nedjelja, 05.01.2025.
Žubor iza prozora
U ona davna vremena, na prijelazu iz pleistocena u holocen, vjerovao sam da ću u životu, koji je stajao preda mnom kao veličanstven i blistav svemirski brod pun tajanstvenih obećanja, biti pisac. Spisatelj, književnik, literat, stvaralac i umjetnik. Vjerovao sam da gledam u samu suštinu svega događanja, da su moje oko i moja misao bogom dani za literarno promišljanje i da ne mogu drugačije no da se izlijem u vrsne i čarobne riječi, rečenice, priče i romane koji čekaju na mene da im donesem slavu.
U ona davna vremena živio sam s bilježnicama, papirićima, rokovnicima i blokovima za skice kao svojim najdražim prijateljima. Črčkao sam nešto povazdan, u tramvaju, na ulici, u parkovima, na terasama kafića u kojima bih satima sjedio s jednim kapučinom. Zapisivao sam dojmove o ovome ili onome, najčešće imitirajući Krležu ili pisca kojeg bih upravo čitao. Mnoge sam lirsko-filozofske stranice ispisao nakon Nietzscheova "Zaratustre", mnoga svoja iskustva lirski izobličio i do krajnjih granica razvukao na sve strane u dugim, dugim rečenicama nakon iščitavanja Prousta, i mnoga bizarna očišta u kratkim pričama pokušao iznjedriti nakon čitanja ovog ili onog majstora kratke priče, magičnog realizma, erotskog, fantastičnog, egzistencijalističkog ili nekog drugog diskursa. Pohađao sam semestre kreativna pisanja kod Makovića i Bauera, slušao kolegije na komparatistici i povijesti umjetnosti, listao stare knjige po knjižnicama i svako svoje obično iskustvo nastojao svim silama svoje mašte izokrenuti i naknadno u glavi preraditi u neobično, nesvakidašnje, rijetko i dragocjeno. Htio sam pisati kao Gombrowicz, Kafka, Cortazar, Dirasova, Henry Miller, Borges, Kosinski, Philip Roth, Mario Vargas Llosa i toliki drugi, trajno mijenjajući senzibilitet i stil, trajno se tražeći i nepronalazeći.
Bilo je to ratnohuškačko i šovinističko vrijeme puno zle krvi i mračnih navada. Vrijeme u kojem "Polet" više nije bio "kriv za sve" i u kojem "Danas" više nije uspijevao zadržati objektivan i nepristran status vrsnog političkog tjednika. Ljutito sam pisao "pisma čitatelja" i sa zebnjom pratio u medijima retoriku laži, manipulacije i paranoidne mržnje, uzalud se nadajući da će se nacija otrijezniti od mučna i zlokobna državotvorna sladostrašća.
Početkom ožujka te tužne i tjeskobne devedeset i prve, nakon neuspjela pokušaja trajnoga preseljenja u Beč kod prijatelja politologa koji je u nekim boljim vremenima pisao za "Polet" svoju subverzivnu kolumnu, odlučio sam se baciti na pravo pravcato istraživanje u svrhu priprema za roman koji sam nakanio pisati. Bila mi je dvadeset i jedna i stanovao sam u studentskom domu, na "Šari". Nedaleko mojeg paviljona bio je starački dom. Odlučio sam otići tamo i sprijateljiti se s nekim od staraca koji su ondje živjeli. Trebalo mi je da upoznam život usamljenog čovjeka na zalasku života. Jedne sam tople južnate srijede, nad kojom su visjeli tmasti oblaci gonjeni jakim vjetrom, pošao u taj starački dom i pokucao na jedna od vrata u dugačku prizemnu hodniku. Otvorio mi je čovjek ispijena lica i dubokih, upalih, tamnih očiju koje su gledale prodorno i nepovjerljivo. Bio je moje visine, u zelenu prsluku i smeđim samtanim hlačama. Pitao me što želim. Objasnio sam mu pomalo smeteno i nespretno da sam pisac i da želim upoznati život čovjeka u poznim godinama te ga zamolio da me u sljedećih nekoliko dana, ako nema nekih obaveza, primi na druženje na sat ili dva. Rekao mi je oporo da nema nikakvih vrijednosti ni novca, da ne želi ništa ni od koga i da mi ne može biti ni od kakve koristi za moje naume. "Ne biste li mi ipak mogli ispričati ponešto od svojeg života?", nisam odustajao. "Mogu Vam i platiti, iako ne mnogo jer sam student." Na to se stari glasno nasmijao, a zatim zakašljao i useknuo u maramicu. Iznenada se toplo nasmiješio i rukom mi pokazao da uđem, što me nemalo iznenadilo pa čak pomalo i uplašilo jer je promjena u njegovu držanju bila umjetno naglašena poput loše glume u kakvu filmu. Maknuo je neku svoju odjeću s jedine stolice u sobi i ponudio me da sjednem. On je sjeo na krevet.
Taj je prvi dan druženja s tim starcem bio dozlaboga dosadan i naporan. Izišao sam iz njegove sobe nakon četrdesetak minuta iscrpljen kao da sam kopao i željan slobode koja je postojala tamo vani izvan tih memljivih zidova. Razmišljao sam o tome da napustim svoje istraživanje već u startu jer mi je bilo teško zamisliti da bih i sutra opet morao doći toj neproničnoj osobi tvrda i škrta karaktera od koje kao da su mi se sušile usnice i pekle me oči i uši mi se zapušivale.
Sutradan sam, međutim, kao po nečijoj komandi u pola pet popodne ponovno krenuo uskom stazicom od svojeg paviljona prema staračkome domu. Grga - kako mi se predstavio - nije bio u svojoj sobi. Izišao sam pred ulazna vrata doma zapaliti cigaretu i pričekati ga. Tek što sam pripalio, on je odnekud naišao, kao da se stvorio pored mene. Neugodno sam se trgnuo. Ugasio sam tek zapaljenu cigaretu i pošao za njim u njegovu sobu. Razgovor je i ovaj put zapinjao i tekao neskladno i nepovezano, na svako je moje pitanje Grga odgovarao nečim što s mojim pitanjem nije imalo nikakve veze niti je i na koji način bilo značajno, zanimljivo ili uopće smisleno. Nisam mogao dobiti od njega sjećanja iz njegove mladosti ili bilo kakve podatke o njegovu ranijem životu. Činio mi se poput kakva panja koji je oduvijek bio panj i nikada nije vidio svojeg debla ni krošnje. Novac koji sam mu ponudio nije htio uzeti, samo mi ga je gurnuo natrag. Nisam, naravno, inzistirao. Soba mu je bila posve lišena osobnih elemenata, nije bilo knjiga ni ukrasnih predmeta na policama, ni slika na zidovima, a ono malo odjeće što je bilo naslagano na krevetu nije odavalo baš ništa. Pokušao sam povesti razgovor o aktualnim političkim zbivanjima, no on se na moje misli nikako nije nadovezivao i uopće nije imao ništa za reći ni o Srbima i Hrvatima, ni o Tuđmanu i HDZ-u, ni o ratu koji je nadolazio kao plima, ni o kapitalizmu koji je nasrnuo na vrata naših naroda poput gladna medvjeda. Svi su njegovi komentari pokazivali posve nezainteresirana čovjeka. Na odlasku u šest popodne mlako mi je stisnuo ruku i pozvao me da dođem i sutra u pola pet. To rukovanje i taj poziv za sutra djelovali su mi poput košmara, nelogično i pogrešno. Bio sam iz nekog razloga vrlo demoraliziran i bezvoljan, poput beživotne prikaze. Odšetao sam odsutno do restorana na "Cvjetnom" i oporavio se tek nakon prvih nekoliko zalogaja svinjskoga gulaša.
Sutradan mi se dogodilo nešto nečuveno i nevjerojatno: zadrijemao sam na njegovu krevetu. On je pričao nešto bezveze, nisam se mogao koncentrirati na njegove šuplje i besadržajne riječi, a onda sam se najednom trgnuo i shvatio da sam duboko zaspao. Silno me je prenerazila ta činjenica. Gotovo da sam se uspaničio kad sam shvatio da nisam samo nakratko zadrijemao, nego sam zaspao dubokim i teškim snom nekoga tko se vratio sa same ivice prekogrobna umora, nekoga tko nije spavao danima i tjednima, a sada je konačno legao i zaspao strašnim snom zaborava. I ne samo to. Začudio sam se činjenici da sam sjedio na stolcu, a probudio se na krevetu. Uopće se nisam mogao sjetiti kada sam se to premjestio na krevet i kada sam postao tako čudnovato umoran da sam zaspao usred našega razgovora. Grga me gledao ispod oka, s izrazom usta koji je pokazivao mješavinu cinizma i ravnodušnosti. Nisam ga ništa pitao jer sam znao da mi ne bi dao suvisla odgovora.
Te sam večeri sa svojom djevojkom slavio rođendan. Bio je petak navečer i cimera nije bilo u sobi jer je vikendima odlazio roditeljima u Koprivnicu. Odrezao sam nokte na nogama, obrijao se i istuširao, kupio kondome i laški rizling u kartonskoj ambalaži. Posudio sam od prijateljice s faksa "Dnevnik jedne ljubavi" Josipe Lisac, album koji je moja djevojka obožavala. Čekajući je ispružen na krevetu, u plišanu kućnom ogrtaču ispod kojeg nisam imao ništa, zaspao sam i usnuo neobičan san. Hodao sam po ogromnoj, predimenzioniranoj Grginoj sobi, velikoj nekih stotinu sa stotinu metara, između debelih stubova gigantskih nogara stolice i stola, tražeći svoju glavu. Nikako i nigdje nisam uspijevao pronaći svoju glavu. Trčao sam uokolo u panici jer sam osjećao da glava neće moći još dugo ostati budna bez svojeg vlasnika i da bi lagano moglo biti da je više neću moći probuditi pronađem li je prekasno. Zagledao sam u procijep između zida i ormara, u kojem su bile naslagane mnogobrojne lubanje. Znao sam da su one skončale isto onako kako je prijetilo mojoj glavi. Krajnje uplašen probudio sam se zbog kucanja moje drage na vrata studentske sobe. Otvorio sam joj raščupane kose i s crnim kolobarima oko očiju i iznenada joj se gorko rasplakao u zagrljaju. Dugo me je smirivala, smetena podjednako kao i ja. Nije mi bilo jasno što mi se to dogodilo. Vino nas je ipak ubrzo opustilo pa smo se uz pucketanje vinilke s Josipom Lisac prepustili poljupcima i milovanjima, opet i opet, sve dok nas slatki umor nije primirio.
U tri iza ponoći probudio me nagli nalet vjetra. Širom je otvorio jedno prozorsko krilo, lupivši njime po zidu. Ustao sam da ga zatvorim. Grane su se u parku snažno povijale na sve strane. Orkestracija lišća bila je bogata i bučna, spremalo se na oluju, šuštalo je i pucketalo i ulične su se svjetiljke ljuljale, bacajući fantastične sjenke po stazicama u parku i obližnjem parkiralištu. Promatrao sam neko vrijeme tu uzbibanu igru sjenki, hipnotiziran njezinim ritmom. Nisam mogao odvojiti pogled od toga prizora. Činilo mi se kao da čujem smijeh u daljini, no taman kad bih ga trebao jasno oblikovati u svojem sluhu, on bi se opet gubio, čineći me nesigurnim oko toga što to zapravo čujem. Između udaljena smijeha i cereka koji kao da je izvirao odmah ispod prozora ubacivali su se istrzani krici nalik onima u prašumskih papiga, a onda opet nalik nekom ženskom kriku koji doziva upomoć. Koncentrirano sam slušao sve te čudne zvukove, želeći vjerovati da oni ipak dolaze iz obične rike zanjihanih krošnji. A onda sam jasno i nedvosmisleno čuo glas pod svojim prozorom, koji je rekao: "Dobro veče". Cijelog me prošla velika jeza i instinktivno sam ustuknuo. Potom sam ponovno prišao prozoru i nagnuo se preko prozorske daske. Moja je studentska soba bila na drugom katu. Dolje pod prozorom nije bilo nikoga. Prozor ispod mojeg bio je zatvoren. Osjetio sam kako mi se jeza penje uz kičmu sve do tjemena i ondje vibrira poput maloga vrtloga. Najgore od svega bilo je to što sam jasno prepoznao Grgin glas u tome pozdravu. Ta me je činjenica najviše i uplašila, iako ne bih mogao reći zbog čega. Okrenuo sam se prema tami sobe, osjećajući da me otamo gledaju dva hladna i podozriva oka. Brzo sam krenuo prema nasuprotnu zidu i upalio svjetlo. Gotovo da sam vrisnuo kad sam vidio da u sobi nema nikoga osim mene. U krevetu je trebala biti moja djevojka, a sad je nije bilo. Osjećao sam se kao da ludim. Kao u usporenu filmu, vidio sam kvaku kako se pomiče i vrata kako se otvaraju, iako su trebala biti zaključana iznutra. Na vratima se pojavila moja dragana, u pidžami. Shvatio sam u sekundi da je bila otišla u toalet, koji je na "Šari" bio jedan za cijeli kat, prije nego što je vjetar otvorio prozor. Laknulo mi je pa sam sjeo. Ispričao sam joj o glasu koji sam čuo. Vidio sam iz njezina pogleda da mojoj priči ne pridaje naročitu pažnju, zbog sveopće buke i larme koja je dopirala izvana. Legli smo ponovno u krevet i ja sam sve do svitanja slušao njezino disanje kroz napola začepljene nosnice.
Bila je subota popodne i ja sam po četvrti put odlazio Grgi. Nosio sam mu na poklon lijepo izrezbaren cigaršpic i kutiju Opatije. Kad sam ušao u njegovu sobu, na stolu me dočekala svježe skuhana kava. To me je nemalo iznenadilo. Bila je prejaka, s kavenim socom do pola šoljice. Nismo imali o čemu pričati. Spomenuo sam mu neobičan doživljaj od prošle noći, kad sam jasno čuo njegovim glasom izgovoreno "dobro veče". Nije pokazao da ga to imalo interesira. Nakon poduže šutnje spomenuo sam da mu možda više neću dolaziti jer sam naučio ono što će mi trebati za moju knjigu. Na te je moje riječi ustao s kreveta kao ofuren i gotovo ljutito primijetio da ne mogu sada samo tako otići. Preneražen, pitao sam ga kako to misli. Odgovorio mi je hrpom nesuvislih i uzrujanih rečenica iz kojih nisam mogao ništa razaznati. Od njegova hodanja po sobi i ja sam se uznemirio te mi je najednom postalo jako vruće. Ustao sam sa stolice da otvorim prozor, no Grga je u hipu preskočio cijelu razdaljinu sobe i našao se pored mene, sprečavajući me u naumu. Vidjevši moj razrogačen pogled, objasnio je da prozor nije ispravan i da ga se ne smije otvarati. Bilo mi je jasno kao dan da je to izmislio tog trenutka. Poželio sam smjesta napustiti sobu, no umjesto toga vidio sam sama sebe kako sjedam na krevet i izuvam cipele. Legao sam na prašnjavu deku, a Grga me pokrio jednom drugom dekom koju je izvadio iz ormara. "Što će se sada dogoditi?", pitao sam ga, osjećajući se poput muhe ulovljene u paukovu mrežu. Više uopće nisam mogao pomicati udovima. "Ne smiješ otvarati prozor", ponavljao je Grga bez prestanka, sve tiše. To besmisleno ponavljanje posve me obuzelo i ja sam potonuo u tamu.
Probudila me vika s hodnika. Neka je žena nervozno zvala na večeru. Čudio sam se tome. Na "Šari" nije bilo restorana i nije imalo nikakvog smisla da netko čini takvo što. Ipak, iz nekog sam razloga pomislio da bih trebao ustati i krenuti u drugo krilo zgrade, gdje se nalazila blagovaonica. Pitao sam se jesam li gladan. Zaključio sam da nisam, no da se ipak moram prisiliti ustati jer će kasnije biti prekasno. Žmirio sam još par trenutaka, osluškujući žubor iza prozora, a onda sam ustao i navukao stare, pohabane šlape. Rukom sam otresao pepeo sa smeđih samtanih hlača. Vidio sam između nogu jednu rupu progorenu cigaretom. Osjećao sam ustajali vonj što je dopirao iz hlača. Prišao sam prozoru i prije no što sam navukao zeleno sukno zastora preko prozora, vidio sam kako je stazom hitrim korakom promaknula u noć neka zabrinuta djevojka.
petak, 03.01.2025.
Zatajene pjesme
Pred vama je devet zatajenih pjesama, napisanih prošle, 2024. godine. Zašto zatajenih? Zato što sam ih sve namjeravao objaviti na blogu, ali bih se onda u zadnji čas predomislio. Ili ih nisam znao dovršiti, ili su mi se činile neadekvatnima, ili sam smatrao da sam pretjerao u poanti ili u nekim detaljima. Neke sam od njih i objavio, ali sam ih onda maknuo s bloga isti dan ili najkasnije sutradan. Ili sam ugasio blog. Sada, s odmakom, mislim da ima puno dobrih i zanimljivih dionica u tim "pjesmama" pa ih donosim na uvid unatoč tome što u svakoj od njih ima bitnih manjkavosti. Recimo da se to može shvatiti i kao mali eksperiment: nedostatni smo, pišemo koješta, vrludamo, pretjerano se zanosimo, nemamo mjeru, prerano odustajemo, bolesni smo i u pidžami, nismo za prikazivanje, bolje je da nitko ne zna za nas. Pa ipak, evo, pročitajte ako vam je od volje. Ne morate ako nećete. Mislim, možete ako hoćete. Ne znam. Sad sam se zbunio. Ako hoćete, možete. Ali ne morate.
MISS ALABAME
Sjedili smo na visokim stolcima Hard Rock Cafea.
Ona se hazardno igrala čašom
skupog koktela
što je dodavalo njezinoj ekstravaganciji.
A ja, ja sam nešto upisivao u svoj socijalistički rokovnik.
"Dušo, kad misliš prestati s tim sranjem?"
"Molim?"
"Zar si gluh?"
"Želim postati pisac.
Zapisujem sve dojmove koje imam."
"Jadan dečko."
"Zašto?"
"Nadaš se postati uspješnim, slavnim?"
Nismo više razgovarali. No
desetak dana kasnije ja opet navraćam
u isti lokal.
Na zidu piše: "Love all, serve all."
Nije prošlo ni pet minuta
kad pored mene sjeda
ona ista žena.
"Došli ste me kritizirati?"
"Budalo jedna. Danima čekam kad ćeš opet doći."
"Čime sam to zaslužio?"
"Ah, kao da ne znaš."
Pogledao sam je u oči, prvi put zaista zainteresiran.
"Bogme ne znam."
"Jebate led, toliko si očigledno nevin,
neiskvaren,
a ipak imaš nešto u sebi.
Imaš neku zrelost. Koje nisi ni svjestan."
"Ja mislim da se ti grdno varaš.
I to mislim ozbiljno.
Točno znam što i koga vidiš u meni,
između ostalog i zato što imam tu neku djetinju, nevinu facu,
no ja sam izdajica, nimalo dobar tip,
nevjeran sam,
lažem,
i još sam k tome veoma zajeban samo ako me bolje upoznaš,
moje lice vara,
moje ponašanje zavarava, obmanjuje,
ni ne znaš koliko ja mogu biti zavodljiv a prazan."
"I upravo si rekao sve što sam htjela znati
kako bih bila sigurna da si nevin i neiskvaren."
"Ma jebi se."
Njezin je osmijeh bio pun ljubavi
i to me
u tom trenutku
oborilo s nogu.
Nije bio pun razumijevanja,
nije bio pun zrelosti jedne zrele žene,
nije bio pun suosjećanja,
nije bio pun bezrezervnog odobravanja.
Tek, bio je pun ljubavi.
To prodre kroz tijelo, mišiće, kosti
kao rendgenske zrake.
"Imam gore sobu."
"Gdje gore?!"
"Zar ne znaš da je iznad Hard Rock Cafea hotelčić?"
"Tu gore je Radio 101, gdje tu ima mjesta za hotel?!"
"Dođi pa vidi."
Dok smo se penjali uskim stepeništem
pitao sam je koliko ima godina.
"Četrdeset i jednu. A ti?"
"Dvadeset."
"Dobro je, punoljetan si."
Glasno se nasmijala, no nisam to doživio
vulgarnim.
I nekim se čudom uopće nisam bojao predstojećeg seksa.
Nisam se bojao.
"Znam da je to grozan kliše, ali ja kao da te oduvijek poznajem."
Tu je stala nasred stepenica,
šokirana,
preneražena,
oči su joj se napunile suzama.
Vratila se tri stepenice i čvrsto me zagrlila.
Tada, u tom trenutku,
znao sam da smo već dugo zajedno,
da sada kao da nastavljamo,
da se nemam čega bojati.
Pa sam joj rekao:
"Ne bojim se ako ću zakazati."
"Ako zakažeš, svima ću razglasiti!"
Bila je to rajska soba s dvije zvjezdice,
i dok smo se odgađajuće razodijevali,
dok smo se prisno mirisali,
dok smo obnavljali dodire,
dok smo odgovarali na prošlost
kao što se odgovara na poziv
podizanjem slušalice,
dok smo sve više zaprimali prostor davnašnje familijarnosti,
plitko ispod dasaka,
ne tako daleko,
zapravo odmah ispod nas,
Siniša Švec vodio je svoju emisiju.
I tek na samom kraju,
kad su se već čule kričave jutarnje vijesti Zrinke Vrabec
kao što vrane kriče izjutra,
i kad se već sasvim razdanilo
a naša je soba s dvije zvjezdice poprimila sablasne boje,
mi smo imali seks.
Došao je sam od sebe
kad mu je bilo prirodno doći
i ja sam se zbog njega
osjetio cijelim, zgotovljenim, završenim.
Taj seks, običan i divan,
kao da je poništio tisuću godina razdaljine
između mene i nje.
Bili smo skupa. Više nas ništa nije moglo rastaviti.
KONCEPT
Zaglavili smo u tome
da riječi vidimo kao istinu, kao stvarnost.
Živimo samo u mislima.
Dovoljno je vidjeti kako reagiramo na događaje u filmu.
Iako znamo da je to samo film,
u nama je cijela lepeza osjećaja.
Slavimo rođendane i imendane,
Božić, Novu godinu i Uskrs,
pobjedu naše reprezentacije.
No i riječi istina i stvarnost
samo su riječi.
Fundamentalna je razlika
između onoga što jest stvarnost
i riječi stvarnost,
iako je i "fundamentalna razlika" tek koncept
i nema veze sa stvarnošću onkraj "stvarnosti".
Što sve to znači?
Kako pravilno usvojiti ovu jezičnu gimnastiku?
Problem je u tome što ne možemo
sami sebe uhvatiti za kosu i podignuti uvis.
Ne možemo govoriti kako nešto nije stvarnost
jer već to govorenje nije stvarnost.
Kad ljudi to shvate,
uteknu se šutnji.
No njihova je šutnja vrišteće konceptualna,
njihova šutnja bez prestanka govori, brblja, mrmori, buči.
Jer ni ne može drugačije.
Jer nije proistekla iz izvora šutnje
već samo iz opozita buci i iz želje
da se nešto demonstrira,
da se opet jednom "ja" potvrdi,
ma koliko nježno i suptilno.
Došao sam do ovog zaključka:
bio čovjek svetac ili zločinac,
za njega je isto,
nema ni hvale ni krivnje na njemu.
Hvala i krivnja natkriljuju se konceptualno
nad njihova djela.
Ni svetac ni zločinac nisu stvarni nositelji radnje,
radnja ih samo koristi,
radnja je zapravo ono jedino što jest.
U Indiji tu radnju nazivaju
Paramešvara Šakti.
Ona je žensko božanstvo koje
sudjeluje u cjelini
kao dinamički pol
kojemu nasuprot stoji Šiva
kao statični princip,
kao princip Svijesti
koji ništa ne čini,
koji nije činitelj.
Problem je u tome
što je SVE samo misao.
Dakle, među ostalim, i sva ova neprobavljiva sranja
iznad.
SLONIĆ TONNY
Nesnosne noći
s basevima u daljini,
ljepljivim plahtama,
jastukom koji se ne da namjestiti,
vlastitom nogom koja grije kao peć.
Na balkonu je ugodno,
sva buka niskih vibracija miješa se
s ukupnom bukom grada koja je nalik bijelom šumu
pa se može podnijeti.
Kad se uđe u dubinu stana, jako se čuju basevi;
kad se iziđe na balkon, basevi su puno slabiji
u općoj vrevi grada koji nikad ne spava.
Noćni tramvaj dolazi na stanicu.
Noćni tramvaj odlazi sa stanice.
Netko je zakašljao u nekom stanu.
Supruga je uspjela zaspati,
ja nisam.
No ne sjedi mi se na balkonu.
Ne gledaju mi se te dvije zvijezde koje se jedva vide
zbog svjetlosnog zagađenja
niti mi se razmišlja o tajni postojanja.
Kad su čovjeku pedeset i četiri
tada je sklon sve u što ga uvjeravaju
smatrati pukom laži.
Bože, kad samo pomislim u što sam sve vjerovao,
što mi se sve činilo autentičnim, uvjerljivim, vjerodostojnim!
Je li problem u naivnosti mladenaštva
ili u razočaranju (pre)zrelih godina
koje nisu ostvarile nikakav stvarni pomak
u kvaliteti života, ispunjenju, životnoj radosti, bla bla?
Ono što vidim u krugovima ljudi
s kojima sam nekada komunicirao
i dalje je dubinsko samozavaravanje,
pristajanje na iluziju o sreći, smislu, ispunjenju
tamo negdje
i jednom u budućnosti,
življenje u umjetnoj i forsiranoj pozitivnosti,
u umjetnom i forsiranom entuzijazmu,
u frazama i općim mjestima
tzv. duhovnih istina.
Ti ljudi na neki način ipak žive svoj san
pa se ja pitam
je li možda to ipak sva svrha ovog života:
da odaberemo svoju iluziju koja će nas činiti sretnima
bez obzira na to što se radi o iluziji?
Ali, da budem iskren,
nije da ja i dalje ne razmišljam o tajni postojanja,
no o njoj svakako ne razmišljam na balkonu u tri ujutro
niti na retreat-plažama,
o njoj razmišljam dok sjedim na wc-školjci,
dok se bez prestanka prevrćem u prevrućem
krevetu,
dok se vozim u liftu
ili čekam tramvaj,
dok radim bilo što
od svih onih neugodnih stvari koje se trebaju obaviti
(poput odmašćivanja velikog žutog lonca).
Tada najkvalitetnije
i prirodnom usredotočenosti
razmišljam o smislu i tajni postojanja.
Je li to povezano s nekim dijelom spektra autizma
ili s varijacijom OKP-a,
ne znam,
no moja žena kaže da sam ponosan na tu mogućnost
kao što su i inače sve budale
ponosne na budalaste stvari.
Bilo kako bilo,
noćni tramvaj ponovno dolazi na stanicu
i zatim odlazi sa stanice.
Dakako da se pitam
ima li putnika u njemu
i kakvi su to ljudi, kakav je njihov život.
Jednom sam u noćnom tramvaju vidio staricu
koja je kunjala na stolici.
Nije izgledala kao beskućnik,
nije imala stvari sa sobom,
pa ipak, što li je radila u tri ujutro u noćnom tramvaju?!
Srce vam se stegne od užasa jer u svojoj mašti pretpostavite
njezinu možda beskrajno mučnu situaciju,
no došla je vaša stanica,
izlazite,
i još kratko mislite o toj starici,
koja može biti vaša majka ili vaša baka.
Još kratko, još neko vrijeme, možda sljedećih pet ili deset minuta.
Tada vas obuzmu stvari iz vašeg uobičajenog života
i zaboravite na tu staricu.
Iako u ovom životu nisam imao situacije krajnjega užasa,
iako mi život teče normalno,
iz nekog ih razloga s lakoćom mogu imaginirati.
S lakoćom mogu zamisliti scene i konstelacije najmučnije strave
u bilo kojem obliku.
Istovremeno mogu zamisliti i situacije velike sreće, ispunjenja,
cjelovitosti.
Prirodno mi je
da mogu zamisliti sve vrste ekstrema,
cijeli spektar mogućnosti ljudskih emocija,
no ta je sposobnost veliki teret
jer imaginacija nema radno vrijeme,
ona je neprestano aktivna.
Imati u svojoj svijesti
čitav spektar ljudskih emocija
koje se aktiviraju na bilo koji asocijativni "klik"
i sve vrijeme aktivno sudjelovati u razumijevanju ljudi
zbilja nije recept za dobar san.
UŽAS
Mi smo dijete koje se deformiralo u odraslog čovjeka.
Prvi put kad je dijete doživjelo bol,
ono je otkrilo narav ovog svijeta.
Dijete se udarilo u koljeno,
ili se nabolo na neku iglu,
štogod,
i tog je trenutka njegov ili njezin svijet
naglo bio do vrha ispunjen mogućnošću užasa.
Kako od tog trenutka preusmjeriti
njegove ili njezine osjete/osjećaje/misli
dalje od te mogućnosti užasa?
Nemoguća misija.
Mi smo djeca izrasla u Tijelo Užasa.
Tijelo Užasa, da bi preživjelo,
mora stvoriti čitav univerzum nadoknada, slatkiša, utjeha, laži.
Cijelo naše društvo takav je slatkiš,
tek jedva jestiv.
Sve naše satisfakcije manjeviše pokazuju
da smo kadri podnijeti devet desetina osujećenja
poradi jedne desetine autentičnog doživljaja.
No, jasno je,
onog trena kad se "autentični doživljaj"
prepozna kao događaj,
kao izvršenje, kao priča,
on više ne postoji.
TRI PJESME O EROSU
I onda
mi smo najednom bili goli.
Ja sam gledao njoj između nogu
ne mogavši se suspregnuti,
a ona je organskom nonšalancijom bila nezainteresirana
za moje međunožje.
Dlake.
Iracionalna fascinacija dlakama.
Imala je sise dojilje
na koje sam stavio svoje dlanove
kao na vruće ringle šporeta, šparheta.
A onda je ipak primijetila:
"U šumi Striborovoj raste jedan bor,
brzo raste!"
I dalje što je bilo
svelo se na stvaranje svijeta,
na titraj mladog božanstva
usred svete Arkadije.
U stanu njezinog tate moreplovca
jebali smo se do iznemoglosti.
Moje.
Svaka moja besjeda
o Nietzscheovoj volji za moć,
Joyceovom toku svijesti,
Gideovu imoralistu
ili Sartreovoj mučnini
raspršila bi se i splasnula već nakon
prve ejakulacije.
Moje.
Pa kako dalje više ne bi bilo ničega
osim glasovitog (splitskog) tupila,
nije preostajalo drugo nego opet se
i opet se
i opet se
i opet se.
A onda je ona krenula spremati večeru,
a ja sam krenuo liftom dolje baciti smeće.
Na asfaltu Splita 3
topili su se džonovi
Jugoplastikinih natikača.
Izubijani sivi kontejneri
nudili su se kao kurve
i ja sam morao odlučiti
kojem ću ukazati čast.
Na povratku
mrak na stubištu.
Nestalo je struje.
Morao sam pješke na petnaesti kat.
I dok mi se bilo penjalo u glavu
i ondje udaralo, tuklo,
grabio sam stepenice
opet
i opet
i opet...
Pa sam konačno pokucao na vrata,
zadihan ali mlad, super mlad, turbo mlad,
i ona me pitala kad je otvorila
zašto kucam.
Ja sam bio osmi (14),
a Ljubica šesti (12).
Ne znam kako smo se spojili,
valjda potucajući se po kvartu kao i svi drugi.
Jednog dana u sumrak
stajali smo iza zgrade starog vrtića
i ljubili se.
Iznenada je zavukla ruku u moje gaće.
Bilo je to skroz neočekivano
i šokantno
no nešto u meni
odgovorilo je spremnošću i zrelošću,
kao da je znalo da može lakoćom podnijeti
taj nagli prijelaz
iz djetinjstva
u muškost.
Kasnije mi je pričala
kako je tog ljeta bila u Njemačkoj kod bake i djeda
i kako je ondje izgubila nevinost.
Bila je kasna jesen
kad smo opet jednom bili iza starog vrtića,
prostro sam svoju jaknu na pod,
skinuli smo se iako je bilo vrlo hladno,
ja sam bio dolje, ona gore,
pokušavali smo imati seksualni odnos,
na koncu nam nije uspjelo,
nije bilo "rupe",
jednostavno nigdje nije bilo "rupe".
A onda je došlo proljeće
i mi smo lutali gradom,
ona bi držala ruku dolje u džepu moje trenirke
i tako me vodila ulicama kao mećku na lancu.
Išli smo preko Drave na pojilišta daljina
i dirali se, grlili se, ljubili se,
ona Ciganka u duši,
prerano zrela,
već na kraju života iako još djevojčica,
ja vazda na ivici propasti
i vazda sposoban povratiti ravnotežu
kao da već dobro znam sve što dolazi,
kao da jasno vidim ispred sebe
svu svoju budućnost i prošlost,
kao da sam star hiljadu godina i više.
A onda jednog dana koncem lipnja
dogodilo se nešto što sam doživio
na dijabolički način lirskim,
poetskim,
prevrednovanjem Erosa
u svojoj još dječačkoj mašti:
na povratku s Drave uhvatio nas je silovit pljusak,
bili smo mokri do kože,
utrčali smo u neki haustor
i ondje čekali da prođe oluja.
No oluja nije prolazila,
a mi smo se prije povratka s Kopike
napili vode s javne česme kupališta.
Pa nam se oboma pripiškilo,
čemu je jaka kiša subjektivno pripomogla.
Najednom je ona rekla:
"Ja idem iza piškiti, dođi i ti"
pa smo na koncu oboje
piškili jedno pored drugog
dok je po nama pljuštala kiša.
Ona je čučala, ja sam stajao.
I dalje se iz toga ništa nije izrodilo,
osim u mojoj glavi
koja je toga dana
stvorila jednu novu, duboku fascinaciju
i pokretačku silu
za pjesme i priče
narednih godina.
Jer se ovdje na istome mjestu susrelo
ono što se prešućuje
i ono što se viče na sav glas,
ono nesvakidašnje
i ono što se želi izraziti,
ono što je veoma intimno
i ono što je sveopća sila prirode.
Eros igra s tim kartama,
no uz njega stoji Thanatos
kao nužni parnjak.
Ljubicu sam sreo nekoliko godina kasnije,
kad sam ja već u Zagrebu završavao srednju školu.
Udebljala se na čudan način,
ostavljala je dojam razvratne i ohole djevojke,
ništa više nije bilo ostalo
od one luckaste i bezazlene male čarobnice.
No ostale su moje intimne fascinacije,
moje sudbonosne skretnice.
ENTUZIJAZAM NEMA CIJENU
Davno jednom
uselio sam se u nebitno.
Tamo, u nebitnom, vlada mir.
Tamo vladaju priče o dostojanstvu i poštovanju.
Tamo se ljudi uvrijede
ako ih uvrijedimo.
Tamo ljudi zaziru od rata,
inflacije,
ekstremne desnice,
globalnog zatopljenja.
Onog dana kad sam se uselio u nebitno
počele su me zanimati stvari poput
Route 66,
bezmasnog jogurta,
Jasenovca,
prava manjina.
Nebitno je
sve ono što smatramo bitnim
u svojem životu.
Zdravlje, ljubav, obilje,
blagostanje, uspjeh, sreća.
Sedam osobina uspješnih ljudi,
deset navika sretnih ljudi,
dvanaest koraka do punine života.
Ništa ne uspijeva bez zajedništva,
svi moramo uplatiti hotel s pet zvjezdica
i ne sitničariti oko modela Povlačenja
i načina plaćanja.
Entuzijazam nema cijenu.
I nebitno je što je to nebitno.
MI IMAMO SVOJE RAZLOGE
Mi imamo svoje razloge
zašto smo se frontalno zabili
u automobil iz suprotnog smjera.
Mi imamo svoje razloge
zašto smo na kladionicu potrošili
svu ušteđevinu svoje obitelji.
Mi imamo svoje razloge
zašto na svaki sastanak kasnimo
najmanje pola sata.
Mi imamo svoje razloge
zašto se želimo svidjeti
i zašto smo uvijek srdačni.
Mi imamo svoje razloge
zašto govorimo da vjerujemo u zajedništvo
i da je Bog ljubav.
TKO TO ZVONI NA VRATA?
Krajnosti se dodiruju.
Virus s jedne,
čovjek s druge strane.
Oboje uništavaju na sličan način.
No moglo bi biti da je virus razumniji
jer se dade pripitomiti kad vidi
da mu se prijeti krajem.
Hoće li se čovječanstvo urazumiti
kad padne na koljena?
"Pasti na koljena" znači
barem milijardu iznenadnih žrtava
u nekom kataklizmičkom scenariju.
Svemu što je ispod milijarde
čovjek će se brzo prilagoditi
u brzosmrznutom slatkom zaboravu.
Dok se obična voda pakira
u plastičnim volumenima od dva decilitra,
a u mašine se ugrađuje vijek trajanja,
dok se ptice selice gube u prostoru,
a kitovi nasukavaju na plaže,
dok se osmogodišnje djevojčice
lukavim reklamnim kampanjama
tih divnih stvorenja influensera
nagovaraju na kreme za njegu kože,
a četverogodišnjaci dobivaju
svoje prve smartphone,
i dok se u klaonicama na periferijama gradova
i dalje zbivaju neviđeni užasi,
mi ispijamo svoj jutarnji nescafe
dok ugodno zavaljeni u stolicu
skrolamo portalima,
zadovoljni svojim životom, karijerom, obitelji,
imovinskim statusom,
prijateljima,
šalicama i tanjurima u visećoj,
odjećom u ormaru.
Hm, gle, nešto sam napipala na desnoj sisi,
skroz lijevo, malo dolje.
Hm, tko to zvoni na vrata u pet do ponoći?
Nije valjda ludi susjed od ispod?
Žena kaže: "Pritaji se, nemoj otvarati."
Ali ja ne bih bio muško kad ne bih...
SMIJEM LI USTATI IZ KOLICA?
Čovjek dođe u bolnicu
jer više nije mogao formulirati riječi,
ništa nije mogao sastaviti.
Vode ga po pretragama
i pritom ga ništa ne pitaju
jer misle da neće moći odgovoriti.
On se pita: "Pa kako znate,
kako možete biti sigurni?
Pitajte me nešto, za probu."
Onda u prolazu,
u jednom od hodnika kojima su ga rulali na kolicima,
oči mu se susretnu s dragom prijateljicom
za koju je mislio da je mrtva.
Ona radosno kreće prema njemu,
on se radosno pridiže
pa joj govori:
"Žljam štrik pljuškav mrgud valjajkrož mačkalipur!"
Odmah vidi da su se njezine oči sledile i mišići obraza zaustavili u reakciji,
a samo ju je htio pitati:
"Pa zar ti nisi mrtva?!"
Krajičkom oka uhvatio je
grimasu bolničara,
a kolica su se nastavila kretati.
U lift ulaze svi,
neki idu na naručen pregled,
neki idu van pušiti,
neki su gotovi pa odlaze kući,
neki su u kolicima poput njega.
Sve vrste čeljadi,
sve vrste facijalnih razrokosti,
nepregledna modna revija uskraćenosti.
A na svakom katu piše
da prednost imaju količari
što se u kolicima kotrljaju
raznoseći okolo štrafte svojih pidžama
ili blijede cjetiće spavaćica.
Prepoznavši svojega doktora,
hvata ga za rukav i molećivim glasom
kaže:
"Mljakašbič urakvarcu, ljubrumkaš!"
Doktor mu se lijepo nasmiješio.
I čak, to nije bio njegov doktor,
malo se zabunio.
A onda su ga ostavili pored automata za kavu
na jednom od katova,
mislio je da ga čeka još jedna pretraga.
Isprva mu je bilo muka od te situacije,
zatim je pokušao uživati u izmišljenoj motivaciji
kao da na Akademiji sluša mlade ljude
kako izgovaraju tekst na prijemnom,
potom se htio uživjeti u sve to što ljudi govore,
a onda se umorio,
bilo je sve manje ljudi,
pa više nikog,
pa je zaspao,
pa se probudio i vidio da je oko njega tišina,
samo je automat za kavu ciklički proizvodio odvratne zvukove.
Počeo je dozivati osoblje:
"Aljad mrljud škrlj! Šljiz mljazgud frkudmruš! Ljavljav šljizzzz!"
Badava.
Čak je i čistačica otišla.
Prigušeno svjetlo
i žućkasti zidovi
i automatski ciklusi društvenog aparata za kavu.
Počelo mu je svitati da su ga ostavili ovdje
do sutra,
no budući da je bio petak navečer,
nije bio siguran kada zaista
to sutra treba početi
jer je nakon vikenda bio Božić,
pa sveti Stjepan,
pa Dan državnosti,
pa Dan neovisnosti,
pa Dan oslobođenja
pa opet vikend.
"Smijem li ustati iz kolica?
Da smijem, onda ne bih bio u njima."
četvrtak, 02.01.2025.
Moon Over Bourbon Street
