27i
subota , 27.04.2019.Ostao mi je još jedan čitav dan najvećeg odmora u mojoj maloj ličnoj historiji. Znam da sam htjela otići u onu drugu firmu, stvarno sam htjela i stvarno bih to uradila čak i po cijenu da odem u goru firmu, ali sam bez obzira poželjela vratiti se na posao. Ispuniti misli informacijama i ruke papirima. Izgleda da ipak ne mrzim baš toliko to mjesto gdje radim. Odluča sam se inatiti na možda malo nelogičan način, bar na prvu: dat ću od sebe 110% na poslu. Dosad bih rekla da sam davala 80%, možda ponekad 90%. Pokazat ću i sebi i drugima koliko mogu kad hoću, naučiću sve što mi dođe pod ruku dok sam tu, i prve dobre prilike se ispariti negdje drugo.
Broj prekršaja na odluci da totalno smanjim prigovaranje drugima: moguće 1. Nisam baš načisto s time da li je otvorena i drska opaska na nečije indirektno vrijeđanje, jedan od prekršaja koje pokušavam izbjeći. Osoba je iz porodice i starija je, i prema svima okolo radi slične, zlonamjerne komentare koji za njega prosto nisu uvrede. Nakon što je jedno 17 puta u toku dva dana izjavio "šaljivo" kako je moja nova jakna takva kakvu nose samo kopiladi, jer je uska i kratka i ne pitajte kakve veze sa logikom ima to dvoje; meni je malo dosadilo i pitala sam ga u čemu je toliki problem sa mojom jaknom i jel pokušava mene nazvati kopiletom ili šta je cilj tog poređenja? Na šta je on odgovorio kako ne naziva mene kopiletom i zamrsio ostatak rečenice u nerazgovijetni splet riječi, a onda me ignorisao ostatak dana kao da sam ja njega uvrijedila.
Večeras se vraćam u stan i malo mi je žao jer mi cimerice nisu tu, ali s druge se strane radujem što imam vrijeme samo za sebe i mogu, prva i najbolja ideja koja mi pada na pamet, pogledati nove epizode Game Of Thrones, naprimjer.
Još uvijek zauzdavam misli vezane za svog dečka, i jutros sam se čak budila u neko doba, pa me je mučilo zašto nije mogao poželjeti mi laku noć i išla sam provjeriti ima li poruke od nekad poslije, nakon što sam ja otišla spavati i - nije je bilo - pa sam se malo uzrujala. Jutros kad je ustao mi je napisao da je spavao od sinoć od 18 sati i sve do alarma ujutro kad je trebao na posao. 13 sati sna. Hm. Hajde dobro. Ništa mu ne vjerujem, ali neću prestati zauzdavati svoje misli.
komentiraj (2) * ispiši * #
26ti
petak , 26.04.2019.Broj prekršaja na odluci da totalno smanjim prigovaranje drugima:
Jučer:3. Danas:1.
Ponovo mi se javljaju te negativne misli vezane za njega, koje stvarno više ne znam jesu li zvono za uzbunu ili prvi znaci nekog nadolazećeg delirijuma. S jedne strane ga razumijem, kad skinem sa sebe veo pod kojim samo vidim kako je meni, shvatim da mogu postojati stvari koje su ga malo ohladile od mene, ili stvari koje ga se trenutno više tiču nego ja koja sam daleko, ili to da smo takoreći od jučer skupa i da je sasvim normalno da se nije vezao toliko kao ja.
S druge strane, ipak, nekontrolisano mi sijevaju sitni detalji od prije, dok se još nismo definisali, i to kako mi je pridavao enormno više pažnje sve iako je i tad govorio da ne zna i ne voli tepanje niti je romantičan tip muškarca, što je meni u toj fazi i odgovaralo; te mi pada na pamet da smo zvanično skupa gotovo 3 mjeseca a ganjamo se ukupno gotovo 7 i da to nije baš toliko malo; i to kako na sitnim kao nevidljiva nit, detaljima u našim razgovorima, odaje da uzmiče i da ne gaji više toliku naklonost prema meni.
U zadnje vrijeme se malo više trudi oko naše komunikacije, to mogu bar priznati. Samo je nekako...hladan i dalek. Ili se možda, bar nekim dijelom, meni to čini jer ga ljubim gotovo svim srcem, osim onim dijelom koji je uplašen da će ga povrijediti.
komentiraj (0) * ispiši * #
24ti
srijeda , 24.04.2019.Osjećam ovih dana kako me konačno napušta stres i umor od prethodnih sedmica, sav nakupljen bijes i ljutnja, i konačno, sva ta tuga i depresivno čudovište u stomaku. Odlučila sam...poravniti. Izvanredan žargonski izraz za emociju svemoguće samokontrole i mira sa samim sobom, pri čemu sve negativne spoljnje uticaje stavljaš iza te ograde koju si stavio i onemogućavaš narušavanje mira koji si u sebi stvorio.
Da budem iskrena, nije prvi put kako sam odlučila napraviti nešto slično, ali se nadam da će ovaj put okidači biti dovoljno jaki da me malo duže drže pri ovoj odluci. Dovoljno dugo da stvorim sebi neke nove navike. Navike poput smajenja prigovaranja drugima za jedno 95%, čak i ako nisu u pravu, čak i ako ne mogu da im udovoljim, i čak i ako stvarno nije u redu to što čine ili kažu. Navike poput oslanjanja sopstvenog raspoloženja previše o slici romantike koju sam oduvijek imala u glavi i odudaranju od iste u stvarnosti. Navike poput minimalnog davanja mišljenja o drugim kolegama (ili šefovima) ili o načinu rada i procedura, i generalno (nezdravoj) atmosferi u firmi i na poslu. Navike poput te da prestanem govoriti članovima svoje porodice svoje direktno mišljenje o tome što mi dernjavom saopštavaju kad nešto ne uradim kako treba, jer u njihovim očima ispadam ljuta i nervozna i sasvim sam ubijeđena da ću prije ja promijeniti svoju naviku da primam sve što mi drugi kažu, k srcu, nego oni da ČUJU kako sam možda u pravu za neke stvari koje im kažem.
komentiraj (0) * ispiši * #
22gi
utorak , 23.04.2019.Vratila sam se kući. Od jutros, od 4 sata se vraćam, pa mi u glavi malo bruji, premda nisam nimalo vozila a povremeno sam baš kunjala ali smo usput nalijetali na par nesnosnih gužvi i, iako smo na kraju procijenili da smo baš dobro prošli u odnosu na ljude koji su ostali čekati za nama, čini se da nas je to najviše iscrpilo.
Jučer je bio dan za nas. Taj toliko dugo očekivani i toliko neizvjestan dan, prošao je, haman u cjelosti i nedvojbeno bezveze. Došao je kasno, što je mene u startu iznerviralo iako sam se silno htjela potruditi da mu ne prigovaram zbog toga, jer je u zadnje vrijeme i bez toga dosta stvari koje sam mu prigovarala. Naravno, nisam u tome uspjela pa smo se jedva suzdržali od rasprave koja se mogla otegnuti na cijeli dan, mada i ne bi bio cijeli jer je on došao u pola 3. Također se ni kasnije nisam mogla suzdržati kad on nije pominjao ništa od onoga što je govorio da ćemo razjasniti kad se vidimo, pa sam i to morala natuknuti. Ispalo je nezgodno i usiljeno, i totalno nepotrebno povlačenje teme, jer je on rekao u vrlo kratkoj rečenici kako jesam bila u pravu kad je riječ o količini naše komunikacije u zadnjih mjesec dana i da ćemo poraditi na tome. Meni je to bilo nekako nedovoljno pa sam počela razlagati problem na sitne faktore što je njega iznerviralo jer mu ponavljam po peti put stvari koje sam već rekla.
Note to self: on ne voli kad mu se ista stvar govori više puta. Također nr voli baš ni kad sam mora ponavljati nekome nešto više puta.
Onda smo dobar dio ostatka dana proveli vozikajući se u potrazi za savršenim mjestom na kojem možemo biti sami, u čemu nismo uspjeli mada smo uspjeli u tome da se ulijepimo od znoja cvareći se u autu na 25 stepeni.
Također, kad smo otišli da jedemo, on je pojeo neki hamburgerčić kojih inače može bar četiri stati u njega kad je dobrog apetita, a ja sam jedva načela pileću salatu koja, ruku na srce, nije ni imala neki ukus. Cijeli dan sam osjećala nervozu u stomaku zbog njegovog dolaska i previše sam bila opterećena upitnicima nad njegovim trenutnim osjećajima prema meni, da bih uopšte bila raspoložena pa sa nam bude lijepo tih par sati.
I onda nekako, pred kraj dana se malo sve to smirilo i meni je odjednom bilo tako žao zbog prenagljenih prigovora i svega što sam mu od sebe zadnjih par dana pokazala.
Danas smo u pauzama od prenapornog dana, i mog i njegovog, malo pomenuli sve to i uspjeli slegnuti stvari, bar zasad.
Note to self 2:Probaj ga voljeti na najnesebičniji tebi moguć način. Uvijek si zagovarala takvu ljubav, a zaljubivši se u njega, nekako si na to zaboravila i počela samo tražiti i prigovarati.
Shvatila sam da sam se najljepše s njim osjećala onaj perios dok smo se družili a nisam bila zaljubljena u njega, i, da sam se tad ponašala kao ona ja koja jesam, i da sam mu se takva najviše i sviđala. Ovo sad pred njim nekako više nisam ja, nego se izgubim u vlastitim barijerama, emocijama i očekivanjima toliko da ona ja koja se i samoj sebi sviđam nikako ne može da dođe do izražaja.
komentiraj (0) * ispiši * #
19ti
ponedjeljak , 22.04.2019.Ponovo je došlo do svađe. Svađe od dva sata i kusur, kojoj i dalje pokušavam da nađem uzrok. Vrlo me je uzbudila jedna od njegivih izjava od pred kraj razgovora, kada je rekao da treba da se zna ko piški stojećki, ali nisam mogla planuti ponovo i nastaviti raspravu u nedogled jer je ionako ostao prekasno u noć, dok ujutro mora rano ustati i raditi cijeli dan.
Također, kad je rekao da smo oboje krivi za tu svađu, porazilo me što je dodao da sam ja kriva
komentiraj (0) * ispiši * #
17ti
Možda sam malo pretjerala, ne mogu da ocijenim. Povjerivši se jednoj prijateljici, ocijenjeno je da nisam a povjerivši drugoj, ocijenjeno je da jesam. Bar za svoje dobro, i za dobro ove veze koja se tek formira. Bilo kako bilo, lakše mi je što sam sve izbacila iz sebe.
Prije dvije noći smo popričali o svemu što mene muči i bio je pun razumijevanja, pa sam se naivno ponadala da će se još sutra potruditi da se te stvari malo promijene. Umjesto toga smo se čuli kao po običaju, vrlo kratko i on je skrenuo pažnju da ode gledati utakmicu što je mene do kraja izbacilo iz takta i tako smo se sinoć počeli svađati, i presvađali se do kraja noći. Umjesto običnog iznošenja onoga što mi je zasmetalo, uvrijeđeno sam ga zasula otrovnim komentarima i uvrijedila par puta onako kako nikad nikoga u životu nisam uvrijedila. Pogrešno sam očekivala da će mu to staviti do znanja koliko me je povrijedio i koliko mi je stalo, a umjesto toga smo se posvađali kao nikad dotad i mrva je falila da odustane od dolaska i da se ne vidimo nikako. I da završimo sa svime baš sada. Danas je rekao da će ipak doći, što mi je ipak mnogo značilo.
Bila sam bezveze raspoložena i danas, kao i prethodnih dana ali me bar nisu spopadali napadi suza. Išla sam u šoping nekako nazor, kupila neke stvarčice, isto nazor, i ništa od toga mi nije uspjelo skrenuti pažnju i popraviti raspoloženje. Usput sam razmišljala o svemu i bar trenutno, složila si u glavi da sam se (možda) malo previše fiksirala na njega kao neku emotivnu luku koja će mi sad, kad smo zajedno, pružati koliko god pažnje mi treba i kad god mi treba, i u svemu tome sam smetnula s uma da se muškarci sporije i teže vežu, i da sve to što pokušavam, je zapravo gušenje za njega. S druge strane, stoji da sam bila u pravu za te stvari, s time se čak i on složio, samo sam ih, eto, krenula iznositi na sasvim pogrešan način.
Ukratko, prilično sam usrala, kad je riječ o načinu na koji neko treba da se postavi u mojoj situaciji, i bezveze mu pokazala neku sasvim lošu stranu sebe. Ako nakon ovoga uspijem u tome da ga zadržim i da me zavoli, tačno ću si imati na čemu čestitati.
Fiksirana na njega, zabrinuta i razočarana situacijom na poslu, zaboravila sam uživati u svim drugim stvarima i iskalila se baš na njemu, ne razmišljajući o tome koliko će daleko otići.
Prirodno nisam baš strpljiva osoba, i iako sam o tome ponešto kroz živit naučila, pustila sam da mi izmakne nestrpljivost u svoj njenoj zlobnosti i negativnosti, na gotovo najgori mogući način. Dramila sam i optužila ga za sve za šta sam se u tome momentu sjetila.
Pretjerala sam.
komentiraj (0) * ispiši * #
18ti
Danas se konačno može reći da sam bolje. Baš sam se dobro najela i nije bilo tjeranja suza unutar sebe. Čudno je koliko loše emocije, jednom kad prođu, mogu djelovati nesuvislo i nestvarno, čak i samome sebi. Danas mi njegove riječi čuđenja nad mojim izlivom ljutnje i bijesa zbog njegovog ponašanja djeluju sasvim opravdano, jer se danas osjećam smireno i tugaljive emocije i osjećaj nebitnosti su me popustili. Stres sa posla također sam nekako konačno ostavila sa sobom i poruke pune grdnji i nezadovoljstva kolegama od šefa sa naše viber grupe s posla, do mene dopiru tako sa distance, totalno nebitne.
komentiraj (0) * ispiši * #
00:00
ponedjeljak , 15.04.2019.When you try your best but you don't succeed
When you get what you want but not what you need
When you feel so tired but you can't sleep
Stuck in reverse
When the tears come streaming down your face
'Cause you lose something you can't replace
When you love someone but it goes to waste
What could it be worse?
Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you
But high up above or down below
When you are too in love to let it show
Oh but if you never try you'll never know
Just what you're worth
Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you
Tears come streaming down your face
When you lose something you cannot replace
oh and tears come streaming down your face
And I
Tears streaming down your face
I promise you I will learn from all my mistakes
oh and the tears streaming down your face
And I
Lights will guide you home
And ignite your bones
And I will try to fix you
Elem, kraj dana je donio kakvo-takvo olakšanje. Otišla sam do vozača da si ubijem malo misli i jer mi se stvarno dosadilo šutjeti a i cijediti suze ko kakva jadnica, pa smo se uspjeli malo ispričati i nasmijati i sve mi je bilo okej dok me nije nespretno pozvao da se vidimo dok smo tu i još nespretnije mi tražio broj telefona. Nisam baš upratila je li oženjen, ali tip je bukvalno čika za mene, pa me obuzeo momentalni osjećaj smorenosti na tu njegovu reakciju.
Pa ipak, bar mi se više nisu suze cijedile niz lice.
komentiraj (0) * ispiši * #
14.04.
nedjelja , 14.04.2019.Nulti dan mog najvećeg odmora u životu, provodim u putovanju kroz 4 zemlje, čitajući nešto od Cecelie što sam već nekad davno čitala, u smjeni sa drincanjem uz muziku sa mobitela. Moguće je da sam malo promašila sa tipom knjige, koja iako savršeno čitljiva i iako kroz ironiju i mrvu sarkazma, ipak promiče planinu životnih problema nad glavom a ja čitajući je baš njoj pokušavam pobjeći.
Kad sam prošla prvu granicu, učinilo mi se kao da mi je tegoban osjećaj iz stomaka nestao, ali sad mi se čini da je to zapravo samo popustio negativni efekat tablete za vožnju, jer se tegobni osjećaj iz stomaka sada preselio u prsa i ja sam u aktivnosti, pored čitanja knjige i nasumičnog drincanja uz muziku, uvela još aktivnost puštanja pokoje suze koja mi uprkos susprezanju pobjegne na neku pročitanu riječ iz knjige ili pobjeglu misao u glavi.
Okej, oficijelno nisam dobro. Nije da sam u stanju poricanja nego jednostavno ne vidim dovoljno dobar razlog tome.
Pošla sam na odmor, putovati, kupovati, hodati, planiram se naći i sa momkom na koji dan, i nikako ne mogu da nađem tračak radosti zbog svega toga. Nije da mi se nije išlo, štaviše, ali jednostavno se osjećam toliko zarobljeno u sebi, nečim što još uvijek nikako da dokučim.
Tračak sunca, doživjela sam prije par dana kad mi je stigao mejl od moje mentorice sa nevjerovatnom rečenicom u kojoj kaže da mi je prijava za magistarski rad konačno u redu. Naime, već mjesecima me pati s tom prijavom i svojom nedostupnošću i ćudljivošću, da sam ja zamalo posegnula za potezom da promijenim mentora i zapravo sve bila dogovorila sa drugim profesorom, kad me je njen mejl potakao da možda ipak nastavim jer, koliko god mi profesorica postala mrska i teška, izrada teme i prijave ponovo i od samog početka sasvim je novo ulaganje truda i, što je jkš bitnije, vremena.
Odmah sam je pozvala da se probamo dogovoriti kad da donesem prijavu sa ostalim potrebnim papirima na predaju, ali ona, nimalo neočekivano, nije mogla kad je meni odgovaralo, te će sve to sačekati dok se ne vratim sa svoga putovanja. Ta mi je vijest stvarno malo popravila dan i ostatak sam se dana šalila sa kolegama na poslu, sa klijentima i najela kako nisam zadnjih 7 dana.
Međutim, na moje razočarenje, naredni dan sam nastavila tonuti u beznadnost.
Moj trenutni odabir za glavni razlog ovakvog stanja je moj poslovni život, a okidač svega - ljubavni. Stvar je u tome što je trenutno i moj partner opterećen nekim bitnim promjenama u svome životu i zbog toga je malo distanciran, što mogu razumjeti, ali ne i prihvatiti očito, bar ne u ovakvom stanju jer dok meni trebaju neka njegova cvrkutanja kako bih uspjela držati glavu iznad vide, on distancirano šuti. Svemu tome ne pomaže ni malo to što ima jedno 1500 km među nama i što nismo baš dugo zajedno.
Inače sam osoba koja vrlo, vrlo rijetko plače. Ovih zadnjih 10tak dana sam suspregnula plač (u javnosti ili na neprikladnom mjestu za to, jel) nekih 26 puta, a oko 4 puta pustila da se malo izridam, nakon čega mi je bilo malo lakše ali samo nakratko.
Kod mame sam bila još utučenija jer mama i ja nemamo baš neki razvijen način komuniciranja i jedna do druge nikad nismo doprle, koliko god se voljele, i ona je osjetila tih dva dana da sa mnom nešto nije u redu ali me ništa nije pitala. Znala sam da je osjetila jer mi inače stalno nešto prigovara ali ovaj je put samo šutjela. Kad sam se vratila u svoj stan bilo mi je još gore zato što sam bila tako grozna i nikakva, i što ne umijem mami razvedriti bar ta dva dana koja provedem s njom nego sam samo tumarala zamišljeno šuteći cijelo vrijeme a ona opet, pošto sam otišla, piše mi poruku da joj je neobično sad bez mene.
Bio je ovo dug, tih i tako usamljen dan. Najiskrenije, spremnija sam bila provoditi dane na poslu nego na bilo kakve rupe usamljenosti u slobodnim danima koji dolaze.
komentiraj (1) * ispiši * #
Planina Opresija
četvrtak , 11.04.2019.Zadnji dani su se pretvorili u pravi mali mini horor, za koji dijelom mislim ili se možda više u neku ruku nadam da je produkt svih mojih unutarnjih, najiskonskijih strahova, više negoli stvarno stanje situacije. Voljela bih da mi je blog čitaniji, čisto da čujem tuđa mišljenja o tome koliko je moguće da sam u pravu, a koliko da umišljam i pretjerujem.
Odgađajući nekoliko puta, bojeći se da će mi se svidjeti u sasvim nezgodnim okolnostima, prije otprilike 7 mjeseci konačno smo se našli na kafi i kliknuli malo više nego što me je bilo strah da ćemo. Otad počinje naša veza na daljinu. Zvanično smo skupa tek par mjeseci, i sada je baš taj period u svakoj mojoj vezi koji me ispuni strahom i strepnjama i u kojima nekako sve i propadne, iz ovih ili onih razloga. Češće se dešavalo da dosad već upoznam tog nekog dovoljno da shvatim kako je moje početno zanimanje za njega bilo površno i onda se malo-pomalo, skroz ohladim. Ovaj put nije takav slučaj. Upoznala sam ga i...zaljubila se.
Otkad je otišao nazad, sa svog zadnjeg odmora, ima tome dva mjeseca, ponaša se drugačije nego prije toga. Čini se kao da je shvatio da me "ima" i malo-pomalo je sveo našu komunikaciju na ono što je nekad bilo oko jedne šestine svega toga. I prije je govorio kako nije neko ko ima naviku stalno se dopisivati, a ipak smo mjesecima stalno tipkali ili pričali. Iskrena da budem, iako mi je godilo, ponekad je i meni bilo malo previše i znala sam da nije baš zdravo toliko stalno biti u kontaktu s nekim, bio blizu ili daleko. Znala sam i da to tako ne može vječno potrajati. A opet, valjda se sve to sada svelo na neku količinu koja je meni malo...premalo. Svega. Znala sam i da ne zna niti voli da tepa i da se umiljava, čak i kad mu je do nekoga stalo, ali smo pričali dosta o našim osjećanjima na neki drugačiji, zreliji način i valjda se moja duša time hranila previše slatko da mi ne bi falilo kad je on odlučio da mu se više to ne radi. Čujemo se svaki dan, samo je to ponekad par puta, par kratkih, skroz kratkih dopisivanja, i ponekad malo dužih razgovora, malo rjeđe razgovora od par sati.
Ono što hrani moje strahove počelo se dešavati kad smo se definisali naš odnos jer je on konačno došao da vidimo kako funkcioniše naša ljubav...uživo.
Na stranu količina komunikacije, bilo je trenutaka kad mi je otkrivao stvari koje su znak stvarnog povjerenja i želje zbližavanja s nekim. Na foru me je upoznao s mamom i govorio o tome da će me voditi da pijemo kafu s njom, na šta sam se ja malo ježila jer nisam znala tačno na čemu sam sa svojim emocijama prema njemu a nikada još nisam upoznala mamu nekog muškarca. Pominjao je nas u dalekoj budućnosti i planove o tome kako ću ja uskoro doći njemu i kako ćemo biti skupa.
Kada je došao, hemija se ispostavila stvarnom ali smo stalno nailazili na nesporazume koji se tiču naših navika i osobina, i on se tada jednostavno ušutio.
Sve što sam nabrojala u prethodnom pasusu prestao je spominjati a ja sam shvatila da bih rado popila kafu s njegovom mamom i da bih rado otišla za njim, gdje god. Osjetila sam kao da je spustio neki nevidljivi zid preko sebe, i više nikad nisam čula ništa o tih par tema koje su tako mnogo govorile o količini nečije zainteresiranosti. Onda sam uzela u obzir da je 80% odmora proveo sa mnom a ostatak sa svojom porodicom i prijateljima i malo sam se mentalno ošamarila što se opterećavam.
Sve male sitnice koje je on meni prebacivao mjesecima dok smo se barili, poput toga kad ga malo požurujem jer se već sat vremena opraštamo a meni se stvarno spava, kad se dopisujem s još nekim pa mu sporo odgovaram, se par dana malo manje čujemo jer smo zauzetiji,...on je sa svim tim prestao a ja počela.
On nije tip muškarca koji je muljator, ako se i za koga danas može to reći. Još nijednom ga nisam uhvatila da me laže. Govori mi stvari za koje zna da mi se neće dopasti zato jer stvarno misli tako o njima. Mislim da su danas rijetki takvi ljudi i da to treba cijeniti.
S jedne strane mislim da sam sama uzrokovala te promjene. Znaš ono, kad nekoga upoznaš pa se zaljubiš i postane kao druga, uzvišenija osoba u tvojoj glavi od one koja je bila prije, i počneš se ponašati prema njemu drugačije. Ponekad se uspijem mrvicu izmaći sa strane i dobijem mali osjećaj da sam postala preoprezna s njim u želji da mu se što više dopadnem, i da sam mu se više dopadala kad sam se manje oko toga trudila.
Nikad nisam bila kod psihologa, ali postoji mali okidač u mojoj glavi, koji se javi uvijek iznova i iznova, uvijek u istoj fazi svake moje veze, koja nije uspjela. Svake veze koju sam okončala jer nisam dalje izdržala, iz ovog ili onog razloga. Koliko je moguće da je problem u meni umjesto u svim tim momcima, kad u ozvaničenoj vezi ne mogu da izdržim dulje od 2-3 mjeseca?! Svaki put se osjetim kao da me obgrli strah, i steže me sve čvršće dok ne puknem i završim sve jer ne mogu više. Da, svaku svoju vezu sam ja okončala. Imam taj strah da budem s nekim ko će me voljeti manje nego ja njega. Ili, ko me neće ni voljeti ali će biti sa mnom iz nekih drugih razloga. Dok ne naiđe bolja, jer je navikao da ima nekoga, jer je fino imati djevojku, jer sam zgodna, itd. Trenutno me pere baš taj strah i ne znam kako da ga se riješim, i to me baš frustrira jer mislim da će me dovesti do toga da upropastim i ovaj odnos, kako sam i svaki drugi prije upropastila.
Na poslu me peru neke druge stvari, i kad se to sve smiješa, postane kao planina očaja i depresije koja prijeti da me sravni. Tačno se sjećam; dvije su godine otkako se nisam ovako osjećala.
komentiraj (6) * ispiši * #
