nedjelja, 05.01.2025.
Žubor iza prozora
U ona davna vremena, na prijelazu iz pleistocena u holocen, vjerovao sam da ću u životu, koji je stajao preda mnom kao veličanstven i blistav svemirski brod pun tajanstvenih obećanja, biti pisac. Spisatelj, književnik, literat, stvaralac i umjetnik. Vjerovao sam da gledam u samu suštinu svega događanja, da su moje oko i moja misao bogom dani za literarno promišljanje i da ne mogu drugačije no da se izlijem u vrsne i čarobne riječi, rečenice, priče i romane koji čekaju na mene da im donesem slavu.
U ona davna vremena živio sam s bilježnicama, papirićima, rokovnicima i blokovima za skice kao svojim najdražim prijateljima. Črčkao sam nešto povazdan, u tramvaju, na ulici, u parkovima, na terasama kafića u kojima bih satima sjedio s jednim kapučinom. Zapisivao sam dojmove o ovome ili onome, najčešće imitirajući Krležu ili pisca kojeg bih upravo čitao. Mnoge sam lirsko-filozofske stranice ispisao nakon Nietzscheova "Zaratustre", mnoga svoja iskustva lirski izobličio i do krajnjih granica razvukao na sve strane u dugim, dugim rečenicama nakon iščitavanja Prousta, i mnoga bizarna očišta u kratkim pričama pokušao iznjedriti nakon čitanja ovog ili onog majstora kratke priče, magičnog realizma, erotskog, fantastičnog, egzistencijalističkog ili nekog drugog diskursa. Pohađao sam semestre kreativna pisanja kod Makovića i Bauera, slušao kolegije na komparatistici i povijesti umjetnosti, listao stare knjige po knjižnicama i svako svoje obično iskustvo nastojao svim silama svoje mašte izokrenuti i naknadno u glavi preraditi u neobično, nesvakidašnje, rijetko i dragocjeno. Htio sam pisati kao Gombrowicz, Kafka, Cortazar, Dirasova, Henry Miller, Borges, Kosinski, Philip Roth, Mario Vargas Llosa i toliki drugi, trajno mijenjajući senzibilitet i stil, trajno se tražeći i nepronalazeći.
Bilo je to ratnohuškačko i šovinističko vrijeme puno zle krvi i mračnih navada. Vrijeme u kojem "Polet" više nije bio "kriv za sve" i u kojem "Danas" više nije uspijevao zadržati objektivan i nepristran status vrsnog političkog tjednika. Ljutito sam pisao "pisma čitatelja" i sa zebnjom pratio u medijima retoriku laži, manipulacije i paranoidne mržnje, uzalud se nadajući da će se nacija otrijezniti od mučna i zlokobna državotvorna sladostrašća.
Početkom ožujka te tužne i tjeskobne devedeset i prve, nakon neuspjela pokušaja trajnoga preseljenja u Beč kod prijatelja politologa koji je u nekim boljim vremenima pisao za "Polet" svoju subverzivnu kolumnu, odlučio sam se baciti na pravo pravcato istraživanje u svrhu priprema za roman koji sam nakanio pisati. Bila mi je dvadeset i jedna i stanovao sam u studentskom domu, na "Šari". Nedaleko mojeg paviljona bio je starački dom. Odlučio sam otići tamo i sprijateljiti se s nekim od staraca koji su ondje živjeli. Trebalo mi je da upoznam život usamljenog čovjeka na zalasku života. Jedne sam tople južnate srijede, nad kojom su visjeli tmasti oblaci gonjeni jakim vjetrom, pošao u taj starački dom i pokucao na jedna od vrata u dugačku prizemnu hodniku. Otvorio mi je čovjek ispijena lica i dubokih, upalih, tamnih očiju koje su gledale prodorno i nepovjerljivo. Bio je moje visine, u zelenu prsluku i smeđim samtanim hlačama. Pitao me što želim. Objasnio sam mu pomalo smeteno i nespretno da sam pisac i da želim upoznati život čovjeka u poznim godinama te ga zamolio da me u sljedećih nekoliko dana, ako nema nekih obaveza, primi na druženje na sat ili dva. Rekao mi je oporo da nema nikakvih vrijednosti ni novca, da ne želi ništa ni od koga i da mi ne može biti ni od kakve koristi za moje naume. "Ne biste li mi ipak mogli ispričati ponešto od svojeg života?", nisam odustajao. "Mogu Vam i platiti, iako ne mnogo jer sam student." Na to se stari glasno nasmijao, a zatim zakašljao i useknuo u maramicu. Iznenada se toplo nasmiješio i rukom mi pokazao da uđem, što me nemalo iznenadilo pa čak pomalo i uplašilo jer je promjena u njegovu držanju bila umjetno naglašena poput loše glume u kakvu filmu. Maknuo je neku svoju odjeću s jedine stolice u sobi i ponudio me da sjednem. On je sjeo na krevet.
Taj je prvi dan druženja s tim starcem bio dozlaboga dosadan i naporan. Izišao sam iz njegove sobe nakon četrdesetak minuta iscrpljen kao da sam kopao i željan slobode koja je postojala tamo vani izvan tih memljivih zidova. Razmišljao sam o tome da napustim svoje istraživanje već u startu jer mi je bilo teško zamisliti da bih i sutra opet morao doći toj neproničnoj osobi tvrda i škrta karaktera od koje kao da su mi se sušile usnice i pekle me oči i uši mi se zapušivale.
Sutradan sam, međutim, kao po nečijoj komandi u pola pet popodne ponovno krenuo uskom stazicom od svojeg paviljona prema staračkome domu. Grga - kako mi se predstavio - nije bio u svojoj sobi. Izišao sam pred ulazna vrata doma zapaliti cigaretu i pričekati ga. Tek što sam pripalio, on je odnekud naišao, kao da se stvorio pored mene. Neugodno sam se trgnuo. Ugasio sam tek zapaljenu cigaretu i pošao za njim u njegovu sobu. Razgovor je i ovaj put zapinjao i tekao neskladno i nepovezano, na svako je moje pitanje Grga odgovarao nečim što s mojim pitanjem nije imalo nikakve veze niti je i na koji način bilo značajno, zanimljivo ili uopće smisleno. Nisam mogao dobiti od njega sjećanja iz njegove mladosti ili bilo kakve podatke o njegovu ranijem životu. Činio mi se poput kakva panja koji je oduvijek bio panj i nikada nije vidio svojeg debla ni krošnje. Novac koji sam mu ponudio nije htio uzeti, samo mi ga je gurnuo natrag. Nisam, naravno, inzistirao. Soba mu je bila posve lišena osobnih elemenata, nije bilo knjiga ni ukrasnih predmeta na policama, ni slika na zidovima, a ono malo odjeće što je bilo naslagano na krevetu nije odavalo baš ništa. Pokušao sam povesti razgovor o aktualnim političkim zbivanjima, no on se na moje misli nikako nije nadovezivao i uopće nije imao ništa za reći ni o Srbima i Hrvatima, ni o Tuđmanu i HDZ-u, ni o ratu koji je nadolazio kao plima, ni o kapitalizmu koji je nasrnuo na vrata naših naroda poput gladna medvjeda. Svi su njegovi komentari pokazivali posve nezainteresirana čovjeka. Na odlasku u šest popodne mlako mi je stisnuo ruku i pozvao me da dođem i sutra u pola pet. To rukovanje i taj poziv za sutra djelovali su mi poput košmara, nelogično i pogrešno. Bio sam iz nekog razloga vrlo demoraliziran i bezvoljan, poput beživotne prikaze. Odšetao sam odsutno do restorana na "Cvjetnom" i oporavio se tek nakon prvih nekoliko zalogaja svinjskoga gulaša.
Sutradan mi se dogodilo nešto nečuveno i nevjerojatno: zadrijemao sam na njegovu krevetu. On je pričao nešto bezveze, nisam se mogao koncentrirati na njegove šuplje i besadržajne riječi, a onda sam se najednom trgnuo i shvatio da sam duboko zaspao. Silno me je prenerazila ta činjenica. Gotovo da sam se uspaničio kad sam shvatio da nisam samo nakratko zadrijemao, nego sam zaspao dubokim i teškim snom nekoga tko se vratio sa same ivice prekogrobna umora, nekoga tko nije spavao danima i tjednima, a sada je konačno legao i zaspao strašnim snom zaborava. I ne samo to. Začudio sam se činjenici da sam sjedio na stolcu, a probudio se na krevetu. Uopće se nisam mogao sjetiti kada sam se to premjestio na krevet i kada sam postao tako čudnovato umoran da sam zaspao usred našega razgovora. Grga me gledao ispod oka, s izrazom usta koji je pokazivao mješavinu cinizma i ravnodušnosti. Nisam ga ništa pitao jer sam znao da mi ne bi dao suvisla odgovora.
Te sam večeri sa svojom djevojkom slavio rođendan. Bio je petak navečer i cimera nije bilo u sobi jer je vikendima odlazio roditeljima u Koprivnicu. Odrezao sam nokte na nogama, obrijao se i istuširao, kupio kondome i laški rizling u kartonskoj ambalaži. Posudio sam od prijateljice s faksa "Dnevnik jedne ljubavi" Josipe Lisac, album koji je moja djevojka obožavala. Čekajući je ispružen na krevetu, u plišanu kućnom ogrtaču ispod kojeg nisam imao ništa, zaspao sam i usnuo neobičan san. Hodao sam po ogromnoj, predimenzioniranoj Grginoj sobi, velikoj nekih stotinu sa stotinu metara, između debelih stubova gigantskih nogara stolice i stola, tražeći svoju glavu. Nikako i nigdje nisam uspijevao pronaći svoju glavu. Trčao sam uokolo u panici jer sam osjećao da glava neće moći još dugo ostati budna bez svojeg vlasnika i da bi lagano moglo biti da je više neću moći probuditi pronađem li je prekasno. Zagledao sam u procijep između zida i ormara, u kojem su bile naslagane mnogobrojne lubanje. Znao sam da su one skončale isto onako kako je prijetilo mojoj glavi. Krajnje uplašen probudio sam se zbog kucanja moje drage na vrata studentske sobe. Otvorio sam joj raščupane kose i s crnim kolobarima oko očiju i iznenada joj se gorko rasplakao u zagrljaju. Dugo me je smirivala, smetena podjednako kao i ja. Nije mi bilo jasno što mi se to dogodilo. Vino nas je ipak ubrzo opustilo pa smo se uz pucketanje vinilke s Josipom Lisac prepustili poljupcima i milovanjima, opet i opet, sve dok nas slatki umor nije primirio.
U tri iza ponoći probudio me nagli nalet vjetra. Širom je otvorio jedno prozorsko krilo, lupivši njime po zidu. Ustao sam da ga zatvorim. Grane su se u parku snažno povijale na sve strane. Orkestracija lišća bila je bogata i bučna, spremalo se na oluju, šuštalo je i pucketalo i ulične su se svjetiljke ljuljale, bacajući fantastične sjenke po stazicama u parku i obližnjem parkiralištu. Promatrao sam neko vrijeme tu uzbibanu igru sjenki, hipnotiziran njezinim ritmom. Nisam mogao odvojiti pogled od toga prizora. Činilo mi se kao da čujem smijeh u daljini, no taman kad bih ga trebao jasno oblikovati u svojem sluhu, on bi se opet gubio, čineći me nesigurnim oko toga što to zapravo čujem. Između udaljena smijeha i cereka koji kao da je izvirao odmah ispod prozora ubacivali su se istrzani krici nalik onima u prašumskih papiga, a onda opet nalik nekom ženskom kriku koji doziva upomoć. Koncentrirano sam slušao sve te čudne zvukove, želeći vjerovati da oni ipak dolaze iz obične rike zanjihanih krošnji. A onda sam jasno i nedvosmisleno čuo glas pod svojim prozorom, koji je rekao: "Dobro veče". Cijelog me prošla velika jeza i instinktivno sam ustuknuo. Potom sam ponovno prišao prozoru i nagnuo se preko prozorske daske. Moja je studentska soba bila na drugom katu. Dolje pod prozorom nije bilo nikoga. Prozor ispod mojeg bio je zatvoren. Osjetio sam kako mi se jeza penje uz kičmu sve do tjemena i ondje vibrira poput maloga vrtloga. Najgore od svega bilo je to što sam jasno prepoznao Grgin glas u tome pozdravu. Ta me je činjenica najviše i uplašila, iako ne bih mogao reći zbog čega. Okrenuo sam se prema tami sobe, osjećajući da me otamo gledaju dva hladna i podozriva oka. Brzo sam krenuo prema nasuprotnu zidu i upalio svjetlo. Gotovo da sam vrisnuo kad sam vidio da u sobi nema nikoga osim mene. U krevetu je trebala biti moja djevojka, a sad je nije bilo. Osjećao sam se kao da ludim. Kao u usporenu filmu, vidio sam kvaku kako se pomiče i vrata kako se otvaraju, iako su trebala biti zaključana iznutra. Na vratima se pojavila moja dragana, u pidžami. Shvatio sam u sekundi da je bila otišla u toalet, koji je na "Šari" bio jedan za cijeli kat, prije nego što je vjetar otvorio prozor. Laknulo mi je pa sam sjeo. Ispričao sam joj o glasu koji sam čuo. Vidio sam iz njezina pogleda da mojoj priči ne pridaje naročitu pažnju, zbog sveopće buke i larme koja je dopirala izvana. Legli smo ponovno u krevet i ja sam sve do svitanja slušao njezino disanje kroz napola začepljene nosnice.
Bila je subota popodne i ja sam po četvrti put odlazio Grgi. Nosio sam mu na poklon lijepo izrezbaren cigaršpic i kutiju Opatije. Kad sam ušao u njegovu sobu, na stolu me dočekala svježe skuhana kava. To me je nemalo iznenadilo. Bila je prejaka, s kavenim socom do pola šoljice. Nismo imali o čemu pričati. Spomenuo sam mu neobičan doživljaj od prošle noći, kad sam jasno čuo njegovim glasom izgovoreno "dobro veče". Nije pokazao da ga to imalo interesira. Nakon poduže šutnje spomenuo sam da mu možda više neću dolaziti jer sam naučio ono što će mi trebati za moju knjigu. Na te je moje riječi ustao s kreveta kao ofuren i gotovo ljutito primijetio da ne mogu sada samo tako otići. Preneražen, pitao sam ga kako to misli. Odgovorio mi je hrpom nesuvislih i uzrujanih rečenica iz kojih nisam mogao ništa razaznati. Od njegova hodanja po sobi i ja sam se uznemirio te mi je najednom postalo jako vruće. Ustao sam sa stolice da otvorim prozor, no Grga je u hipu preskočio cijelu razdaljinu sobe i našao se pored mene, sprečavajući me u naumu. Vidjevši moj razrogačen pogled, objasnio je da prozor nije ispravan i da ga se ne smije otvarati. Bilo mi je jasno kao dan da je to izmislio tog trenutka. Poželio sam smjesta napustiti sobu, no umjesto toga vidio sam sama sebe kako sjedam na krevet i izuvam cipele. Legao sam na prašnjavu deku, a Grga me pokrio jednom drugom dekom koju je izvadio iz ormara. "Što će se sada dogoditi?", pitao sam ga, osjećajući se poput muhe ulovljene u paukovu mrežu. Više uopće nisam mogao pomicati udovima. "Ne smiješ otvarati prozor", ponavljao je Grga bez prestanka, sve tiše. To besmisleno ponavljanje posve me obuzelo i ja sam potonuo u tamu.
Probudila me vika s hodnika. Neka je žena nervozno zvala na večeru. Čudio sam se tome. Na "Šari" nije bilo restorana i nije imalo nikakvog smisla da netko čini takvo što. Ipak, iz nekog sam razloga pomislio da bih trebao ustati i krenuti u drugo krilo zgrade, gdje se nalazila blagovaonica. Pitao sam se jesam li gladan. Zaključio sam da nisam, no da se ipak moram prisiliti ustati jer će kasnije biti prekasno. Žmirio sam još par trenutaka, osluškujući žubor iza prozora, a onda sam ustao i navukao stare, pohabane šlape. Rukom sam otresao pepeo sa smeđih samtanih hlača. Vidio sam između nogu jednu rupu progorenu cigaretom. Osjećao sam ustajali vonj što je dopirao iz hlača. Prišao sam prozoru i prije no što sam navukao zeleno sukno zastora preko prozora, vidio sam kako je stazom hitrim korakom promaknula u noć neka zabrinuta djevojka.
