3
nedjelja , 18.11.2018.Sinoć smo došli do razgovora kad smo konačno shvatili da nam je potrebno dvije godine da se počnemo voljeti. Godina bi brzo prošla, dvije nekako...kao da neće nikad. Smrzla sam se i razboljela danas. I duša mi se smrzla i razboljela. Iz dana u dan sve manje vjerujem u Boga. Zadnji put kad sam o tome pričala sa svojom najboljom prijateljicom, gledala me je kao da je strah od mene, za mene i kao da sam skrenula s pameti. Ona je cijeli život, ne upoznavajući svoju vjeru pretjerano i ne zapitkujući se dublje ni o čemu, prihvatala po difoltu svog Boga kao jedinog pravog i jedinog ispravnog. Ne znam zašto skrenuh na ovu temu, obzirom da moje slabljenje vjere u Boga definitivno nije uzrokovano time što nemam sreće u ljubavi, već jednostavno čitanjem i upoređivanjem logike i onoga što mi je vjera i okolina cijeli život propagirala. Ne pričam o tome sa mnogo ljudi, nisam ni sama svjesna koliko sam u svome putu "otišla" od svih tih stvari na koje sam naučena dok nisam počela sama razmišljati je li moguće ikako da je istina drugačija.
I tako...čujemo se i dalje, ovako ni na nebu ni na zemlji. O njemu sam pričala još manjem broju ljudi nego o svojim sumnjama u vjeru. Daleko manje. Ukupno, samo ovome blogu. Povremeno se zapitam kolika je mogućnost lažnosti ovog cijelog osjećaja, uzevši u obzir cirka 2000 kilometara između nas i 4 dana druženja uživo, sa dodatkom od gotovo godinu i po povremenog prijateljskog dopisivanja, koje je na kraju izraslo u ovo nedefinisano čudovište između nas. Negdje u uglu mozga nalazi se, dobro skrivena nadom, misao o načinu na koji bih mogla ostaviti sve to iza sebe i pomiriti se da nema ništa od te ljubavi. Muči me pomisao o njemu kompletnom onakvom kakav je, kao osoba dobar čovjek, dijete u duši i zreo muškarac koji me tretira onako kako nisam umjela ni opisati da želim, od muškarca kojeg bih mogla voljeti cijeli život.
Ta me pomisao razoruža u potpunosti i onda samo ispraznim glavu od misli, upalim muziku ili svijet oko sebe na najjače...i ne mislim. Samo živim.
komentiraj (1) * ispiši * #
2
petak , 09.11.2018.Na poslu je prošle sedmice nastao pravi mali haos. Kad ja to tako kažem, malo, sve je samo ne - malo. Nakon gotovo dvije godine sam ponovo osjetila onaj pravi, proždirući stres koji se zavuče u svaku poru. Normalno, apetit mi je otišao u vraga i odmah se vidjelo da sam smršala. Onda sam otišla na vikend odmoriti od svega i nekako uspjevši u tome, odlučila pobijediti stres, rukama i nogama. Što to meni treba u životu? Neće mi niko otkaz dati zato što nije sve pod konac u cijelom tom haosu, a svakako ne zavisi sav posao od mene.
Otišla sam jutros na posao sa odlučnošću da ne dozvolim da se taj začarani krug nastavi. Onda sam, već ujutro, pomalo iznenađena, uhvatila za rep najveći razlog zbog kojeg sam podlegla stresu. Danima sam smjenu dijelila sa jednom kolegicom, koja je dobar čovjek, nepatvoreno dobar, ali je nekakva po prirodi ljuta ko ris. Od samog jutra, dok sam ja još po glavi motala traku mantri samosvladavanja nervoze, ona je rondala na sve živo što nije kako treba i na svakog živog ko se približio da nam nešto kaže. I tu sam shvatila koliko njena nervoza prelazi na mene i čini mi dan stresnim. Pošto joj nisam mogla jednostavno reći da odjebe od mene sa svojim negativnim sranjima, jer ipak dijelimo sto i svađa bi svakako pokvarila dan, pokušala sam par puta, stajući na "njenu stranu", pokazati joj da postoji i drugi, bolji način reagovanja na tuđe mušice, umjesto da se upali na svačiju nervozu i prenosi je dalje drugima. Rekla sam joj da nema nikakvog smisla da se nerviramo oko svega što nam neko kaže a ne bude do nas, i da samo probamo reći da je ok i nastaviti dalje po svom. Nikako, odgovorila mi je da ona nije takva osoba i da nikako drugačije ne može reagovati. Ali, pokušah joj upasti u riječ, to je samo način procesiranja ulaznih informacija koji se može naučiti...ma kakvi, odmah me sasjekla i pošto ne htjedoh da dobronamjerno savjetovanje pređe u raspravu, odustala sam i samo se psihički sklonila od njenog gunđanja. I, na moju veliku radost, uspjelo mi je. Dan bez stresa.
Malo je tužno kad ljudi ama baš svaku svoju osobinu prihvate kao nešto definitivno i puste da jede i njih, i sviju oko njih koji se neće ili ne mogu izmaći.
komentiraj (4) * ispiši * #
1
ponedjeljak , 05.11.2018.Eh, eto.
Našla sam nekoga ko će me natjerati da si skrenem pažnju sa svih nepodobnih muškaraca koji su mi se ikad svidjeli.
Nekoga ko, iako mi se sviđa, u meni ne izaziva onaj odvratni osjećaj u stomaku, kao da me bubaju bejzbol palicom; nekoga s kim si to što si, bez nepotrebnog pritiska oko truda da djeluješ bolja nego što jesi kako bi mu se svidjela.
Nekoga ko, kad te pita "kako si" stvarno želi da zna kako si a ne samo jer je red ili jer ne zna šta bi rekao i kako bi započeo ili nastavio razgovor.
Nekoga kome se - iako je to sve još uvijek relativno i pričekaćemo dosta vremena da potvrdim tu oduševljenost - može vjerovati. Ne samo u smislu njegove životne priče, ili toga koliko mu se stvarno dopadam i da li bi me htio samo izmanipulisati za svoj ćejf, već u vezi svih njegovih stavova o bilo čemu kao i o tome kako govori o sebi. Stalno se njegove riječi potvrđuju mojim sopstvenim zaključcima. Kad se šali, uglavnom bira da se našali na svoj račun, "ismijavajući" nešto svoje i umanjujući neku svoju osobinu a zapravo, kad ga malo bolje posmatraš iza cijele te fasade neozbiljnosti, on je psihički dosta jaka i smirena osoba, koja ima svoje JA.
Nekoga, kad smo već spomenuli njegovo JA, ko je dovoljno siguran ko je i šta je da se neće rastopiti i sliniti na sve što kažem i uradim, zato jer želi da mi se svidi. Nekoga koga nije strah reći NE na nešto moje sa čime se ne slaže. Moja oduševljenost ovom njegovom osobinom je u tome veća jer sam u svom životu dosad naišla na ukupno jednog muškarca koji mi se svidio, a da se usudio pokazati mi pravog sebe.
Nekoga ko je imao par vrlo nesretnih okolnosti u životu i, umjesto da ga to pokoleba i slomi, umjesto da postane ogorčen i krivi sve oko sebe za to što mu se desilo - on nađe način da i to okrene na šalu i da jednostavno prihvati to kao samo dio njegovog života.
Nekoga ko je tvrdoglav i ako se inati, spreman je da ide do kraja u tome. Jedanput smo se zbog vrlo glupog nesporazuma - ma ne mogu reći ni raspravljali - prestali čuti na par mjeseci, i da se ja nisam javila kad sam čula od drugih da je u gradu, najvjerovatnije se nikad ne bi ni upoznali uživo. Od tada je sve ovo i krenulo da se kuha, ali, o detaljima neki drugi put. Htjedoh reći...oduvijek sam mislila kako je tvrdoglavost negativna osobina, ali u njegovom slučaju vidim i drugu stranu te tvrdoglavosti - on nije čovjek koji će pogaziti svoju riječ. I ako zna da je u pravu, ne možeš ga preveslati da nije. Otkrila sam u par navrata - šokirana pomalo - da je bio u pravu iako mi to na prvu nije djelovalo tako, zapravo mi je djelovalo da me pokušava napraviti budalom a na kraju sam samo shvatila da sam ja pogriješila u procjeni.
Nekoga ko mi je rekao bez blama da mu se sviđam, i to je uspjelo ne djelovati patetično. Dobro, zapravo je "sviđanje" preblag opis za ono što osjećam da je među nama, ali stvarno nije vrijeme za nešto više.
Osjećam da me smiruje. Osjećam se kao da sam "stigla doma".
komentiraj (2) * ispiši * #
