gustirna

Blago otočkog buška

Ovo je vrime kad su sve berbe pri kraju.
Grožđe je odavna obrano, bačve su pune i već se kuša mlado vino po konobama.
Pune su čaše crnoga, biloga...eh, rujna vinca..ca!
I masline su uglavnom obrane, oturnjane i na korici kruha se kuša kaplja zelenog blaga.
Doduše, ima još nekih koji nisu obrali, ali obavili su to proteklog vikenda.

Na otoku se čuti neki smiraj. Crveni vinogradi utapaju se u smirujućem moru zelenog.


Sve šta je bilo hitno i važno se obavilo i sad je došlo vrime za guštanje.
Prošlu sedmicu napadale su kiše i okrenilo je lipo vrime za vikend. Malo više vlage, ali sunce grije i taman je ugodno za uputit se u šumu, u bušak.
A u bušku svakega blaga!



Planika - Arbutus unedo, porodica Vrijesova - Ericaceae, šta oće reć da spada u onu istu familiju u koju spada i vrijes, velika crnjuša ili lat. Erica arborea koji je skupa sa planikom, mirtom, ružmarinom, smrikom, najčešći dio dalmatinske makije, iliti našega otočkog buška kroz koji smo se probijali ove nedilje.

Crnjuša, vrijes, Erica još uvik cvate i daje nektar iz kojeg pčele rade ukusan med od vrijesa. Zapravo to je mješavina vrijesa, ružmarina, planike i jako je ukusan i ljekovit.


Vratimo se opet na planiku koju u engleskom jeziku nazivaju Strawberry Tree, što bi u prijevodu značilo Jagodno drvo. To ime joj sasvim odgovara s obzirom na plodove koji sazrijevaju u ovo doba godine.


Te plodove nazivamo raznim nazivima: MAGINJE, a višani ih zovu MANJIGE (skoro isto, samo malo uvrnuto), dok se na području Solina i Kaštela zovu PRVE. A nakon ovog posta sigurno ćemo saznati i kako ih zovu na području Dubrovnika, Zadra, Šibenika, Istre
Još jedna zanimljivost kod planike je ta što u isto vrijeme na jednom grmu možemo naći sasvim zrele, skoro zrele, te zelene plodove, a uz njih još cvatu i nježni bijeli cvijetovi čiji oblik mene podsjeća na male vrčiće pune nektara.



A može se i naići na grm koji je pun samo planikinog cvata


Maginje su plod kojeg neko voli, a neko ne voli. Ja ih obožavam!
Posebno kad ga mogu jesti još dok šetam po bušku. Tada su mi najslađe. Volim brati sve što mogu probati i jesti dok to berem. Iz istog tog razloga ne volim brati masline. Njih ne mogu jesti, zapravo mogu, ali mi nisu ukusne kao maginje. No od maginja ne možemo dobiti korisno ulje koje ćemo koristiti tokom cijele godine i koje je simbol zdrave mediteranske prehrane.
Zato od maginja možemo napraviti ukusnu marmeladu. Kod toga opet ima nekih koji je vole i onih koji je ne vole.
Zašto? Zato jer maginja u svom središtu ima male crne špice - sjemenke koje nekome smetaju. Oni kojima špice smetaju naprave marmeladu tako da lijepo propasiraju cilu tu maginjastu smjesu, pa dobiju glatku marmeladu. Ili uopće ne rade marmeladu.
A ja (kad želim napraviti marmeladu,što ne radim baš često), sameljem sve skupa, dodam upola šećera ( na 1 kg maginja - 1/2 kg šećera), te limunova soka, koju kap ruma i dobijem zdravu marmeladu bez konzervansa, sa mljevenim špicama koje mi samo obogate kompletan užitak.
Nije zgorega napomenuti da baš nije preporučljivo prejesti se maginja. Naime, moguće su probavne smetnje.
Zato, ako ikada upadnete u bušak planike pune maginja, nemojte navaliti i prejesti se.

Mirta, lat. Myrtus communis - po viški - Martina, još jedna lipotica buška.


Moja prijateljica je obožava, jer od njenih modrih bobica radi odličan liker od mirte, a ni sirup od mirte nije za bacit.
Na etiketi biljnog likera od martine koju sad imam pred sobom,ovako piše:
"Domaći napitak jedinstvenog okusa od ljekovite biljke mirte sa sunčane obale otoka Visa, još od starih Grka posvećena božici Veneri i ljubavi."
Zato ona iz buška izlazi s punim naramkom mirte.


U dugim noćima, uz toplu peć, ona će polako otribit bobice sa stabljike, a usput će udisat blagotvoran miris mirte koji će ispunit sve prostore i stari kameni zidovi prodisat će ko novi.
Od mirte se također destilira eterično ulje koje je blagotvorno za tegobe dišnih puteva. Zbog svoje blagosti posebno je pogodno za djecu.



U ovo doba godine, u svakoj otočkoj kući ponudit će vam pecurve za večeru. Sad je vrime kad svi otočani krenu u šumu, te na nekim svojim tajnim poštama nalaze čitava staništa svojih obožavanih pecurvi.
Užitak te potrage mogao bi se usporediti s užitkom branja šparoga na proljeće.
Pecurve su zapravo gljive koje se službeno zovu Rujnice i može ih se naći u crnogoričnim šumama,među borovim iglicama , te na vlažnim mahovinastim pristavama, pod planikom, smrikom, smarškom.
Ove nedilje, nakon što smo pobrale mirtu i maginje, nakon ribljeg ručka ulovljenog u viškom moru, krenule smo u šetnju s nadom da ćemo
naići na stanište pecurvi. I naišle smo!


Ove pecurve za mene imaju posebno značenje, jer to su prve pecurve koje sam ubrala na Visu (uz pomoć moje viške prijateljice), i tek sad u potpunosti osjećam pripadnost ovom otoku.


Zadovoljne što ćemo večeras imati baš naše pecurve za večeru,na prvi nagovještaj sumraka krećemo prema toploj kući.


Usput uspijevamo pronaći malu bunju, bunjicu, kamenu poljsku kućicu, ulaza obraslog u bušak od vrisa i ružmarina


Boravak u tom kamenom okruženju, budi maštu i vraća u neku daleku prošlost...nije problem zamisliti se u neko davno doba kad su viški težaci bižali od najezdi gusara sa otvorenog mora (zvali su ih Turci Katalani) iz svojih sela u polje, u bušak, u špilje, u skrivene bunjice.....
Pogled u noć izbacio nas je van, a pomisao na ukusnu večeru koju nosimo sa sobom, požurila nas je put doma.



Pecurve/Rujnice smo očistili, na tajer izrezali....


....i na kraju fino blagovali


Uz šufigane (pirjane) pecurve, dobro su se uklopile pečene "pole" (polovice krompira pečene u el.pećnici, a bilo bi još bolje da su se pekle u lugu....no, to je bilo predugo za dočekat.)


A one pecurve šta su završile na gradelama, nisu dočekale da ih se uslika.......i mladi plavac se nekako prebrzo iscidija.....sve u svemu, ....isplati se prošetat po otočkom bušku, jer takvog blaga koje se tamo nađe ne može se nigdi drugdi naći.