kraju - posljednji pozdrav Borki od njenog Osmog A.
Moje misli putuju vremeplovom - prvi dan škole one davne 1970., mame su nas dovele u staru školu, puno nas je, a meni pogled zapeo na njenoj čipkanoj roza haljinici, zaigranu na školskom igralištu, uvijek nasmijanu, živahnu i brzu....
Baš kao što je brza i živahna ova rijeka pored koje je živjela sa svojom obitelji.



Pred mjesec dana, baš uoči Svisvetih, posjetila sam ovaj kraj s prijateljima, otišli tamo gdje Ruda izvire i na prvi pogled djeluje nekako blago



No tek zakratko, jer već nakon par metara od startne linije,


... zabrza preskačući kamene prepreke,


....vrije od nestrpljenja da krene dalje,


...žuri, posrće, pada,


...smiruje se nakratko među kamenim mlinovima,


...i nastavlja dalje,razbijajući barijere, odnoseći sa sobom i željeno i neželjeno,



...kratkog je toka, ali brzog, divljeg


...dok se ne smiri u krilu Cetine s kojom putuje sve do mora vječnosti.

Baš kao život neki....