3

Sinoć smo došli do razgovora kad smo konačno shvatili da nam je potrebno dvije godine da se počnemo voljeti. Godina bi brzo prošla, dvije nekako...kao da neće nikad. Smrzla sam se i razboljela danas. I duša mi se smrzla i razboljela. Iz dana u dan sve manje vjerujem u Boga. Zadnji put kad sam o tome pričala sa svojom najboljom prijateljicom, gledala me je kao da je strah od mene, za mene i kao da sam skrenula s pameti. Ona je cijeli život, ne upoznavajući svoju vjeru pretjerano i ne zapitkujući se dublje ni o čemu, prihvatala po difoltu svog Boga kao jedinog pravog i jedinog ispravnog. Ne znam zašto skrenuh na ovu temu, obzirom da moje slabljenje vjere u Boga definitivno nije uzrokovano time što nemam sreće u ljubavi, već jednostavno čitanjem i upoređivanjem logike i onoga što mi je vjera i okolina cijeli život propagirala. Ne pričam o tome sa mnogo ljudi, nisam ni sama svjesna koliko sam u svome putu "otišla" od svih tih stvari na koje sam naučena dok nisam počela sama razmišljati je li moguće ikako da je istina drugačija.

I tako...čujemo se i dalje, ovako ni na nebu ni na zemlji. O njemu sam pričala još manjem broju ljudi nego o svojim sumnjama u vjeru. Daleko manje. Ukupno, samo ovome blogu. Povremeno se zapitam kolika je mogućnost lažnosti ovog cijelog osjećaja, uzevši u obzir cirka 2000 kilometara između nas i 4 dana druženja uživo, sa dodatkom od gotovo godinu i po povremenog prijateljskog dopisivanja, koje je na kraju izraslo u ovo nedefinisano čudovište između nas. Negdje u uglu mozga nalazi se, dobro skrivena nadom, misao o načinu na koji bih mogla ostaviti sve to iza sebe i pomiriti se da nema ništa od te ljubavi. Muči me pomisao o njemu kompletnom onakvom kakav je, kao osoba dobar čovjek, dijete u duši i zreo muškarac koji me tretira onako kako nisam umjela ni opisati da želim, od muškarca kojeg bih mogla voljeti cijeli život.
Ta me pomisao razoruža u potpunosti i onda samo ispraznim glavu od misli, upalim muziku ili svijet oko sebe na najjače...i ne mislim. Samo živim.