gustirna

KROZ SNIJEG I LED

Opet se pitate gdje sam, zašto me nema?
Mogla bi reći da sam zapela ko Lovrakov junaci Vlaka u snijegu, ali nisam.
Zapravo, na neki način i jesam. Zapela sam u mnoštvu slika koje sam uslikala proteklog vikenda. Uronila sam u to more bijelih i ledenih slika i......zapela, kao riba u mreži....
Koje odabrati, koje vam pokazati, ...kako odabrati trenutke ushita koje sam doživjela pri svakom pogledu na te prizore?
Gledam ih, listam, vrtim amo-tamo, gore, dole, mapa jedna, druga, treća...
Neke su presvijetle, neke su tamne, sive, plave, neke su mutne, neke su nebitne, neke su predivne, neke su ukrivo, ulivo, udesno....nekih je previše, nekih je premalo.... uffffff, sve mi se zabijelilo i smutilo pred očima.
Usred svega toga naša draga Bugenvilija priskočila mi je u pomoć svojim savjetima koji zlata vrijede ....zaista.....poradit ću na tim savjetima ,najozbiljnije vam kažem, ali pustiti vas da još čekate, da dolazite i odlazite ne vidjevši ništa......
Odlučila sam !
Idemo nasumce, pa kakve bile da bile, a dorade i korekcije ćemo ostavit za neke druge prigode.
Može?
Može.

Izlazak iz najdužeg velebitskog tunela ujedno je značio i ulazak u neki sasvim drugačiji svijet.
Ostavili smo sunce, more, plavo, suho...
ušli smo u bijelo, maglovito, sivo, ledeno, mokro....
Uskoro je sunce pobijedilo maglu i bljesnule su boje plavetnog neba, ledom okovana stabla svjetlucala su pod sunčevim zrakama kao najljepši kristali u plavetnoj vitrini.
Zanijemili smo. Sjetila sam se Gerde koja je tražila svog prijatelja Kaja da ga spasi od čarolije Snježne kraljice, da otopi led koji je okovao njegovo srce. Zbog te bajke možda nisam previše čeznula za snježnim radostima? Ipak tu ljepotu koja je promicala pred mojim očima nisam mogla zanijekati. Bjelina je djelovala skoro hipnotički....pa smo promašili skretanje sa Dalmatine. Ma ništa zato... doći ćemo tamo gdje smo se uputili.

I došli smo...



A sada bi zašutila i neka vas slike vode kroz snježno-ledenu čaroliju...
već ćete sami otkriti gdje je to Gerda pronašla Kaja...





Plavo-rumena ptičica navrat-nanos pretražuje koru stabla u potrazi za crvićima....



...i baš je briga za divote koje je okružuju...




Često uspoređujemo kako vrijeme teče nezaustavljivo kao voda, te ga ne možemo zaustaviti ma koliko se trudili.
Ipak voda se ponekad može zaustaviti, zarobiti u ledene okove...







Zarobljena započinje vječnu borbu sama sa sobom do konačnog oslobođenja...



....i put bez povratka se nastavlja....



...osvrnuvši se...još ima ljepote....







Donja jezera su usnula....



Sutra je novi dan.....
i život teče....