gustirna

BILA JEDNOM.....

Bila (o) jednom jedan mali kunić. Imala (o) je mamu i tatu, ali ljudovi su joj odredili drugačiju sudbinu. Kad je bila mala, u dućanu gdje je živjela sa još puno braće i sestrica, došle su dvije tete, i gledale su, gledale u njihov boks.
Tete su se lijepo smješkale i pogledavale su njene sestrice i braću.
"Jooooj, ja bi baš pošla s ovim dragim tetama! Ali kako ću im reći da baš mene odaberu?"
Skoknula je i provukla se kroz gužvu i došla blizu jednoj teti, crne kose.
"Ima crnu dlaku, baš kao moja mama."
Približila je njuškicu prema toj teti i radoznalo je pogledala.
Teta ju je ugledala i nešto rekla onoj drugoj teti, pa su opet nešto rekle onoj trećoj teti koja im svaki dan daje papati. Treća teta je dohvatila za uši baš nju - malu, crno-bijelu pahuljastu lopticu koja je imala crnu točku na bijelim leđima.



"Kako je veeelika ova košara! Mogu po njoj skakutati, a mogu i vani skočiti.
Gric,gric,gric- što je slasna ova slamčica!"



Uskoro su došla neki dječaci, čudili se, pitali jel' to pravi pravcati kunić?!
"Pa naravski da sam prava! Gle kako skakućem, tamo-amo! Uzmi me! Uzmi me pa ćeš vidit da sam prava i živahna ko svi kunići!"



I tako je jednog proljeća ,naša obitelj dobila novog člana.
Dječaci su se mislili i mislili, pa su napisali nekoliko imena na papiriće.
Na papiriću izvućenom iz šešira pisalo je PANDA.
"To je najbolje ime, jer baš izgleda kao pravi panda!" - uzviknuo je manji dječak
I tako ostane Panda. Od milja Pandica, a najčešće Pandić.
U početku se nije znalo kojeg je roda, a teta crne kose potajno se nadala da bi mogla biti curica. Njene nade su pale u vodu kad se mali kunić nakon par mjeseci, počeo čudnovato ponašati, baš kako bi rekli da se ponašaju svi mali muškići-kunići. Nažalost, nismo znali da se u porodici kunića, i male kunićice znaju tako čudnovato ponašati, a nismo nikog pitali.
Mali Pandić je dobro i slatko papao, a najdraže jelo bio mu je svježi sočni slak.
"Gric,gric... ovaj viški slak je naj- najslađi!"




"Njušk,njušk....kakva je ovo čudna trava? Izgleda ko prava, a ne može se grickati? Baš čudno?"



"Evo je! Pogledajte izbliza! Izgleda baš kao prava trava!"


"Gric,gric, ma je zato ovo prava pravcata trava!
I ja sam dobila božićni poklon!
Njam,njam."



"Šta je sad ovo? Tko mi je stavio ove čovječuljke na moj tapetić?
Gric,gric! Nisu jestivi ?! Onda ću se malo poigrati i izbaciti ih s mog plavog tapetića!"


"Njušk...šta je ovo Nela ubrala i spremila, a lijepo miriše? Moram malo gricnuti, samo malo..."



Pandica se puno igrala i puno papala i narasla veeelika. Ko bi rekao da je od vrste patuljastih kunića? Nije ni najveća, ali borami nije ni patuljasta!
Košara je postala tijesna, ali je slamica još uvijek slasna.


Za dvije godine života s njom, naučili smo mnogo o kunićima, a možda opet ne dovoljno.
Njuškajući po internetu, naučili smo nešto što nismo znali o malim kunićima.
Naučili smo da je naša Pandica bila od vrste Holandskih malih kunića, a ne patuljastih kako smo vjerovali, dok nije prerasla naša očekivanja.
Naučili smo da su jako osjetljivi i ne smiju na propuh i hladnoću, ne smiju jesti mokro povrće, pogotovo ne mokru salatu.
Naučili smo da ih ne treba previše hraniti, iako oni obožavaju papati i grickati čega god se dočepaju, i užasno su slatki dok grickaju i papaju. Osim hrane u zrnu i slame, vole grickati kabele. Tako se dogodilo da je odjednom nestalo telefonske veze nakon što je Pandica proskakutala preko kabela. Obožavala je grickati stari drveni namještaj u našoj sobi na Visu, zavukla bi se ispod ormara i samo bi čuo gratanje njenih sjekutića o drvo. Grickanje drva je bilo potrebno da zubići ne bi previše prerasli, i urasli u desni.
Naučili smo, iako prekasno, da kuniće treba četkati kako bi se odbacio višak dlake. Kunići se vole lizati i vrlo su čisti, pritom progucaju dosta svoje dlake koju ne mogu probavljati, a ne mogu je ni povratiti kao što to rade mačke.
Jako se voljela maziti. Izlizala bi nas po licu, nogama, rukama, a onda bi podmenula svoju glavicu pod ruku i gurkala je da bi je češkali po čelu.
To je bilo po sistemu: "Ja tebi - ti meni, pa ćemo se voljeti!"



Svako jutro vrebala je ispred vrata naše sobe i kad bi se otvorila, uskakutala bi u sobu i ...Hopla! - skok na veliki krevet!! Tu bi se ušuškala između kušina, obavezno ostavila svoj mirisni trag da se zna da je to njeno mjesto, pa bi spokojno zakunjala i sanjala neke svoje snove zelenih livada, šarenog cvijeća, malih skakutavih kunića....
I sad - kako završiti ovu priču? Ispričati kraj koji nije sretan, kraj zbog kojeg sam izbjegavala pisanje ovog posta, jer ne volim tužne završetke, nitko ih ne voli.
Ali jednom mi je Ježica Finica prišapnula kako naša Pandica zaslužuje bar jedan post, a gledanje filma Miss Potter me toliko raspekmezilo da sam morala s vama podijeliti ovu priču i slike.
Na kraju, usprkos svakodnevnim odlascima veterinaru, ljubavi i nježnosti koju smo joj pružali, kad je izgledalo da će sve biti u redu, ona je zauvijek zaspala i odskakutala na zelenu livadu svojih snova. Možda nešto i nismo radili kako treba? Što smo propustili? To je pitanje koje će me vječno mučiti - zašto nisam?
Ostavila nam je prekrasno iskustvo, iskustvo kojem se nismo nadali.
Donijela sam je kući želeći iznenaditi svoje dječake za Uskrs, na kraju je ona iznenadila sve nas, posebno mene. Osvojila nas je u te dvije godine, meko i tiho se zavukla u naša srca i zauvijek ostala u njima. Zamjene nema, ne može je biti.
Na kraju je ipak bila i ostala naša mala curica.