Jednog dana puhalo je jugo, baš kao ovih dana. Red oblaka, red sunca, u sredini jugo. Jugo tog dana nije me bacalo i valjalo, jugo tog dana me diglo, obuzelo, pozvalo...
Prvi glasnik juga bio je jedan crni norac (gnjurac, kormoran) na bovi.
Često ga vidim tu, uvijek u prolazu dok vozim. Stoji na toj bovi pred ulazom u splisku marinu i suši perje, vjerojatno nakon uspješnog ribolova.Tog dana sam vozila, vidjela ga, došla doma, uzela fotoaparat, i izašla na poziv juga.
Na vezu u mirnoj luci, postrojene kao strijelci..
I one su vezane, a more ih zove...
"Kamen gori, val se pjeni...."
Zagrljeni, zagrljeni.....
Ova juka mi nešto hoće reći.....priđem bliže...šapće, tiho, najtiše...
prije nego se slomi....tamo je put...
Opijena jugom i morem, došla sam kući, spremila fotoaparat i počela spremat ručak....
o svemu pomalo,
nečega puno, nečega malo,
nekomu previše, nekomu premalo,
a meni dovoljno.
O FOTOGRAFIJAMA
Sve fotografije objavljene na blogu
moje su autorsko djelo,
osim ako nije drugačije navedeno.
Vrijeme sadašnje i vrijeme prošlo
Možda su oba u vremenu budućem,
A buduće vrijeme u prošlom sadržano.
Ako je sve vrijeme vječno prisutno
Sve je vrijeme neiskupljivo,
Što moglo je biti jest apstrakcija
Koja ostaje trajnom mogućnošću
Samo u svijetu razmišljanja.
Što moglo je biti i što je bilo
Pokazuje istom kraju,vječno sadašnjem.
U sjećanju odjekuju koraci
Kroz prolaz, kojim nismo krenuli
Prema vratima, što ih nikad ne otvorismoo
T.S. Eliot
"Znam koliko toga ne trebam
da bi bio sretan."
/Woofman - Apallachian Trail/
"Toliko je bilo u životu stvari
kojih sam se bojao -
a nije trebalo.
Trebalo je živjeti"
/Ivo Andrić/
(...) da ostanemo ovo što smo.
Sutra. I uvijek.
Djeca. Ne veliki, ne odrasli.
Da se ne zavlačimo svako u svoju ljusku,
da jedno drugom ne dopustimo
da budemo ono što nismo,
da ne gledamo vučijim očima
i da se uvijek prepoznamo
kada se sretnemo.
/Tišine - Meša Selimović/