Zadnji dani su se pretvorili u pravi mali mini horor, za koji dijelom mislim ili se možda više u neku ruku nadam da je produkt svih mojih unutarnjih, najiskonskijih strahova, više negoli stvarno stanje situacije. Voljela bih da mi je blog čitaniji, čisto da čujem tuđa mišljenja o tome koliko je moguće da sam u pravu, a koliko da umišljam i pretjerujem.
Odgađajući nekoliko puta, bojeći se da će mi se svidjeti u sasvim nezgodnim okolnostima, prije otprilike 7 mjeseci konačno smo se našli na kafi i kliknuli malo više nego što me je bilo strah da ćemo. Otad počinje naša veza na daljinu. Zvanično smo skupa tek par mjeseci, i sada je baš taj period u svakoj mojoj vezi koji me ispuni strahom i strepnjama i u kojima nekako sve i propadne, iz ovih ili onih razloga. Češće se dešavalo da dosad već upoznam tog nekog dovoljno da shvatim kako je moje početno zanimanje za njega bilo površno i onda se malo-pomalo, skroz ohladim. Ovaj put nije takav slučaj. Upoznala sam ga i...zaljubila se.
Otkad je otišao nazad, sa svog zadnjeg odmora, ima tome dva mjeseca, ponaša se drugačije nego prije toga. Čini se kao da je shvatio da me "ima" i malo-pomalo je sveo našu komunikaciju na ono što je nekad bilo oko jedne šestine svega toga. I prije je govorio kako nije neko ko ima naviku stalno se dopisivati, a ipak smo mjesecima stalno tipkali ili pričali. Iskrena da budem, iako mi je godilo, ponekad je i meni bilo malo previše i znala sam da nije baš zdravo toliko stalno biti u kontaktu s nekim, bio blizu ili daleko. Znala sam i da to tako ne može vječno potrajati. A opet, valjda se sve to sada svelo na neku količinu koja je meni malo...premalo. Svega. Znala sam i da ne zna niti voli da tepa i da se umiljava, čak i kad mu je do nekoga stalo, ali smo pričali dosta o našim osjećanjima na neki drugačiji, zreliji način i valjda se moja duša time hranila previše slatko da mi ne bi falilo kad je on odlučio da mu se više to ne radi. Čujemo se svaki dan, samo je to ponekad par puta, par kratkih, skroz kratkih dopisivanja, i ponekad malo dužih razgovora, malo rjeđe razgovora od par sati.
Ono što hrani moje strahove počelo se dešavati kad smo se definisali naš odnos jer je on konačno došao da vidimo kako funkcioniše naša ljubav...uživo.
Na stranu količina komunikacije, bilo je trenutaka kad mi je otkrivao stvari koje su znak stvarnog povjerenja i želje zbližavanja s nekim. Na foru me je upoznao s mamom i govorio o tome da će me voditi da pijemo kafu s njom, na šta sam se ja malo ježila jer nisam znala tačno na čemu sam sa svojim emocijama prema njemu a nikada još nisam upoznala mamu nekog muškarca. Pominjao je nas u dalekoj budućnosti i planove o tome kako ću ja uskoro doći njemu i kako ćemo biti skupa.
Kada je došao, hemija se ispostavila stvarnom ali smo stalno nailazili na nesporazume koji se tiču naših navika i osobina, i on se tada jednostavno ušutio.
Sve što sam nabrojala u prethodnom pasusu prestao je spominjati a ja sam shvatila da bih rado popila kafu s njegovom mamom i da bih rado otišla za njim, gdje god. Osjetila sam kao da je spustio neki nevidljivi zid preko sebe, i više nikad nisam čula ništa o tih par tema koje su tako mnogo govorile o količini nečije zainteresiranosti. Onda sam uzela u obzir da je 80% odmora proveo sa mnom a ostatak sa svojom porodicom i prijateljima i malo sam se mentalno ošamarila što se opterećavam.
Sve male sitnice koje je on meni prebacivao mjesecima dok smo se barili, poput toga kad ga malo požurujem jer se već sat vremena opraštamo a meni se stvarno spava, kad se dopisujem s još nekim pa mu sporo odgovaram, se par dana malo manje čujemo jer smo zauzetiji,...on je sa svim tim prestao a ja počela.
On nije tip muškarca koji je muljator, ako se i za koga danas može to reći. Još nijednom ga nisam uhvatila da me laže. Govori mi stvari za koje zna da mi se neće dopasti zato jer stvarno misli tako o njima. Mislim da su danas rijetki takvi ljudi i da to treba cijeniti.
S jedne strane mislim da sam sama uzrokovala te promjene. Znaš ono, kad nekoga upoznaš pa se zaljubiš i postane kao druga, uzvišenija osoba u tvojoj glavi od one koja je bila prije, i počneš se ponašati prema njemu drugačije. Ponekad se uspijem mrvicu izmaći sa strane i dobijem mali osjećaj da sam postala preoprezna s njim u želji da mu se što više dopadnem, i da sam mu se više dopadala kad sam se manje oko toga trudila.
Nikad nisam bila kod psihologa, ali postoji mali okidač u mojoj glavi, koji se javi uvijek iznova i iznova, uvijek u istoj fazi svake moje veze, koja nije uspjela. Svake veze koju sam okončala jer nisam dalje izdržala, iz ovog ili onog razloga. Koliko je moguće da je problem u meni umjesto u svim tim momcima, kad u ozvaničenoj vezi ne mogu da izdržim dulje od 2-3 mjeseca?! Svaki put se osjetim kao da me obgrli strah, i steže me sve čvršće dok ne puknem i završim sve jer ne mogu više. Da, svaku svoju vezu sam ja okončala. Imam taj strah da budem s nekim ko će me voljeti manje nego ja njega. Ili, ko me neće ni voljeti ali će biti sa mnom iz nekih drugih razloga. Dok ne naiđe bolja, jer je navikao da ima nekoga, jer je fino imati djevojku, jer sam zgodna, itd. Trenutno me pere baš taj strah i ne znam kako da ga se riješim, i to me baš frustrira jer mislim da će me dovesti do toga da upropastim i ovaj odnos, kako sam i svaki drugi prije upropastila.
Na poslu me peru neke druge stvari, i kad se to sve smiješa, postane kao planina očaja i depresije koja prijeti da me sravni. Tačno se sjećam; dvije su godine otkako se nisam ovako osjećala.
Post je objavljen 11.04.2019. u 12:16 sati.