petak, 03.01.2025.
Zatajene pjesme
Pred vama je devet zatajenih pjesama, napisanih prošle, 2024. godine. Zašto zatajenih? Zato što sam ih sve namjeravao objaviti na blogu, ali bih se onda u zadnji čas predomislio. Ili ih nisam znao dovršiti, ili su mi se činile neadekvatnima, ili sam smatrao da sam pretjerao u poanti ili u nekim detaljima. Neke sam od njih i objavio, ali sam ih onda maknuo s bloga isti dan ili najkasnije sutradan. Ili sam ugasio blog. Sada, s odmakom, mislim da ima puno dobrih i zanimljivih dionica u tim "pjesmama" pa ih donosim na uvid unatoč tome što u svakoj od njih ima bitnih manjkavosti. Recimo da se to može shvatiti i kao mali eksperiment: nedostatni smo, pišemo koješta, vrludamo, pretjerano se zanosimo, nemamo mjeru, prerano odustajemo, bolesni smo i u pidžami, nismo za prikazivanje, bolje je da nitko ne zna za nas. Pa ipak, evo, pročitajte ako vam je od volje. Ne morate ako nećete. Mislim, možete ako hoćete. Ne znam. Sad sam se zbunio. Ako hoćete, možete. Ali ne morate.
MISS ALABAME
Sjedili smo na visokim stolcima Hard Rock Cafea.
Ona se hazardno igrala čašom
skupog koktela
što je dodavalo njezinoj ekstravaganciji.
A ja, ja sam nešto upisivao u svoj socijalistički rokovnik.
"Dušo, kad misliš prestati s tim sranjem?"
"Molim?"
"Zar si gluh?"
"Želim postati pisac.
Zapisujem sve dojmove koje imam."
"Jadan dečko."
"Zašto?"
"Nadaš se postati uspješnim, slavnim?"
Nismo više razgovarali. No
desetak dana kasnije ja opet navraćam
u isti lokal.
Na zidu piše: "Love all, serve all."
Nije prošlo ni pet minuta
kad pored mene sjeda
ona ista žena.
"Došli ste me kritizirati?"
"Budalo jedna. Danima čekam kad ćeš opet doći."
"Čime sam to zaslužio?"
"Ah, kao da ne znaš."
Pogledao sam je u oči, prvi put zaista zainteresiran.
"Bogme ne znam."
"Jebate led, toliko si očigledno nevin,
neiskvaren,
a ipak imaš nešto u sebi.
Imaš neku zrelost. Koje nisi ni svjestan."
"Ja mislim da se ti grdno varaš.
I to mislim ozbiljno.
Točno znam što i koga vidiš u meni,
između ostalog i zato što imam tu neku djetinju, nevinu facu,
no ja sam izdajica, nimalo dobar tip,
nevjeran sam,
lažem,
i još sam k tome veoma zajeban samo ako me bolje upoznaš,
moje lice vara,
moje ponašanje zavarava, obmanjuje,
ni ne znaš koliko ja mogu biti zavodljiv a prazan."
"I upravo si rekao sve što sam htjela znati
kako bih bila sigurna da si nevin i neiskvaren."
"Ma jebi se."
Njezin je osmijeh bio pun ljubavi
i to me
u tom trenutku
oborilo s nogu.
Nije bio pun razumijevanja,
nije bio pun zrelosti jedne zrele žene,
nije bio pun suosjećanja,
nije bio pun bezrezervnog odobravanja.
Tek, bio je pun ljubavi.
To prodre kroz tijelo, mišiće, kosti
kao rendgenske zrake.
"Imam gore sobu."
"Gdje gore?!"
"Zar ne znaš da je iznad Hard Rock Cafea hotelčić?"
"Tu gore je Radio 101, gdje tu ima mjesta za hotel?!"
"Dođi pa vidi."
Dok smo se penjali uskim stepeništem
pitao sam je koliko ima godina.
"Četrdeset i jednu. A ti?"
"Dvadeset."
"Dobro je, punoljetan si."
Glasno se nasmijala, no nisam to doživio
vulgarnim.
I nekim se čudom uopće nisam bojao predstojećeg seksa.
Nisam se bojao.
"Znam da je to grozan kliše, ali ja kao da te oduvijek poznajem."
Tu je stala nasred stepenica,
šokirana,
preneražena,
oči su joj se napunile suzama.
Vratila se tri stepenice i čvrsto me zagrlila.
Tada, u tom trenutku,
znao sam da smo već dugo zajedno,
da sada kao da nastavljamo,
da se nemam čega bojati.
Pa sam joj rekao:
"Ne bojim se ako ću zakazati."
"Ako zakažeš, svima ću razglasiti!"
Bila je to rajska soba s dvije zvjezdice,
i dok smo se odgađajuće razodijevali,
dok smo se prisno mirisali,
dok smo obnavljali dodire,
dok smo odgovarali na prošlost
kao što se odgovara na poziv
podizanjem slušalice,
dok smo sve više zaprimali prostor davnašnje familijarnosti,
plitko ispod dasaka,
ne tako daleko,
zapravo odmah ispod nas,
Siniša Švec vodio je svoju emisiju.
I tek na samom kraju,
kad su se već čule kričave jutarnje vijesti Zrinke Vrabec
kao što vrane kriče izjutra,
i kad se već sasvim razdanilo
a naša je soba s dvije zvjezdice poprimila sablasne boje,
mi smo imali seks.
Došao je sam od sebe
kad mu je bilo prirodno doći
i ja sam se zbog njega
osjetio cijelim, zgotovljenim, završenim.
Taj seks, običan i divan,
kao da je poništio tisuću godina razdaljine
između mene i nje.
Bili smo skupa. Više nas ništa nije moglo rastaviti.
KONCEPT
Zaglavili smo u tome
da riječi vidimo kao istinu, kao stvarnost.
Živimo samo u mislima.
Dovoljno je vidjeti kako reagiramo na događaje u filmu.
Iako znamo da je to samo film,
u nama je cijela lepeza osjećaja.
Slavimo rođendane i imendane,
Božić, Novu godinu i Uskrs,
pobjedu naše reprezentacije.
No i riječi istina i stvarnost
samo su riječi.
Fundamentalna je razlika
između onoga što jest stvarnost
i riječi stvarnost,
iako je i "fundamentalna razlika" tek koncept
i nema veze sa stvarnošću onkraj "stvarnosti".
Što sve to znači?
Kako pravilno usvojiti ovu jezičnu gimnastiku?
Problem je u tome što ne možemo
sami sebe uhvatiti za kosu i podignuti uvis.
Ne možemo govoriti kako nešto nije stvarnost
jer već to govorenje nije stvarnost.
Kad ljudi to shvate,
uteknu se šutnji.
No njihova je šutnja vrišteće konceptualna,
njihova šutnja bez prestanka govori, brblja, mrmori, buči.
Jer ni ne može drugačije.
Jer nije proistekla iz izvora šutnje
već samo iz opozita buci i iz želje
da se nešto demonstrira,
da se opet jednom "ja" potvrdi,
ma koliko nježno i suptilno.
Došao sam do ovog zaključka:
bio čovjek svetac ili zločinac,
za njega je isto,
nema ni hvale ni krivnje na njemu.
Hvala i krivnja natkriljuju se konceptualno
nad njihova djela.
Ni svetac ni zločinac nisu stvarni nositelji radnje,
radnja ih samo koristi,
radnja je zapravo ono jedino što jest.
U Indiji tu radnju nazivaju
Paramešvara Šakti.
Ona je žensko božanstvo koje
sudjeluje u cjelini
kao dinamički pol
kojemu nasuprot stoji Šiva
kao statični princip,
kao princip Svijesti
koji ništa ne čini,
koji nije činitelj.
Problem je u tome
što je SVE samo misao.
Dakle, među ostalim, i sva ova neprobavljiva sranja
iznad.
SLONIĆ TONNY
Nesnosne noći
s basevima u daljini,
ljepljivim plahtama,
jastukom koji se ne da namjestiti,
vlastitom nogom koja grije kao peć.
Na balkonu je ugodno,
sva buka niskih vibracija miješa se
s ukupnom bukom grada koja je nalik bijelom šumu
pa se može podnijeti.
Kad se uđe u dubinu stana, jako se čuju basevi;
kad se iziđe na balkon, basevi su puno slabiji
u općoj vrevi grada koji nikad ne spava.
Noćni tramvaj dolazi na stanicu.
Noćni tramvaj odlazi sa stanice.
Netko je zakašljao u nekom stanu.
Supruga je uspjela zaspati,
ja nisam.
No ne sjedi mi se na balkonu.
Ne gledaju mi se te dvije zvijezde koje se jedva vide
zbog svjetlosnog zagađenja
niti mi se razmišlja o tajni postojanja.
Kad su čovjeku pedeset i četiri
tada je sklon sve u što ga uvjeravaju
smatrati pukom laži.
Bože, kad samo pomislim u što sam sve vjerovao,
što mi se sve činilo autentičnim, uvjerljivim, vjerodostojnim!
Je li problem u naivnosti mladenaštva
ili u razočaranju (pre)zrelih godina
koje nisu ostvarile nikakav stvarni pomak
u kvaliteti života, ispunjenju, životnoj radosti, bla bla?
Ono što vidim u krugovima ljudi
s kojima sam nekada komunicirao
i dalje je dubinsko samozavaravanje,
pristajanje na iluziju o sreći, smislu, ispunjenju
tamo negdje
i jednom u budućnosti,
življenje u umjetnoj i forsiranoj pozitivnosti,
u umjetnom i forsiranom entuzijazmu,
u frazama i općim mjestima
tzv. duhovnih istina.
Ti ljudi na neki način ipak žive svoj san
pa se ja pitam
je li možda to ipak sva svrha ovog života:
da odaberemo svoju iluziju koja će nas činiti sretnima
bez obzira na to što se radi o iluziji?
Ali, da budem iskren,
nije da ja i dalje ne razmišljam o tajni postojanja,
no o njoj svakako ne razmišljam na balkonu u tri ujutro
niti na retreat-plažama,
o njoj razmišljam dok sjedim na wc-školjci,
dok se bez prestanka prevrćem u prevrućem
krevetu,
dok se vozim u liftu
ili čekam tramvaj,
dok radim bilo što
od svih onih neugodnih stvari koje se trebaju obaviti
(poput odmašćivanja velikog žutog lonca).
Tada najkvalitetnije
i prirodnom usredotočenosti
razmišljam o smislu i tajni postojanja.
Je li to povezano s nekim dijelom spektra autizma
ili s varijacijom OKP-a,
ne znam,
no moja žena kaže da sam ponosan na tu mogućnost
kao što su i inače sve budale
ponosne na budalaste stvari.
Bilo kako bilo,
noćni tramvaj ponovno dolazi na stanicu
i zatim odlazi sa stanice.
Dakako da se pitam
ima li putnika u njemu
i kakvi su to ljudi, kakav je njihov život.
Jednom sam u noćnom tramvaju vidio staricu
koja je kunjala na stolici.
Nije izgledala kao beskućnik,
nije imala stvari sa sobom,
pa ipak, što li je radila u tri ujutro u noćnom tramvaju?!
Srce vam se stegne od užasa jer u svojoj mašti pretpostavite
njezinu možda beskrajno mučnu situaciju,
no došla je vaša stanica,
izlazite,
i još kratko mislite o toj starici,
koja može biti vaša majka ili vaša baka.
Još kratko, još neko vrijeme, možda sljedećih pet ili deset minuta.
Tada vas obuzmu stvari iz vašeg uobičajenog života
i zaboravite na tu staricu.
Iako u ovom životu nisam imao situacije krajnjega užasa,
iako mi život teče normalno,
iz nekog ih razloga s lakoćom mogu imaginirati.
S lakoćom mogu zamisliti scene i konstelacije najmučnije strave
u bilo kojem obliku.
Istovremeno mogu zamisliti i situacije velike sreće, ispunjenja,
cjelovitosti.
Prirodno mi je
da mogu zamisliti sve vrste ekstrema,
cijeli spektar mogućnosti ljudskih emocija,
no ta je sposobnost veliki teret
jer imaginacija nema radno vrijeme,
ona je neprestano aktivna.
Imati u svojoj svijesti
čitav spektar ljudskih emocija
koje se aktiviraju na bilo koji asocijativni "klik"
i sve vrijeme aktivno sudjelovati u razumijevanju ljudi
zbilja nije recept za dobar san.
UŽAS
Mi smo dijete koje se deformiralo u odraslog čovjeka.
Prvi put kad je dijete doživjelo bol,
ono je otkrilo narav ovog svijeta.
Dijete se udarilo u koljeno,
ili se nabolo na neku iglu,
štogod,
i tog je trenutka njegov ili njezin svijet
naglo bio do vrha ispunjen mogućnošću užasa.
Kako od tog trenutka preusmjeriti
njegove ili njezine osjete/osjećaje/misli
dalje od te mogućnosti užasa?
Nemoguća misija.
Mi smo djeca izrasla u Tijelo Užasa.
Tijelo Užasa, da bi preživjelo,
mora stvoriti čitav univerzum nadoknada, slatkiša, utjeha, laži.
Cijelo naše društvo takav je slatkiš,
tek jedva jestiv.
Sve naše satisfakcije manjeviše pokazuju
da smo kadri podnijeti devet desetina osujećenja
poradi jedne desetine autentičnog doživljaja.
No, jasno je,
onog trena kad se "autentični doživljaj"
prepozna kao događaj,
kao izvršenje, kao priča,
on više ne postoji.
TRI PJESME O EROSU
I onda
mi smo najednom bili goli.
Ja sam gledao njoj između nogu
ne mogavši se suspregnuti,
a ona je organskom nonšalancijom bila nezainteresirana
za moje međunožje.
Dlake.
Iracionalna fascinacija dlakama.
Imala je sise dojilje
na koje sam stavio svoje dlanove
kao na vruće ringle šporeta, šparheta.
A onda je ipak primijetila:
"U šumi Striborovoj raste jedan bor,
brzo raste!"
I dalje što je bilo
svelo se na stvaranje svijeta,
na titraj mladog božanstva
usred svete Arkadije.
U stanu njezinog tate moreplovca
jebali smo se do iznemoglosti.
Moje.
Svaka moja besjeda
o Nietzscheovoj volji za moć,
Joyceovom toku svijesti,
Gideovu imoralistu
ili Sartreovoj mučnini
raspršila bi se i splasnula već nakon
prve ejakulacije.
Moje.
Pa kako dalje više ne bi bilo ničega
osim glasovitog (splitskog) tupila,
nije preostajalo drugo nego opet se
i opet se
i opet se
i opet se.
A onda je ona krenula spremati večeru,
a ja sam krenuo liftom dolje baciti smeće.
Na asfaltu Splita 3
topili su se džonovi
Jugoplastikinih natikača.
Izubijani sivi kontejneri
nudili su se kao kurve
i ja sam morao odlučiti
kojem ću ukazati čast.
Na povratku
mrak na stubištu.
Nestalo je struje.
Morao sam pješke na petnaesti kat.
I dok mi se bilo penjalo u glavu
i ondje udaralo, tuklo,
grabio sam stepenice
opet
i opet
i opet...
Pa sam konačno pokucao na vrata,
zadihan ali mlad, super mlad, turbo mlad,
i ona me pitala kad je otvorila
zašto kucam.
Ja sam bio osmi (14),
a Ljubica šesti (12).
Ne znam kako smo se spojili,
valjda potucajući se po kvartu kao i svi drugi.
Jednog dana u sumrak
stajali smo iza zgrade starog vrtića
i ljubili se.
Iznenada je zavukla ruku u moje gaće.
Bilo je to skroz neočekivano
i šokantno
no nešto u meni
odgovorilo je spremnošću i zrelošću,
kao da je znalo da može lakoćom podnijeti
taj nagli prijelaz
iz djetinjstva
u muškost.
Kasnije mi je pričala
kako je tog ljeta bila u Njemačkoj kod bake i djeda
i kako je ondje izgubila nevinost.
Bila je kasna jesen
kad smo opet jednom bili iza starog vrtića,
prostro sam svoju jaknu na pod,
skinuli smo se iako je bilo vrlo hladno,
ja sam bio dolje, ona gore,
pokušavali smo imati seksualni odnos,
na koncu nam nije uspjelo,
nije bilo "rupe",
jednostavno nigdje nije bilo "rupe".
A onda je došlo proljeće
i mi smo lutali gradom,
ona bi držala ruku dolje u džepu moje trenirke
i tako me vodila ulicama kao mećku na lancu.
Išli smo preko Drave na pojilišta daljina
i dirali se, grlili se, ljubili se,
ona Ciganka u duši,
prerano zrela,
već na kraju života iako još djevojčica,
ja vazda na ivici propasti
i vazda sposoban povratiti ravnotežu
kao da već dobro znam sve što dolazi,
kao da jasno vidim ispred sebe
svu svoju budućnost i prošlost,
kao da sam star hiljadu godina i više.
A onda jednog dana koncem lipnja
dogodilo se nešto što sam doživio
na dijabolički način lirskim,
poetskim,
prevrednovanjem Erosa
u svojoj još dječačkoj mašti:
na povratku s Drave uhvatio nas je silovit pljusak,
bili smo mokri do kože,
utrčali smo u neki haustor
i ondje čekali da prođe oluja.
No oluja nije prolazila,
a mi smo se prije povratka s Kopike
napili vode s javne česme kupališta.
Pa nam se oboma pripiškilo,
čemu je jaka kiša subjektivno pripomogla.
Najednom je ona rekla:
"Ja idem iza piškiti, dođi i ti"
pa smo na koncu oboje
piškili jedno pored drugog
dok je po nama pljuštala kiša.
Ona je čučala, ja sam stajao.
I dalje se iz toga ništa nije izrodilo,
osim u mojoj glavi
koja je toga dana
stvorila jednu novu, duboku fascinaciju
i pokretačku silu
za pjesme i priče
narednih godina.
Jer se ovdje na istome mjestu susrelo
ono što se prešućuje
i ono što se viče na sav glas,
ono nesvakidašnje
i ono što se želi izraziti,
ono što je veoma intimno
i ono što je sveopća sila prirode.
Eros igra s tim kartama,
no uz njega stoji Thanatos
kao nužni parnjak.
Ljubicu sam sreo nekoliko godina kasnije,
kad sam ja već u Zagrebu završavao srednju školu.
Udebljala se na čudan način,
ostavljala je dojam razvratne i ohole djevojke,
ništa više nije bilo ostalo
od one luckaste i bezazlene male čarobnice.
No ostale su moje intimne fascinacije,
moje sudbonosne skretnice.
ENTUZIJAZAM NEMA CIJENU
Davno jednom
uselio sam se u nebitno.
Tamo, u nebitnom, vlada mir.
Tamo vladaju priče o dostojanstvu i poštovanju.
Tamo se ljudi uvrijede
ako ih uvrijedimo.
Tamo ljudi zaziru od rata,
inflacije,
ekstremne desnice,
globalnog zatopljenja.
Onog dana kad sam se uselio u nebitno
počele su me zanimati stvari poput
Route 66,
bezmasnog jogurta,
Jasenovca,
prava manjina.
Nebitno je
sve ono što smatramo bitnim
u svojem životu.
Zdravlje, ljubav, obilje,
blagostanje, uspjeh, sreća.
Sedam osobina uspješnih ljudi,
deset navika sretnih ljudi,
dvanaest koraka do punine života.
Ništa ne uspijeva bez zajedništva,
svi moramo uplatiti hotel s pet zvjezdica
i ne sitničariti oko modela Povlačenja
i načina plaćanja.
Entuzijazam nema cijenu.
I nebitno je što je to nebitno.
MI IMAMO SVOJE RAZLOGE
Mi imamo svoje razloge
zašto smo se frontalno zabili
u automobil iz suprotnog smjera.
Mi imamo svoje razloge
zašto smo na kladionicu potrošili
svu ušteđevinu svoje obitelji.
Mi imamo svoje razloge
zašto na svaki sastanak kasnimo
najmanje pola sata.
Mi imamo svoje razloge
zašto se želimo svidjeti
i zašto smo uvijek srdačni.
Mi imamo svoje razloge
zašto govorimo da vjerujemo u zajedništvo
i da je Bog ljubav.
TKO TO ZVONI NA VRATA?
Krajnosti se dodiruju.
Virus s jedne,
čovjek s druge strane.
Oboje uništavaju na sličan način.
No moglo bi biti da je virus razumniji
jer se dade pripitomiti kad vidi
da mu se prijeti krajem.
Hoće li se čovječanstvo urazumiti
kad padne na koljena?
"Pasti na koljena" znači
barem milijardu iznenadnih žrtava
u nekom kataklizmičkom scenariju.
Svemu što je ispod milijarde
čovjek će se brzo prilagoditi
u brzosmrznutom slatkom zaboravu.
Dok se obična voda pakira
u plastičnim volumenima od dva decilitra,
a u mašine se ugrađuje vijek trajanja,
dok se ptice selice gube u prostoru,
a kitovi nasukavaju na plaže,
dok se osmogodišnje djevojčice
lukavim reklamnim kampanjama
tih divnih stvorenja influensera
nagovaraju na kreme za njegu kože,
a četverogodišnjaci dobivaju
svoje prve smartphone,
i dok se u klaonicama na periferijama gradova
i dalje zbivaju neviđeni užasi,
mi ispijamo svoj jutarnji nescafe
dok ugodno zavaljeni u stolicu
skrolamo portalima,
zadovoljni svojim životom, karijerom, obitelji,
imovinskim statusom,
prijateljima,
šalicama i tanjurima u visećoj,
odjećom u ormaru.
Hm, gle, nešto sam napipala na desnoj sisi,
skroz lijevo, malo dolje.
Hm, tko to zvoni na vrata u pet do ponoći?
Nije valjda ludi susjed od ispod?
Žena kaže: "Pritaji se, nemoj otvarati."
Ali ja ne bih bio muško kad ne bih...
SMIJEM LI USTATI IZ KOLICA?
Čovjek dođe u bolnicu
jer više nije mogao formulirati riječi,
ništa nije mogao sastaviti.
Vode ga po pretragama
i pritom ga ništa ne pitaju
jer misle da neće moći odgovoriti.
On se pita: "Pa kako znate,
kako možete biti sigurni?
Pitajte me nešto, za probu."
Onda u prolazu,
u jednom od hodnika kojima su ga rulali na kolicima,
oči mu se susretnu s dragom prijateljicom
za koju je mislio da je mrtva.
Ona radosno kreće prema njemu,
on se radosno pridiže
pa joj govori:
"Žljam štrik pljuškav mrgud valjajkrož mačkalipur!"
Odmah vidi da su se njezine oči sledile i mišići obraza zaustavili u reakciji,
a samo ju je htio pitati:
"Pa zar ti nisi mrtva?!"
Krajičkom oka uhvatio je
grimasu bolničara,
a kolica su se nastavila kretati.
U lift ulaze svi,
neki idu na naručen pregled,
neki idu van pušiti,
neki su gotovi pa odlaze kući,
neki su u kolicima poput njega.
Sve vrste čeljadi,
sve vrste facijalnih razrokosti,
nepregledna modna revija uskraćenosti.
A na svakom katu piše
da prednost imaju količari
što se u kolicima kotrljaju
raznoseći okolo štrafte svojih pidžama
ili blijede cjetiće spavaćica.
Prepoznavši svojega doktora,
hvata ga za rukav i molećivim glasom
kaže:
"Mljakašbič urakvarcu, ljubrumkaš!"
Doktor mu se lijepo nasmiješio.
I čak, to nije bio njegov doktor,
malo se zabunio.
A onda su ga ostavili pored automata za kavu
na jednom od katova,
mislio je da ga čeka još jedna pretraga.
Isprva mu je bilo muka od te situacije,
zatim je pokušao uživati u izmišljenoj motivaciji
kao da na Akademiji sluša mlade ljude
kako izgovaraju tekst na prijemnom,
potom se htio uživjeti u sve to što ljudi govore,
a onda se umorio,
bilo je sve manje ljudi,
pa više nikog,
pa je zaspao,
pa se probudio i vidio da je oko njega tišina,
samo je automat za kavu ciklički proizvodio odvratne zvukove.
Počeo je dozivati osoblje:
"Aljad mrljud škrlj! Šljiz mljazgud frkudmruš! Ljavljav šljizzzz!"
Badava.
Čak je i čistačica otišla.
Prigušeno svjetlo
i žućkasti zidovi
i automatski ciklusi društvenog aparata za kavu.
Počelo mu je svitati da su ga ostavili ovdje
do sutra,
no budući da je bio petak navečer,
nije bio siguran kada zaista
to sutra treba početi
jer je nakon vikenda bio Božić,
pa sveti Stjepan,
pa Dan državnosti,
pa Dan neovisnosti,
pa Dan oslobođenja
pa opet vikend.
"Smijem li ustati iz kolica?
Da smijem, onda ne bih bio u njima."
