utorak, 19.11.2024.
Budućnost
Rekao sam ti: pogledaj,
upravo ustajem i odlazim po vino,
onaj trenutak kad ćemo se kucnuti čašama
još je u budućnosti,
sada tek ustajem, gol, kao od majke rođen,
uzimam vadičep i zabijam ga u pluto,
budućnost se primiče,
već je sasvim blizu,
omatam papirnati ubrus oko vrha boce
i točim crvenu tekućinu u čaše,
budućnost još nije stigla,
još nije stigla,
gledaj me - s dvije vinske čaše dopola pune
pažljivo sjedam do tebe na krevet,
evo samo što nije, samo što nije stigla
ta budućnost,
i onda se kucamo i ja ti kažem:
pogledaj, budućnost od maloprije pojavila se,
došla je,
sada živimo tu budućnost.
Ti se smiješ,
a smiju se i tvoje grudi,
sinhrono,
vino je trpko,
odzvanja ponoć i godina gospodnja 1991.
prelazi upravo u 1992.
u studentskoj sobi na Cvjetnom.
Vino nas je omamilo i ja ti čitam svoje pjesme o smrti,
sve su moje pjesme o smrti,
i dok tako čitajući slušam vlastiti glas
kako odjekuje iz sve veće daljine,
kako se udaljava naspram sve dublje i sve neproničnije budućnosti,
zaboravljam tko sam,
koja je moja povijest
i u beskrajnoj mreži priča koja je moja.
Na kraju ostaje još samo
neko čudno zujanje,
sve glasnije zujanje,
prodorno, sveprisutno, iz dubine svega,
i ja se najednom prenem,
ležim u krevetu,
vani je tama i gusta se magla spustila na sve.
Tek, mutno se naziru lanterne u parku
i udaljena gradska svjetla.
Ne znam koje je vrijeme,
koja je budućnost došla
i kome.
