U svim vodičima o Botswani piše da se treba posjetiti Magadikghadi pans jer je to transcedentalno iskustvo. Ajde da vidimo i to.
Krenuli ujutro smjer Nata – Gweta i malo prije Gwete stigli u Planet Baobab.
Lodge izgleda kao da se nikada nije vratio sa Woodstocka.




Kad smo došli na recepciji nije bilo nikoga. Tek barmen za šankom koji nam je poželio dobrodošlicu i cijelo vrijeme se cerio. Za stolom pored šanka sjedila su dva frajera sa kaubojskim šeširima i veselo čavrljala o nekim burzama i cijenama već koječega , dakle poprilično suhoparna tema za ovo podneblje posebno što su sljedeće respektabilne burze bilo čega tisućama kilometera daleko. Dakle ljudi u crnim odjelima, kako ja zovem sve koji rade u bankama, financijskim insitucijmama, burzama... I ja radim tamo ali ja se kopam van iz toga i ne nosim crna odijela. Zato mi dođe čudno da netko želi evocirati sječanja na postojanje tog svijeta baš tu u ovoj ljepoti i tako daleko od svega. Jadni…izgleda da njima nema pomoći, zla vila bezličnosti i pohlepe ih je zarobila. Šteta.
Barmen nam je ponudio nešto hladno za popit i dao nam kljuć od sobe koju su namjenili za nas. Objasnio nam je, cereći se i dalje, da je osoblje na sastanku u sjenici kod bazena. Došle su velike face šefovi kompanije u čijem je posjedu Planet Baobab ali i poznati ekskuzivni Jacks camp.
Dok smo mi pili i hladili se ona dva tipa su i dalje čavrljala o cijenama I tržištima. I cerili se… nevjerovatno za ljude u crnim odjelima. Ili su tu ljudi jako sretni ili je trava jako dobra. Tipovi su mogli imati oko 30-35 godina I nisu bili loš prizor. Samo stvarno…dečki.. burze ostavite doma Ili možda već I jeste sudeći po cekrekanju. Jel moguće da sam krivo procjenila, možda ipak nisu ljudi u crnom?
Kasnije se ispostavilo da nisam bila daleko. Jedan od je manager poznatog Jacks campa, Englez, I prije je stvarno radio u bankarstvu pa mu je to dozlogrdilo, promijenio je struku i došao tu biti manager Jacks campa. Sad mi je jasno zašto se stalno smije. I ja ću čim promijenim struku I dođem tu u Botswanu otvoriti farmu. Neznam kako se tip zove ali pokupili smo ga uz put jedan dan kad smo se vraćali od već nekud pa nam se sve to ispričao. Još jednom valja spomenuti lik je vrlo zgodan prizor. S tim što je napravio takav saltomortale i otišao u Botswanu odmah mi je bio još zgodniji.
Odmah do prostora šanka i jedaće zone koja je otvorena I samo natkrivena slamnatim krovom, nalazi se veliki stari Baobab. Zanimljivo drvo koje to zapravo uopće nije. To su samo vlakna I voda. U sušnoj sezoni zbog nedostatka vode cijelo drvo se stisne za 11%. Drvo daje I neke plodove koji su jestivi ali sada još nisu zreli. Pustinjske vjeverice skaču svuda okolo. Planet Baobab ima ja mislim najveći bazen u Botswani, barem u ovom dijelu. Bungalovi su dosta udaljeni od bazena i prostora za jelo/recepcije/šanka i svi su šareno obojani. Na zidovima pise “Please don’t go” . Sve me to podsjeca na Štrumfograd. Iste šarene okrugle kućice sa slamnatim krovovima. Ima samo jedan catch, zapravo dva. Prvo je to što su bungalovi opet otvoreni na mjestu gdje se spaja zid s krovom, ali ajde na to smo se već navikli.
Drugi catch, e možda je sad vrijeme da se pozabavim pričom o WCima u Africi.
U Africi je sve prirodno I dio prirode. Isto tako I čovjek sa svim njegovim izlučevinama očigledno.
U mnogim mjestima gdje smo bili na WC-u nema vrata. Osim na javnim tj. WC-ima za zajedničku upotrebu u lodgeovima, I to ne svim. Istina da je WC u pravilu smješten negdje iza nekog zida međutim obično čak ni taj zid ne ide do stropa. U našem slučaju odmah kad se uđe kroz vrata bungalova na sredini sobe nalazi se veliki zidani bračni krevet zamotan u mrežu za komarce. Sa strane su još dva kreveta isto tako zidana ali za po jednu osobu.
Iza našeg zidanog kreveta je zid koji dolazi do dvije trećine prostora do krova u visinu I nešto više otprilike po metar sa svake strane u širinu širi od kreveta. Sa lijeve strane je prostor gdje je lavabo I WC. Zidom je odjeljen od prostora gdje se nalazi tuš kamo se ide na desno od kreveta. Nigdje vrata osim ulaznih. Prijeko potrebne diskrecije – nema. Još si cijelo vrijeme misliš – „samo da ne dobijem proljev…“
Da li je potreba za diskrecijom prilikom obavljanja nužde urođena ili naučena? Reklo bi se naučena, ali ima i životinja kojima je neugodno obavljati nuždu a da ih netko gleda pa se promatraću okrenu leđima. Neki psi to rade a mislim i mačke. Nažalost neki ljudi još nemaju razvijen taj osjećaj posebno muški dio populacije koji piša gdje stigne i po čemu stigne. I Ne govorim to iz ljubomore premda je bilo i takvih prilika kad ja bila na izamku snaga I u neprilici, a oni su se na očigled svih olakšavali sa uzdahom sreće, nego mi je to stvarno gadljivo u gradovima. Osim što u gradu imamo pse , mačke, ptice, miševe, štakore i to sve sere i piša po prostoru gdje ja hodam, imamo još tu posebnu sortu, muške ulične pišaće. Ko da nije dosta što se stalno ćešu s rukama u džepovima misleći da ih nitko ne vidi, a onda se rukuju, diraju povrće i voće na placu, robu u dućanima, rukohvate… Još moraju i sve zapišavati. Psi to rade kako bi označili teriritorij, muškarci čak ni niti iz toga razloga nego jednostavno zato jer mogu.
No dobro natrag u Planet Baobab.
Prestrašili su nas da nećemo moći ići na slane platoe jer su neki dijelovi poplavljeni. Ipak su nas odveli tamo. Jedino što smo morali ići njihovim autom jer su dijelovi puta stvarno poplavljeni.. Krenuli smo rano ujutro prije svitanja ko Milena u pola 6 dok vani je još bio još mrak.
Dok smo se vozili tamo sunce je počelo izlaziti I nebo je poprimalo sve moguće I nemoguće boje izlazečeg sunca I teških tamnosivih kišnih oblaka u daljini.


Do platoa se ima što I voziti trebalo nam je nekih 1,5 vremena po cesti po kojoj bi bilo bolje ići čamcem nego autom. Pitaš se kako naš vozač uopće zna kuda treba ići jer puta gotovo I da nema.
Čak I tako daleko od civilizacije žive ljudi. U malim slamnatim kućicama živi poneka obitelj uglavnom se bave uzgajanjem krava I ostale stoke. Predjeli su predivni. Ravnica prekrivena svijetlo zelenom travom u kontrastu sa plavim nebom I pokojim bijelim oblakom. Podsjeća me na wallpaper od Windowsa. Nakon još nekih pola sata vožnje stepom (valjda stepom nikad neznam raziku između stepe I savane), došli smo do ruba platoa. Bolje reći do obale platoa. Izgleda kao da ulaziš u neko jezero samo što nema vode, dno je bijelo I pješćano, nema kamenja zapravo nema ničega. Ni kukca, ni životinje ni što je najvažnije I najljepše čovjeka. I tako dokle ti oko seže. Plato je velik 6000km2 I nekad davno bio je dio slanog superjezera. Zbog tektonskih pomicanja rijeke koje su ga punile su skrenule svoj tok I tako je jezero isparilo. Ostalo je samo veliko slano bijelo super ništa. Osim vjetra ništa drugo se ne čuje. Osjećaj je fantastičan, nekako oslobađajući. Valjda zbog velikog jednoličnog prostora na kojem nema ništa što ti odvlači pažnju jer sve što vidiš su dvije boje, (bijela I plava,) i sve što možeš čuti je vjetar okrećeš se sebi. Počneš jače osjećati samog sebe. Misli su ti glasnije.
U sušnoj sezoni okolni kampovi nude spavanje pod zvijezdama usred platoa. To tek mora biti fantastično I zbog toga sam se odlučila vratiti negdje u 11 mjesecu. Plato je definitivno jedno od najfantastičnijih mjesta na Zemlji. Jedno od onih koje se ne može opisati riječima, treba ga se doživjeti.

Budući da su ljudi idioti više nije dozvoljeno u vlastitoj režiji ici na platoe. Tome su pridonijeli mnogi turisti koji su se utrkivali autima po plaotu I jako ga oštetili tragovima guma. Ljudi koji se brinu za očuvanje platoa jedva su ga regenerirali. Od tada nema više.
Na rubu platoa žive Merkati. To su oni što stoje na zadnjim nogama i čuvaju stražu dok drugi pripadnici njihovog klana jedu.



Onda se zamjene. Oni koju su jeli čuvaju stražu tako da se stražar može najesti. Nevjerovatno su organizirani. Postoje dominantna ženka i dominantni mužjak i oni su alfa i omega plemena. Jedino se oni smiju parit I jedino dominantna ženka smije imati mlade. Na taj način je priroda riješila da se samo najbolji geni prenose. U toj zajednici stvarno vrijedi ono pravilo „dok si pod mojim krovom radit ćeš ono što ti ja kažem“. Onaj kome to ne paše može otići, ali to je malo tezi proces. Da bi započeo novu koloniju mužjak mora ukrasti (doslovce) ženku, tj. mladi par mora pobjeći od kuće. Ako ženka dobije mlade još pod “roditeljskim” krovom bit će kažnjena, a mladunci u večini slućajeva ubijeni. Okrutno, Okrutno.
Merkati se hrane raznim bubama, škorpijonima a znaju si priuštiti I koju zmiju. Ali to samo nedeljom. Otporni su na zmijski I škorpijonski otrov I čak im ni kobra ništa ne može. Ako prežive prvih 8 sati od ugriza.
Opasnost im prijeti iz visina i to je ono na što onaj koji je na straži mora paziti. Raznoraznim grabežljivim ptičurinama oni su ručak, srećom, priroda ih je obdarila izvrsnim osjetilima, prije svega vidom tako da mogu na vrijeme upozoriti druge.
Ova kolonija koju smo mi išli pogledati je jedna od atrakcija koju nudi Planet Baobab. Oni su tamo postavili jednog tipa koji ih je naučio na ljudsko društvo. Trebalo je oko godinu dana. Svaki dan je bio s njima prije nego što ujutro izađu iz rupa tako da su se naviknuli na njega. Čak ga smatraju korisnim dijelom svog čopora.
Ponekad mu se doslovce popnu na glavu kad žele bolji vidikovac.

Još nekih pola sada vožnje od Merkata i platoa nalazi se ogroman baobab, Chapmans baobab, zovu ga još i Seven sisters.
Računa se da je star negdje oko 4000-6000 godina a još uvijek je svih sedam sestara u odličnom stanju unatoč svojoj poodmakloj dobi.
Budući da je tako ogroman mogao se vidjeti iz velike udaljenosti i služio je ljudima kao orjentir. Bio je i prva pošta. Poruke i paketi su se ostavljale u rupi u deblu jedne od 7 sestara. Tu bih uvijek netko našao i donio primatelju jer su se u okolici svi znali. Istina neka privatnost nije postojala ali očito to u tom okruženju i nije baš neki bitan zahtjev, sjetimo se samo priče o WC.
U kori tog ogromnog drveta koje to zapravo i nije urezani su i inicijali samog Livingstonea (onog koji je „otkrio“ vic.falls).
Nama je značajan jer smo u njegovom hladu ručali i lijepo se odmorili.





Sve smo vidjeli i odlučili smo se vratiti jednom u sušnom razdoblju kako bi prespavali jednu noć na platou pod zvijezdama. Čini mi se da ću biti pametnija nakon toga.

Očajni smo… nigdje slona…Par kilometara od Divundua opet su počeli znakovi “oprez slonovi” smanji brzinu na 80 zbog slonova koji prelaze cestu. Valjda da ako ga pogodiš sa 80 imat ćeš manje oštećenja na autu nego sa 100. Već smo bili u stanju da bi išli I pješke i vukli auto za sobom samo za jednog jedinog slona, kad s druge strane ceste u bushu stoji on. Pravi pravcati slon sa svim što slon treba imati, surlu I rep I ima noge ko ona teta iz reklame za Borosane iz 80-tih. Stali smo i buljili u njega oprezno iz auta i još bi stajali da nas nije čekalo 425 km i ograničenje brzine od 80km zbog slonova koje bi izgleda ipak trebali shvatiti ozbiljno.
Morali smo preći cijeli Caprivi strip do Katime Mulino na granici sa Zambijom otkuda smo se spustili na Ngoma Bridge granični prelaz sa Botswanom. Još jedan gusto naseljeni kraj za Namibijske pojmove.
Znakove „oprez slonovi“, „oprez kudui“ ili „divlje svinje“ zamjenili znakovi „oprez krave“ što nije tako fascinantno jer to imamo I mi I to ljepše.
Granica, i eto nas u Botswani…
Što znamo o Botswani ? Država velika kao Francuska, sa jednom od najrjeđih naseljenosti u Africi.
2008 tamo je živjelo negdje oko 1,6 mio ljudi ali ima jednu od največih stopa demografskog rasta u Africi. Udaljenost od najsjevernije točke do najjužnije je 1100 km, a od najzapadnije do najistočnije je 1000km. Glavni grad Gabarone.
Prije 1960 bila je jedna od 20 najsiromašnijh zemalja svijeta. Otkriće dijamanata 1967 znatno je promijenilo tu sliku. Danas je Botswana najbogatija Afrička zemlja koja nema izvore nafte, i osim dijamanata, največi dio prihoda ostvaruje na uzgoju i izvozu govedine, i turizmu kao brzorastućoj grani. Pametnom turizmu, ne onom masovnom jer su svjesni da ako puste sav svjetski pijani agresivni i oholi šljam mogu se pozdraviti sa netaknutom prirodom, divljim životinjama i mirom.
Odmah će se nečiji alkoholom spaljeni mozak, sjetiti sprejom napisati svoje ime na prvog slona, probati jahati zebre, ševiti impale i majmune i što već. Srećom opet u nesreći, sex turizam ovdje neće zaživjeti jer je postotak ljudi zaraženih AIDS-om jako velik. Čak i na granici se djele kondomi, a kao što su kod nas reklame za uloške tamo su reklame za kondome. Uloške nitko ne šljivi.



Do 1966. godine Botswana je bila pod Britanskim protektoratom koji je sama tražila jer su se plemena koja su živjela tamo međusobno tukla.Nikada nije bila kolonija uglavnom zahvaljujući tri kralja koja su na sam spomen te mogućnosti spakirali kofere i otišli protestirati u London. Začudo je urodilo plodom neznam što su radili ali izgleda da je bilo vrlo iritantno kad su čak i pohleni Britanci odustali.
30.09.1966 Botswana je stekla neovisnost najviše zahvaljujući čovjeku po imenu Seretse Khama. On je bio unuk kralja Khame III vladara Bamangwato plemena. Nakon smrti svog oca 1925. postao je kralj u dobi od 4 godine. Na školovanju u engleskoj gdje je studirao pravo, upozao je Ruth Wilians, službenicu koja je radila za Lloyd’s. Unatoč protivljenju ostalih starješina plemena i svoje obitelji da oženi bjelkinju on je to svejedno učinio. Vjenčali su se i on je svoju prebijelu mladu doveo u Botswanu (koja se tada još uvijek zvala Bechuanaland) na opći užas i negodovanje svojih rođaka.
Spletkarenjem su ga ubrzo uspjeli poslati natrag u Englesku gdje su mu kad je jednom stupio na Englesko tlo zabranili ponovni povratak u vlastitu zemlju. Ubrzo su i Ruth spakirali i poslali da mu se pridruži. Sljedećih nekoliko godina proveli su u egzilu u Engleskoj gdje je on obolio od diabetesa. Zbog živaca valjda. 1956. tek nakon što se on javno odrekao vlasti i bilo kakve političke funkcije bilo im je dozvoljeno vratiti se u Bechuanaland. On nije mogao izdržati i 1961. ponovo se uključuje u politiku I osniva Nationalist Bechuanaland Democratic Party koja je 1965. došla na vlast a on je postaje premijer. Njegov život u egzilu dao mu je krediblitet kod Engleza da se izbori za neovisnost i još uz to ga je kraljica Elizabeta II kao bonus proglasila vitezom tj. Knight Commander of the Most Excellent Order of the British Empire. Valjda je Botswana stvarno tada bila ruglo kojeg se čak engleska htjela riješiti. Međutim…
Botswana je u razdoblju od 1966-1980 proglašena Afričkim ekonomskim čudom I najbrže rastuća ekonomija svijeta. Seretse je najviše zaslužan za to. Što bi bilo s njim a I s Botswanom da je pošlusao mamu kad mu je rekla da se ne ženi bjelkinjom, da se svirepo okrenuo I ostavio jadnu Ruth pod kukavičkim izgovorom da mu mama neda I da mora poštovati volju svoga naroda. Narod niije stajao uz njega nego ga je izdao zbog njegovog privatnog izbora. Ruth je ostala uz njega I kad je kralj bio prosijak. Koliko u cijeloj njegovoj osobnoj probjedi ima Ruth? Neznam možda je billa kučka, proračunata i manupulativna, a možda je bila divna i altruistična osoba uvijek spremna biti potpora odana i u dobru i zlu. Bilo kako bilo on je tvrdoglavo ostao uz nju i tu se dokazao kao čovjek. Nekako se pitam gdje su danas takvi tvrdoglavi muški heroji samouvjereni vlasnici svoga vlastitog života koji su branili svoj put unatoč ispruženom prstu I prijekornom pogledu svoje mame pa bila ona kraljica ili sluškinja. Unatoč volji naroda ili volji cijelog svemira.

75% Botswane je pustinja. Ostatak nije. Službeni jezici su Engleski I Tswana. Ostali nisu.

Od granice do Kasanea je nekih cca 55km i uglavnom se vozi kroz područje nacionalnog parka Chobe. On je zadnja urbana točka kad se iz Botswane ide u Zimbabwe samo da bi se vidjelo Victoria falls jer se nažalost nema po što drugo ići tamo. Osim toga nalazi se na samom rubu Chobe nacionalnog parka. Kasane nije posebno lijep, ali ima sve, bankomate, dućane, benzinske pumpe, bolnicu, par ogranaka ministartva ko zna čega. Ulicama hodaju divlje svinje, ljudi sjede po prljavoj cesti i čekaju prijevoz a prljava cesta čeka kišu. Nalazi se na obalama rijeke Chobe klima je u ovo kišno razdoblje (iako kad smo mi bili mi nismo vidjeli kišu) vlažnjikava I topla, a komarci brojni ali ljeni.
Chobe safari lodge je veliki lodge totalna suprotnost malim obiteljskim lodgeovima u kojima smo boravili do sada. Više je resort nego lodge, cijela mašinerija, totalno impersonalno. Doživjeli smo šok izazvan tolikim brojem ljudi oko nas. Nekada davno Chobe safari lodge je bio isto tako mali obiteljski hotelčić sa svega par bungalova. Malo po malo se razvijao i danas je više resort nego lodge.Čak I sobe imaju TV I klimu što malo moram priznati kvari cijeli dojam. Dobra stvar kod tako velikog lodga je što je večera buffet tipa I što počinje od 18:00 I hrana je mrak. Ražnjići od impale, razne vrste pećenki, ribe, povrća salata I deserata, neznaš što bi prije probao. A sve finooooooo! U Botswani se ne jede toliko divljač kao u Namibiji. Namibijci jedu sve čak I lavove koji su zato valjda malo sramežljiviji tamo.
Botswana je zabranila slobodni lov pa nema toga da kad ti dođe gušt odeš ubiti neku zvjerku I okreneš ju na ražnju. Tu zvjeri imaju glavnu riječ.
Na ovom području slonovi pogotovo. Ovdje živi velika populacija slonova što smo vidjeli čim smo krenuli u Nacionalni park. Išli smo na popdnevnu vožnju safari autom sa rendžerom I još dva para. Jedan je začudo mladi par mislim švedana, a ovaj drugi su Engleski hokejaši (ne tako lijep naživ za senior citizene). Čim smo krenuli evo ga slonovi, i to cijela obitelj I mislim prijatelji obitelji… Malo dalje opet slonovi, a još nismo ni ušli u park.
U parku impale kudui I za promjenu opet slonovi. Onda red nilskih konja pa majmuni pa žirafe pa opet slonovi. I tako dalje…Svaki put stanemo I gledamo, slikamo, čekamo što će nam novo pokazati.



Ima nešto u tom promatranju životinja što ljude čini nevjerovatno sretnima. Životnjiske indiskercije ne glumljene iskrene reakcije čudenja ili indiferencije, njihov svijet kojeg na kratko postajemo dio čini nas nekako boljima. Tu nema ljutnje ili razočaranja, jer zapravo nema ni pravog očekivanja. Što možes očekivati od slona nego da bude slon. I sve što napravi ti je super.Ne očekuješ da će te pozvati na ručak sa svojom obitelji I ne očekuješ da će ti recitirati sonete ili napravit kolut naprijed. Zadovoljstvo ti je vidjeti nešto što je upravo to što je. Ono izvorno. I kad se vozimo nacionalnim parkovima u potrazi za životinjama možda tražimo onaj link sa izvornim nečim što samo je I dobro je kao takvo, nastojeći preko toga dotaknuti ono izvorno u sebi što smo negdje bilo evolucijom bilo ovakvim shizofrenim životom izgubli..Možda, neznam. Uglavnom nakon 3 I pol sata ili čak više vožnje slon nam je postao domaća životinja. Stvorili smo sljedeću opsesiju Lav, ali ništa od toga za ovo popodne. Lav has left the building J ok bit će prilike gospodine lav.




Victoria falls nisu ni najviši ni najširi slapovi na zemlji ali su veličanstveni. Nalaze se na rijeci Zambezi izmeđju Zambije I Zimbabwea I otkrio ih je škotski misionar i istraživač Livingstone. Smatra se da je upravo on prvi bjelac koji je gledao te slapove sa onoga što se danas zove Livingstone island u Zambiji. Pretpostavljam da prije njega nije bio niti jedan bjelac na tom područiju ili je onaj koji je bio tamo bio slijep I gluh. Već iz daleke daljine vidiš oblak vodene pare I magle koji se diže sa mjesta gdje voda pada u ponor kojem nevidiš ni kraja. Stvarno ih ne možeš fulat. Išli smo minivanom Chobe safari lodga do granice a od tamo drugim zimbabeanskim do Vic fallsa.
Zimbabwe je danas zaostala korumpirana Mughabeova vukojebina gdje je inflacija tolika da se cijena kruha izrazava u bilijunima. Prije dolaska Mughabea na vlast, Zimbabwe je bio 3 zemlja u Africi po razvijenosti. Onda je Robi došao po svoje. Istrijebio je bjelce koji su bili vlasnici farmi ili na vodečim mjestima bilo u politici bilo u ekonomiji, uveo je korupciju, upropastio ekonmiju i pokrao što se dalo. Govori se da cijelokupni prihod od Victoria fallsa koji je značajan ide direktno njemu u džep. Jezik kojim se govori u Zimbabweu je Shona I znatno se razlikuje od Tswane kojom govore ljudi u Botswani.

Gradic Victoria falls gdje su I slapovi je cijeli podređen turizmu I taj dio zemlje je siguran za turiste.
Samo tamo svi nešto prodaju, lokalci su sretni ako nekom turistu uspiju uvaliti kabanicu ili par japanki jer je na slapovima navodno jako mokro pa da se ne bi smočili. Možeš mislit nesreće na + 30.
Ulaz na Victoria slapove košta nekih 30$ po glavi pa ti vidi kako se Robi bogati.
Posjetitelja je puno, iz cijelog svijeta. Slapovi su najmoćnijii u ovo doba godine kad je kišno razdoblje.
Ni u sušno razdoblje nisu zanemarivi. Nije tako mokro kako se prića jedino kad vjetar zapuhne vodenu maglu prema tebi ali ni to nije strašnije od pljuska koji nas je tamo uhvatio bas dok smo gledali ekipu koja skaće (bungee jumping) sa mosta koji dijeli Zambiju i Zimbabwe. Svaka čast ali ja nebi. Kanjon rijeke Zambezi je i ovako impresivan ne moram ga gledati sa srčanom aritmijom i u adrenaliskom šoku. Zovite me konzervativnom koliko hoćete.

Nedaleko od fallsa je najljepsi hotel koji sam ikada vidjela. Victoria falls hotel. Nalazi se i na listi najboljih hotela svijeta i tamo smo svratili na ručak. Hotel je izgrađen u engleskom kolonijalnom stilu sa umanikiranm vrtom I pogledom na Victoria Falls bridge I slapove od kojih se vidi samo oblak u daljini.
1948. počeli su prvi komercijalni letovi iz Engleskog Southamptona do Johanesburga. Letilo se u fazama I sve u svemu je trajalo 4,5 – 5 dana i to nekakvim flying boats avionima koji su mogli sletjeti na vodu. Cijel ruta je bila Southampton - Augusta - Cairo - Luxor - Khartoum - Port Bell - Victoria Falls - Vaaldam (Johannesburg). Slijetalo se na Zambezi rijeku uzvodno od Victoria slapova I gosti I piloti bi noćili u Victoria Falls Hotelu. Među pilotima ta stanica se zvala Jungle Junction.
To je tako funkcioniralo do nekih kasnih 50-tih kad je daljni razvoj komercionalnog letenja I aerodrome istisnuo flying boats. Ostao je hotel koji je još uvijek luksuzan kao I prije I u kojem je sačuvana patina starih vremena. Nekako kad si tamo kao da si u nekom drugom vremenu I možeš zamisliti pilote I putnike koji su tamo odsjedali. Čak je odsjela i majka engleske kraljice Elizabete II koja se tom prilikom slikala u kanarinac žutom kostimu.

U Zimbabweu smo ostali samo jedan dan, tj. od jutra od popodneva baš onaj kad se su se igrali finale kupa Afrike u nogometu. Zambija je pobjedila!!!

Preko Grootfontaina, ravno do Rundua I onda još 300 km do Divindua. Naše odredište je Nunda lodge koja se nalazi nekih 8 km od Divindua. Od putnika namjernika koji su stigli našu zadnju večer u Kambaku iz tog područja saznali smo da tamo sve puno vode, da je Nunda lodge super da lodge vodi tip koji je škot, I da komarci nisu tako strašni kako se priča. Teško za vjerovati nakon onih mrava.
Sjeverni dio, Caprivi je područje guste naseljenosti. Krajolik od Grootfontaina do Rundua je poprlično jednoličan, bush i ravnice. Do Grootfontaina, kuće su zidane I više nalik na zapadnjačke, međutim nakon toga počinje drugi svijet. Kućice slamnatih krovova tipičnih za ovo područje napravljene od blata ili cigle, okrugle, svega par metara kvadratnih velike. Nekoliko njih na prostoru od par metara kvadratnih ograđene su visokom ogradom od drvenih prutova. Kućice su toliko male da se s ceste čini da dvoje ljudi ne mogu stati unutra. Zato ljudi valjda moraju živjeti u skladu I slozi. Ako se posvađaš nemaš kud nego van, a i djecu nemogu poslati u kut kad zloćesta jer su kućice okrugle. Mogu ih poslati van, ali to će im više biti nagrada nego kazna.
Nedaleko kućica nalaze se polja na kojima rade uglavnom žene primitivnim alatima. Velike košare nose na glavi i uz to se kreću nevjerovatno vješto i graciozno. Prave dive. Ima nešto toliko ponosno u tim ženama da izaziva strahopoštovanje. Zraće nekom unutarnjom snagom, mirnoćom i životnom mudrošću. Svi se puno smiju. Ljudi su vrlo čisti i uredni unatoč tome što žive u skromnim kolibicama sa vanjskim WCima i peru se u kantama. Svakih nekoliko kilometera sa strane ceste hodaju skupine djece koje idu iz škole. Obučeni su u unifome, i djevojčice često nose kišobrane ili da ih štite od pljuskova ili od jakog sunca. Cipele nose u rukama i bosi trčkaraju puteljcima uz cestu.
Nekoliko kilometera prije Rundua, sve je više ljudi na cesti. Osim ljudi ,krave, koze, ovce i konji I sve to na cesti.


Rundu je mali gradić gdje smo stali natočiti benzin podići novac na bankomatu i kratko protegnuti noge.
Tamo su kuće jednako male, ali zidane, ipak je to grad, a nedaleko se nalazi i vojna baza gdje je izgleda dosta ljudi zaposleno.
Putem od Rundua do Divindua u centralnom dijelu Caprivija dva puta nas je uhvatila jaka kiša. Cesta je asfaltirana i u jako dobrom stanju ali problem stvaraju krave koje prelaze cestu kad se to njima sviđa. Uz kišnu zavijesu vidljivost je jako slaba pa se mora voziti jako sporo jer udariti u kravu osim što bi bilo jako glupo reći kad se vratiš kući da si imao nesreću jer si se sudario s kravom, oštetilo bi auto a I kravu koju bi onda morao platiti.
Stoka je svuda okolo ali nisam vidjela baš puno pastira. Uopće neznam kako ti ljudi znaju gdje su im krave i da li su sve na broju. Valjda svaka ima svoj žig, a možda su i to sretne krave pa neće odlutati daleko.
Na naše odredište, Nunda lodge, stigli smo oko 4 sata popodne nakon 7 sati vožnje.
Temperatura je bila oko 35, puno viša nego što je to bilo u Kambakuu što je razumljivo jer se Kambaku nalazi na nekih 1600 m nadmorske visine.
Nunda lodge je smješten na samoj obali rijeke Okawango koja je u ovo kišno doba jako velika i ima tendenciju da se opet izlije i poplavi okolna sela kao i sam Nunda lodge koji je tu sudbinu doživo prije par godina. Svi bungalovi bili su pod vodom skupa s glavnom zgradom gdje je kuhinja i restoran.
Dočekao nas je Cameron, vlasnik škot koji izgleda kao iz Hemingwayovog Starac i more.
Odvezli smo se do našeg bungalova koji se nalazi u prvom redu do rijeke. Odmah do bungalova su dva drveta, palme na kojima rastu neki plodovi koji izgledaju kao nezreli mango. Kasnije smo saznali da je to zapravo papaja ili popa kako je tamo zovu.


Kao i u večini smještaja gdje smo odsjeli, sve je jako lijepo čisto i uredno, jedno malo neobično. Krov bungalova je od slame a zidovi su zidani od ko zna čega. Jedino na mjestu gdje se trebaju spojiti krov i zidovi je razmak od nekih 20 centimetara. Ništa, prazno, jupa. Obično to ne bi predstavljalo problem što se klime tiće jer je tamo zaista vruće, nekih 30 u prosjeku i ima dosta vlage, ali to znači da ti sve životinje koje su to u mogućnosti mogu ući u sobu. Komarci, pauci, golemi mrav Samuel sve to može slobodno upuzati kako im se sviđa. Olakotna okolnost je da krevet ima veliki baldahin tj. mrežu za komarce bez koje bi bilo nemoguće spavati.
Šta iz čovjeka radi stah od nepoznatog u kombinaciji sa predrasudama da sve što pliže i veće je od nokta na malom nožnom prstu mora biti opasno. Prvu večer smo istrijebili svaku pa i najmanju bubu. Drugu večer, nas više nije bilo briga jer smo skužili da radimo sizifov posao. Dopustili smo si naviknut se na to da imaš guštere u kupaoni i da s WC-a gledaš kako ti ptice prelijeću s jedne strane na drugu.
Malo su nas jedino zabrinjavali pauci veličine jajeta na oko, međutim saznali smo da su bezopasni.
Ovo je bilo jedino mjesto ovoga tipa gdje gosti ne večeraju zajedno za istim stolom. Večera se služi isto tako na otvorenom. Ispred je terasa podignuta iznad rijeke, međutim ipak je sigurnije večerati u natkrivenom dijelu jer se nikad nezna kad ce sljedeći prolom oblaka.
Dok sjedim za stolom gledam Okawango koji mirno teće svojim tokom I sive teške oblake kako se nakupljaju u daljini kroz koje probija crveno kasno popodnevno sunce. Kontrasti su sjajni, sve izgleda vrlo dramatčno.
Bubnjevi pozivaju na večeru u 7 sati. Kuhar, pomoćni kuhar, barmen I konobarice si daju oduška tih par minuta dnevno. Dečki na bubnjevima a cure se domah počnu gibati u ritmu. Cure I kurpulentni kuhar imaju slične pokrete, samo cure su puno gracijoznije. Neznam da li je takvo gibanje naučeno, ili već toliko ukorijenjeno u gene da je postalo dio njihove prirode.
Kada se malo bolje gleda gibanje podsjeća na neki pokret iz priode ali ga je teško točno definirati.
Drugi dan da pijemo Malerone protiv malarije jer smo u području visokog rizika i bit cemo sljedećih n dana. Neznam da li zbog nuspojava Maleronea ili zbog rijeke hvata me neka melankonija, neka tuga. Nije to tuga što veli Djole, to je D-mol. Sjetila sam se početka filma “Sjećanja jedne Gejše” kada stara madam gleda u nevjerovatne plave oči djevojčice koja će upravo postati stićenica kuće buduća gejša, I kaže “Hm. Previše vode to nije dobro”. Ima nešto u tome. Znam da sam uvijek kad sam bila u gradovima u ravničarskim predjelima na rijekama osjećala tu istu vrstu melankonije. Neki mir koji to nije ugodan, nešto kao kad si jako umoran a ne možes spavati. Iako što se mira tiće, navečer je bilo sve samo ne tiho I mirno. Sve vrste buba, žaba I ptica iz gustiša počele su se nadglasavati čim bi pao mrak. Od obićnih cvrčaka (samo ovdje su valjda isto mamuti od cvrčaka koji imaju baritone u odnosu na naše soprano cvrčke) do žaba,bell frogs, koje proizvode zvukove kao ksilofon, cijeli gustiš pulsira u istom ritmu različitih zvukova.
Prva pomisao je k vragu I spavanje, to je ko da spavaš ispred orkestra koji se uštimava, međutim s vremenom glasanje postaje harmonično I nekako uspavljujuće.

Aktivnosti tipične za ovo područje su večinom vezane uz rijeku.
Vožnja motornim čamcem ili malim tradicionalnim mokorom, koji izgleda kao izdubljeno drvo.
Mokorom upravlja jedna osoba koja se dugačkim stapom odguruje od dna. To je vrlo naporno zato takav izlet ne traje obično dugo. Iako je puno lijepši I tiši doživljaj rijeke iz mokora, izabrali smo vožnju motornim čamcem. Nekako mi to nije u skladu sa mojim načelima. Osjećam se parazitski, nije mi blisko to što bi Marx rekao iskorištavanje čovjeka po čovjeku. Druga stvar bi bila da sama mogu veslati. Na rijeci živi veliki broj različitih ptica kojima ja neznam ponoviti niti ime, ali naš kapetan nam ih je sve redom predstavio poimence i po boji perija i paperija jer imam dojam da svaku ponaosob zna.
Iskreno osim što se mogu diviti ljepoti njihovog perija i načina na koji su se prilagodile prirodi, puno više su me fascinirali krokodili.
Svaka plažica sa malo toplog pjeska je zauzeta jer se na njoj izležava moguća torbica ili remen ili cipele. Topli pjesak im paše jer im pospješuje probavu. Krokodili jedu jednom u 18 mjeseci, ali tada jedu obilato, cijelu kravu ili već kojeg se papkara dočepaju.



Kako nam je kapetan rekao nezgode se događaju pa ponekad posegnu i za ljudetinom. Ljudi žive na rijeci i s rijekom. Piju vodu iz rijeke (samo lokalci, mi razmaženci bi odmah dobili neku sracku ili što već), kupaju se u njoj, peru veš, blele platno ko Biljana. Sada kad je kišno razdoblje da bi došli do vode koja nije muljevita moraju ići dublje i jedna stvar vodi drugoj a sve u korist krokodila. Oni su inaće ljene životinje jedu jednom u godinu I pol pri tome nisu posebno gurmanski izbirljivi a ostatak vremena se sunčaju. Kako bi svijet izgledao da ljudi jedu jednom u godinu i pol? Prehrambena industrija ne bi postojala, svi oni silni aditivi, konzervansi, Eovi, dijetolozi, nutricionsti, mikro i makrobiotičari razni prodavaci magle I raznih dijeta – ništa od toga. Ne bi marili za low carb, high protein, i što ti ga ja znam. Požderali bi odjednom cijelu kravu, ili jato pilića ili što već I ostatak vremena mogli bi se posvetiti onome što nas veseli. Ne bi ovisli o novcu jer ne bi morali svaki dan staviti kruh na stol. Ne bi nam želudac ni lonac diktirao ritam života. Zbog hrane se ne bi vodili ratovi, zbog želuca ne bi izbijale revolucije. Ne bi bilo band Aid-a jer glad ne bi postojala. Da li bi time bili bolji I da li bi evoluirali na višu razinu ili bi kao krokodili ostali nepromjenjeni tisuće godina? Da li stvarno želudac potiče evoluciju?
Osim krokodila, opasnost prijeti I od nilskih konja. Nilski konj je najopasnija životinja u Africi. U jednom zalogaju može prepoloviti čovjeka jer ima snagu u vilici ravnu 800 kila. Ljudi koji neznaju ih podcjenjuju zato jer su vegetarijanci. Biljojede očito nitko ne uzima za ozbiljno, a oni znaju I te kako iznenaditi. Posebno argresivni su kad imaju mlade ili mužijaci kad im se pripari. Pod vodom mogu izdrzati I do 6 minuta. Obično kad im se priblizi zarone što zna biti opasno jer su vrlo nepredvidivi, pa se dogadalo da podrone ispod mokora I prevrnu ga.




Još jedan razlog zašto je ipak bolje ići motornim čamcem i svejedno ne približavati im se baš puno.
Komarci su problem u ovom području iako sam ja očekivala da će ih biti puno više da će biti veličine šišmiša I da će biti agresivniji I pametniji. Lokalno stanovništvo naravno ne pije Malerone cijelo vrijeme. Oni imaju kliniku I ako primjete nešto od simptoma malarije, visoku temperature, bol u mišićima, povraćanje idu u kliniku po ljekove. Ta stvar dobro funkcionira I broj umrlih od te bolesti se znatno smanjio.
Nekoliko kilometara dalje od Nunda lodga nalazi se mali nacionalni park Mahango Game Reserve na samoj granici sa Botswanom. Na cijelom ovom području živi veliki broj slonova, međutim mi nismo našli niti jednog. Zato smo našli jednog usamljenog bizona, majmune, impale, divlje svinje, kudue,zebre, žirafe i nojeve. Vozikajući se po Africi navikli smo sretati na veliku večinu tih životinja. Sada smo tražili slona. Slon I ništa drugo. Svuda su pored ceste znakovi oprez pazi slon, ali mi nismo vidjeli niti jednog jedinog. Ni surle ni repa. Već mi je to bilo čudno, pa nije slon mrav Samuel da ga u onoj travi ne možeš vidjeti. Svuda samo poluprobavljena trava, slonovski nusprodukt. Slonovi imaju jako slabu probavu, pa se iz njihovog izmeta još mnoge životinje nahrane, izgleda da su ono “jedi govna” shvatili doslovno. Posebno leptiri. Kako nešto tako lijepo može parazitirati na tuđem dreku, za to treba imati želudac.
Tri dana su prošla. Treba krenuti na sljedeću dionicu Divindu – Kasane (Botswana) 430 km je pred nama za što će nam trebati oko 6 sati, ovisno o granici.

Zamisli svijet u kojem nema rata, gladi kuge, politike, Katie Perry I bijelih kobasica.
Mrak, totalna utopija. I još uz sve to dodaj i Njemice koje su sretne, otvorene iI komunikativne. Nevjerovatno.
Još sam mislila da sanjam I da se nisam probudila kad me je s leđa zaskočila Mirijam. Osmijeh od uha do uha, ruka ispružena u mom smjeru, … Predstavila se i odmah rekla da je iz Njemačke. Još je k tome imala i prilično čvrst stisak ruke.
Mi smo tek stigli iz homofobne Europe u kojoj se ljudi boje direktnog kontakta I ako nekom odmah priđeš na taj način još malo pa ćeš moći očekivati da će ta osoba vrišteći otrčati I pozvati policiju jer će se to smatrati već nekom vrstom uznemiravanja I zadiranja u privatnost.
U Europi diskrecija i privatnost su pojmovi koji ja mislim najbrže mutiraju. U zombije. Sve više sliče na izgubljenost I otuđenost.
U Africi to još nije uzelo maha. Zapravo je jako daleko.
Odmah kako smo došli na recepciji su nas dočekali srdačno, ali iskreno srdačno, ne ja-hocu-vasu-lovu-a-poslje-se-jebite-glupi-turisti. Onako kao što se dočekuju dragi gosti, sa čašom hladnog soka, I komadom kolača koji su baš bili spekli.
Pokazali su nam našu sobu I objasnili da je večera u 8, da se možemo danas malo odmoriti poslije malo prošetati po bushu i da nije opasno, samo jedan leopard je tu negdje ali on ne dira ljude oni vole jesti pse. Ko kinezi.
Kambaku lodge je poznat po tome što u ponudi imaju jahanje I lov sve to na afrički opušteni način. Imaju dobre I kako nam je poslje obasnjeno sretne konje koji su po cijele dane na otvorenom I slobodno pasu a navečer se pokupe kući na još jednu večeru.
Na ranču stalno radi mlada ekipa koju Thoersten skuplja iz Europe, uglavnom iz Njemačke. To su mahom studoši, praktikanti koji su odlučili u međuvremenu otići po nešto iskustva izvan granica zadanog. Oni rade uz stalno zaposleno osoblje pomažu u kuhinji ili rade s konjima. Ovi koji rade s konjima moraju imati prethodno iskustvo rada s konjima. I ljudima.
Stol za večeru je postavljen na terasi s pogledom na bush.


Svi gosti jedu zajedno za jednim stolom. Gdje ste sada eurpske diskrecije I privatnosti? Obično se svaku večer pridruži I netko od osoblja.Prvu večer s nama je večerao Thoersten. Sretne Njemice su se prilično udomćile jer su večinu od svoja dva tjedna koliko su tu provele bile jedine gošće.
Trenutno je kišna sezona koja iz nekog meni stvarno nepoznatog razloga nije toliko popularna za turizam u Namibiji. Možda zato jer se zove kišno razdoblje. Zapravo bi ispravnije trebalo biti razdoblje pljuskova. Nije to ona naša kiša koja pada 14 dana I još uz to puše jugo pa si već nakon drugog dana sucidalan I razmišljaš da sam sebi odrežeš glavu I napraviš od nje zdjelu za kompot. Tamo padne pljusak, ali to je onda pljuščina. Ne traje dugo ali je obilan i to je to.
Uglavnom saznali smo da su naše sretne Njemice dobrodržeče fircigerice, strastvene jahačice, jedna je čak I instruktorica jahanja. U Namibiju su odlučile doći na impuls I našle su na internetu Kambaku lodge.
Šteta je što su vjerovale predrasudama pa nisu rentale auto tako da nisu imale vlastiti prijevoz a bez toga si tamo jako hendikepiran. Uglavnom, dva tjedna su bile tamo i od toga su 2 ili tri dana išle na neki organizirani izlet u Etoshu gdje su ipak vidjele večinu životinja. Ostatak vremena su provele jašući I sunčajući se kod malog bazena sa opako hladnom vodom
Svoje iskustvo boravka na Kambaku opisuju kao nešto nevjerovatno, kozmičko iskustvo. Obolile su od Africkog normalitisa pa su se počele ponašati nekak čudno, kao ljudi iz prića koje smo slušali od naših baka, iz vremena prije televizora, kad su se još ljudi družili I pričali jedni s drugima spontano bez straha I paranoje, I kad za večerom nije svatko tupo buljio u svoj gadget. Na cijelom Kambaku ranču postoji tek jedan jedini televizor I taj se nalazi u Thoerstenovom dnevnom boravku. Navečer, nema čak niti svijetla jer ono plaši životinje koje nije lijepo plašiti I privlaći životinje u čijem društvu nitko ne želi biti.
Večera se uz fenjere, priča se i sluša se I uživa se u okusima I mirisima. Kambaku je osim po konjima nadaleko poznat I po svojoj kuhinji. Šefica kuhinje je 26 godišnja Namibijka, koja osim što je lijepa, je I prava umjetnica kulinarstva.
Thoersten je prepoznao njen nevjerovatan talent I nastojao ga je poticati dovodeći eminentne kuhare iz cijelog svijeta kako bi ona radila s njima I učila od njih. Sada se dogodilo da ona nema više kud. Toliko je izbrusila svoj talent da kuhari koji dolaze tamo mogu učiti od nje.
Thoersten se boji neminovnog, tj. njenog odlaska u Europu ili negdje drugdje gdje će zasluženo voditi svoju vlastitu kuhinju I uveseljavati hrpe ionako prežderanih Americkih ili Europskih bogataša.
Međutim za sada ona je još uvijek sretna tamo gdje je. I mi smo bili sretni što je ona tamo.
Rolice od listnatog tjesta punjene pastom od maslina, pršutom od divlje svinje i fetom servirane na rukoli kao predjelo razveselile su nas prvu večer.
Slijedila je riba, i štrudla od jabuka na njen način. Sve u kuhinji radi se ručno. Miksa, guli, reže… Struja je slaba i nejednake snage tako da se strojevi često kvare.
Šefica kuhinje iako samozatajna, rado će podijeliti neki recept s gostima ili će ih čak uvesti u kuhinju i pokazati kako se to nešto radi, a I jako će se razveseliti ako joj netko da neku novu ideju ili ju nešto nauči.
Namirnice se nabavljaju iz prvog većeg grada koji je nekih 80-tak km udaljen. Treba pažljivo planirati obzirom na fluktuaciju gostiju jer ne možeš skoknuti do dućana ako ti je usfalilo šećera ili kave. Za svaki takav „skok“ treba oko 3 sata.

Kao kad bilo gdje u Namibiji i Botswani dođete odmah vam budu predstavljene i aktivnosti koje na određenom mjestu možete raditi.
Osim šetnje bushom i jahanja, može se još i voziti biciklima.
U crvene prašnjave puteve mjestimično su utisnute blatne lokvurine površine omanjeg kratera meteora. Ići previše u bush nije preporučljivo zbog crnih I zelenih mambi. Dakle, jedini način je voziti se kroz to blato. Sreća je što ako padneš, padneš na mekano. I mokro.I ljigavo ali blato se brzo suši. Nije ljekovito samo je blatno blato.
Osim lokvi, mora se biti pažljiv jer su obično pored ali vrlo često I nasred tog puta duboke rupe. Iskopali su ih divlji prasci i mravojedi. Nakon što oni odu iz njih, nastane ih druge životinje, vrlo često zmije koje tamo traže hlad. Ako te već ne ugrize zmija iz te rupe, možes slomiti nogu ako slučajno ugaziš u rupčagu. Ulazi u te jazbine su već dovoljno veliki da se srednje velik mršaviji covjek može provući unutra a unutra ima mjesta da se čak može stajati.
Divlje svinje obično ne ostaju dugo unutra one se stalno seljakaju I ima ih svuda. Bezopasne su uglavnom bježe od ljudi što dokazuje da su vrlo inteligente životinje.
Rezultat 3 sata vožnje biciklima bila su dva ugaza u blato do koljena, jedan pad, izgorena koza od sunca, 2 stada impala, nekoliko gnuova, kameleon, kornjaca divlje svinje i osmijeh od uha do uha.



Kad smo se vratili ja sam izgledala ko čudoviste iz močvare. Srećom voda nije problem.

Kako bi prethodno iskustvo imali s nečim usporediti popodne smo se odlučili na jahanje sretnih konja pa sretnom bushu sa sretnim vodičkama njemačkim prvakinjama u jahanju.

Osjecaj sreće svuda oko nas. I straha. Ja se konja bojim i to priznam. Otkako me je zadnji otresao sa sebe a ja otresla u pod, nekako nemam baš povjerenja. Međutim, ovdje sam naučila da je velika razlika jahati sretne konje I one u Europi frustrirane I nesretne. Sad nekako kad primjenim tu teoriju na sebi vidim o čemu pričaju.
Kako mi je objašnjeno tu konji mogu biti konji. Pasu, slobodni su i rade sve što konji koji mogu biti konji inaće rade.
Ako to primjenim na sebe stvarno ispada da tu i ljudi mogu biti ljudi, imas slobodu kretanja, radiš sve što je normalno, koristiš svoje noge, oči, uši I nos, dio si te prirode I osječaš se kao da tamo pripadaš, baš takav kakav si imaš svoje mjesto.
U ovom otuđenom shizofrenom svijetu gdje živimo večinu vremena ne možeš biti covjek. Neznaš više koje je tvoje mjesto niti kome niti čemu pripadas. Vrline se smatraju manama a manipulatori na vodečim mjestima odlučuju to tvom životu. Imati je uvijek ispred biti. Tamo toga nema, bar ne u tolikoj mjeri. Gdje je covjek covjek, tamo je i konj konj.
S tom misli sam i ja opet projahala. Naranđasti zalaz sunca, toplina sutona, crveni prašnjavi putevi mirisi i zvukovi africkog busha (mirisi na toplu prašinu biljke i očitu pristunost životinja ako razumijete na što mislim). Doživjeti još sve to na konju je ono što se valjda misli pod zenom.
To iskustvo se jedino može opisati tišinom, a ne riječima.


U blizini Kambaku Lodge nalazi se Waterberg plato.Uvjetno u blizini jer do tamo ima nekih cca 100 km ili nekih sat I pol vožnje. Pojam udaljenosti je vrlo relativan u Africi. Prošle godine jedna žena koja radi kao vodič u Twifelfontain, ispričala nam je kako je munja ubila 20 koza u obližnjem selu nekih 200 km udaljenom od njenog sela. 200 km za njihove pojmove je u blizini, za naše pojmove 200 km je daleko. Tako smo skočili tu “iza ugla” posjetiti Waterberg .Sretne Njemice su nas zamolile da li nam se mogu pridružiti I to je prvi put da smo imali goste u našem Hiluxu. Waterberg plato izgleda kao planina koja se diže iz ničega kojoj je netko odrezao vrh.

Cijelo područje je nacionalni park. Zbog toga što je vrh relativno nedostupan za predatore, gore se smjestio veliki broj rijetkih zaštićenih životinja. Waterberg je poznat i po tome jer se tamo odvila zadnja krvava bitka između Hereraca i Njemaca kad je gotovo dvije trećine Hereraca izgubilo živote.
Uspon do vrha traje 45 minuta hoda po stazici gdje bi i koza u štiklama teško prošla. Zadnja trećina puta su zapravo stijene preko kojih se treba uspeti da bi se došlo do vrha. Gdje su stijene tu su zmije, skakavci veličine omanjeg psa, čak i mravi su golemi. Sad mi je jasno zašto se tamo nitko ne smije na vic o mravu Samuelu koji davi slona.
Stijene predivne fantastičnih boja. Uglavnom crvene, prošarane zelenom i žutom i bijelom. Nevjerovatno je što priroda napravi.

Osim sretnih njemica na putu do vrha pridužio nam se još jedan par mislim Nizozemaca. Taman kako smo stigli do vrha, oduševili se pogledom i ljepotom Waterberg platoa, upravo netom što smo se uspjeli s(v)e poslikati stigao je podsjetnik da smo u kišnom razdoblju. Počelo je grmiti i sjevati i kiša se spremati.
Brizinski smo se pokupili i pravac dolje jer te stijene kad se smoče postaju klizalište.
Da je karta koju smo dobili na ulazu bila točna i precizna a ne otprilike, možda bi i stigli suhi. Ovako želeci skratiti put lutali smo ko Mojsije po pustinji samo on nije imao kartu a možda i je ovakvu ko našu, i ulovila nas je kiša. To nije bila kiša to je bila voda koju je netko izljevao po nama. Nisu padale kapi nego slapovi. Cijela kišna sezona u Nambiji se izlila po nama. Topla ljetna rijeka koja pada s neba.U auto smo uskočili kroz auspuh.
2 km dalje kiša uopće nije padala. To je mikroklima u Namibiji.

Kambaku je bio naše prvo odredište, rastanak je bio topao kao i doček. Pred nama je bio put dug cca. 600 km do Divundua u Caprivi područiju.

Ništa se nije promijenilo tamo od prošle godine na moje opće zadovoljstvo. Aerodrom je i dalje veličine zagrebačkog aerodroma, iz aviona se silazi stepenicama i s piste se do zgrade hoda. Nitko nije paranoičan, nema special safty regulations i ne kontroliraju da li imas čisti veš, i sretne crvene krvne stanice.
Iste velike bube ko i lani su plazile po pisti,a isti tip je skupljao male bube u neke velike plastične vrece koje su onda otvorene lezale na podu a manji dio sretnih buba je bježao iz njih. Drugima se nije dalo. I uopće se nitko ne uzrujava što tip koji ih skuplja radi sizifov posao,ali to je Afrika. Samo se pitam što onda rade s tim bubama?
Recikliraju ih ili ih šalju u neke rehabilitacijske centre? Ili hrane majmune, ptice ili tko već želi jesti bube veličine bubamare samo sive. Ribe možda?
Sljedeći put cu se pobrinuti da saznam odgovore na ova intrigantna pitanja.

Jedino mislim da nas je ove godine dočekao drugi tip iz ASCO rent-a-cara. Ako netko ponukan mojim preporukama odluči ikad otići u Nambijiu obavezno uzeti auto u Ascu, auti su u super stanju, imate dodatni rezervoar, i dvije rezervne gume osim toga na njihovom webu cete naci fenomenalne safty tips : http://www.ascocarhire.com/safetydriving_E.htm .
Ovogodišnji Toyota Hilux - auto mog života - bio je još mrvicu bolji od onog prošlogodišnjeg. Onaj prošle godine imao je zvuk kao šivaca mašina Singer kakvu je imala moja prabaka, ali je bio sila. Ove godine ovaj je imao više onako fancy zvuk i bio je lakši na mjenjaču.
Osim što smo prekontrolirali da li još uvijek radi restoran gdje smo prošle godine jeli steak od oryxa, i podigli novac na bankomatu nismo se zadržavali. Čak smo ovaj put i pogodili izlaz iz grada iz prve I nismo ušli u pogrešan smjer (tamo se vozi lijevom stranom).
Inače, što se tiče vožnje po Nambiji. Sve ceste su jako dobro obilježene i u jako dobrom stanju. Svugdje su putokazi pa čak i za najgoru zabit i stazicu po kojoj samo koze idu. Tako da koze znaju da se nalaze na F2589 i da ce uskoro raskršće sa M56. Večina ljudi vozi bijele Toyota Hiluxe. Bijele zato jer kad se vozis kroz bush svaka biljka ima neko trnje osim toga prašina je oštra i za godinu dana novi auto bi izgledao ko lice Donatele Versace. Na bijelom se ogrebotine najmanje vide a osim toga bijela je nova crna u auto industriji tako da je Afrika u tom pogledu uvijek u modi.
Mi smo krenuli na sjever Okahanja - Otjiwarongo i nekih 60-tak km od Otjiwaronga pa onda nekih 10tak makadamskom cestom je naše prvo odredište Kambaku lodge. Tamo smo stigli mrtvi umorni je nakon cijele noći leta i onda još 4 sata vožnje i nije drugo za očekivati.
Iako Namibija već dugo nije Njemačka kolonija niti ima veze s Njemačkom, još uvijek dosta njemaca živi tamo. Bave se ili poljoprivredom tj uzgojem stoke ili divljači, ili vode male hotelčiće (Lodges u daljenjem tekstu).
Tako i Thoersten rastavljeni Njemac koji je svoj mir I sreću pronašao u Namibiji.

Ne volim one instant mudrosti sa magneta za frižider ili iz cirkuralrnih mailova koji ti šalju ljudi od kojih si se davno udaljio ali si ostao vječno utisnut na njihovoj mailing listi. Ja nisam medij kojeg pali ta sladunjavo masna patetika koja se lijepi za krvne žile ko šečerna pasta pomješana sa čvarcima. Naprosto moja pošta to ne prima. Umijesto da se sva raznježim i odmah isprintam tu instant pamet i nalijepim ju na zid gdje će se pridružiti ostalim milim stvorenjima – macama, anđelićićma, maloj dječici, Majki Terezi, misicama koje žele mir u svijetu, indijanskim poglavicama, - ja stisnem magični Delete sretna što to postoji i sto je tako lagana za upotrebu.
Ima iznimaka kao npr. "Nikada nisam sreo kaloriju koju nisam volio" .
Drugu kojoj sam oprostila patetiku našla sam u Africi obješenu za neki grm " You can take a man out of Afica but you can never take Africa out of man". Ako “Afrika” zamjeniš sa npr. Banova Jaruga dobiješ sasvim drugi kontekst.

Odeš jednom,zaraziš se i to traje doživotno. Afrikom mislim, iako je AIDS ogorman problem tamo. U Botswani među populacijom od 15 - 49 godina stopa oboljelih je 24%, u Namibiji je nešto manja 17,8%. Užas. Zato ove zemlje nisu popularne destinacije za sex turizam. Na njihovu sreću, ako postoji uopće sreća u toj nesreći. Da nije tako bojim se da bi se već srednjovječni puterasti europejci srednjeg ranga zarade i niskog intelektualnog, moralnog i mentalnog, dovukli dolje kako bi trošili sve što mogu za male pare jer im jedino novac moze osigurati 2 sekunde sreće i olakšanja. Ono što ja želim Africi je da ako ne iskorijeni onda bar da smanji epidemiju AIDS-a ali toplo bih savjetovala ljudima koji se bave turističkom promocijom zemlje da ako se to dogodi tu činjenicu prešute ako ne žele postati Tajland.
O Namibiji općenito pisala sam prošle godine,ali nije naodmet spomenuti još jednom.
Zemlja veličine 4xVelika Britanija. Na tolikoj površini živi svega nešto više od 2 mil. duša (2009 ih je bilo 2,108,000). To bi značilo da u prosjeku na 1 km2 žive dva čovjeka. Međutim puno više krava. Nažalost smrtnost je velika,ponajviše zbog AIDS-a. Zanimljiv podatak je da tih 2 mio ljudi čini 12 etničkih skupina - večina potiče od Owambo plemena zatim Kavango, Herero/Himba, Damara (najcrnji od crnih), Caprivan, Nama, Afrikaneri i Njemci, Baster, San, i Tswana. I ne ubijaju se međusobno!! Oni su se lijepo dogovorili da budući svako pleme govori svoj jezik, službeni jezik u zemlji će bit engleski. Međutim, uz engleski puno ljudi još govori njemački. Nekad davno bili su njemačka kolonija za koju su njemci kakvi nemaštovili ali precizni već jesu, smislili naživ German south-west Afrika. Dobro još da nisu uključili zemljopisnu širinu i dužinu u naziv. Njemci su vladali od 1844 - 1915. Do 1905 još je to tamo nekako i funkcioniralo a onda su se Herero people pobunili i u znak negodovanja pobili 150 njemaca. Njemci su uzvratili tako da su iz Njemačke dovukli 14000 dodatnih vojnika koji su počinili genocid nad ljudima iz plemena Herero, a ono što nisu ubili to su otjerali u predjele bez vode u Kalahari gdje su ljudi umrli od žeđi. Računa se da su doslovce istrijebili 50-70% Hereraca, i oko 50% ljudi iz plemena Nama i to na način da su ih doslovce izgladnjeli a ono malo izvora vode su im zatrovali.
To je sve smislio bolesni um nekog lika koji se zvao von Troha, a njegovi potomci su 2007 godine uputili javnu ispriku svim pripadnicima naroda Herero i Nama za gnjusna nedjela svog pretka. Pitam se kakvog smisla to ima ispričati se nekome nakon sto si ga istrijebio? Kome bi nakon te isprike trebalo biti lakše, krvniku ili žrtvi. Meni se čini krvniku, iako u ovoj siutaciji to je drugačije jer što k vragu imaju potomci zločinca Trohe s tim sto im je djed ili pradjed bio izopačeni kreten. Južna Afrika je 1915 postala dio britanskog Commonwealtha i britanci su joj pripojili prostore Njemačke jugozapadne Afrike koju sun a svu sreću oteli njemcima. Godinama poslje su se navlačili sa Južnom Afrikom i konačno 21.03.1990. izborili vlastitu neovisnost. Prvi predsjednik bio je Sam Nujoma koji nije dozvolio nikakav revanšizam prema nikome nego se okrenuo razvoju svoje zemlje. Danas je više od 80% stanovništva pismeno, infrastruktura u zemlji je odlična za njihove uvjete, a ekonomska situacija je sve bolja i bolja. Zemlja ostvaruje znatne prihode od rudarstva (rudnici dijamanata i kojekakvih minerala), poljoprivrede koja je još uvijek večinom na razini lopate ali stanje se popravlja, i turizma koji je već jako dobro organiziran i razvija se u dobrom smjeru. Sve u svemu situacija je sve bolja i bolja i uz Botswanu su jedna od najrazvijenijih zemalja u regiji. Ima ljudi koji žive od 2$ dnevno dakle siromaštvo je prisutno, ali se i oni nekako snalaze.
Što se krajolika tice Namibija ima 5 glavnih područija centralni dio gdje je uglavnom bush, polupustinju, pustinju koja je najstarija pustinja na svijetu, šumoviti i prepun vode sjeverni dio Caprvi (Okavango rijeka)i istočni dio koji se naslanja na Kalahari.
Ove godine idemo na sjeveroistok. Waterberg plato nam je prva stanica, zatim Caprivi, pa prelazimo u Botswanu I idemo u Chobe national park otkuda se spuštamo do fantasticnih Makgadikadi salt pans. Nakon toga idemo u Maun otkud letimo na komarcu u nacionalni park Moremi,delta rijeke Okavango koja je u ovo doba godine uglavnom poplavljena. To je razlog zašto tamo nećemo voziti sami. Ćeste koje su velikim dijelom prašnjavi makadami i uglavnom su pod vodom i iako imamo 4X4 može se dogoditi da negdje zaglavimo a promet je takav da bi sljedeći auto mogao proći tek sljedeći dan (ako imamo sreće).

Odlučili smo ne zadržavati se u Windhoeku (Wintuk kako to lokalci izgovaraju). Vidjeli smo ga prošle godine i to je dosta. Tamo smo samo sletili.