Marketing
Caprivi – melankonija je tamo gdje ima puno vode
Preko Grootfontaina, ravno do Rundua I onda još 300 km do Divindua. Naše odredište je Nunda lodge koja se nalazi nekih 8 km od Divindua. Od putnika namjernika koji su stigli našu zadnju večer u Kambaku iz tog područja saznali smo da tamo sve puno vode, da je Nunda lodge super da lodge vodi tip koji je škot, I da komarci nisu tako strašni kako se priča. Teško za vjerovati nakon onih mrava.
Sjeverni dio, Caprivi je područje guste naseljenosti. Krajolik od Grootfontaina do Rundua je poprlično jednoličan, bush i ravnice. Do Grootfontaina, kuće su zidane I više nalik na zapadnjačke, međutim nakon toga počinje drugi svijet. Kućice slamnatih krovova tipičnih za ovo područje napravljene od blata ili cigle, okrugle, svega par metara kvadratnih velike. Nekoliko njih na prostoru od par metara kvadratnih ograđene su visokom ogradom od drvenih prutova. Kućice su toliko male da se s ceste čini da dvoje ljudi ne mogu stati unutra. Zato ljudi valjda moraju živjeti u skladu I slozi. Ako se posvađaš nemaš kud nego van, a i djecu nemogu poslati u kut kad zloćesta jer su kućice okrugle. Mogu ih poslati van, ali to će im više biti nagrada nego kazna.
Nedaleko kućica nalaze se polja na kojima rade uglavnom žene primitivnim alatima. Velike košare nose na glavi i uz to se kreću nevjerovatno vješto i graciozno. Prave dive. Ima nešto toliko ponosno u tim ženama da izaziva strahopoštovanje. Zraće nekom unutarnjom snagom, mirnoćom i životnom mudrošću. Svi se puno smiju. Ljudi su vrlo čisti i uredni unatoč tome što žive u skromnim kolibicama sa vanjskim WCima i peru se u kantama. Svakih nekoliko kilometera sa strane ceste hodaju skupine djece koje idu iz škole. Obučeni su u unifome, i djevojčice često nose kišobrane ili da ih štite od pljuskova ili od jakog sunca. Cipele nose u rukama i bosi trčkaraju puteljcima uz cestu.
Nekoliko kilometera prije Rundua, sve je više ljudi na cesti. Osim ljudi ,krave, koze, ovce i konji I sve to na cesti.
Rundu je mali gradić gdje smo stali natočiti benzin podići novac na bankomatu i kratko protegnuti noge.
Tamo su kuće jednako male, ali zidane, ipak je to grad, a nedaleko se nalazi i vojna baza gdje je izgleda dosta ljudi zaposleno.
Putem od Rundua do Divindua u centralnom dijelu Caprivija dva puta nas je uhvatila jaka kiša. Cesta je asfaltirana i u jako dobrom stanju ali problem stvaraju krave koje prelaze cestu kad se to njima sviđa. Uz kišnu zavijesu vidljivost je jako slaba pa se mora voziti jako sporo jer udariti u kravu osim što bi bilo jako glupo reći kad se vratiš kući da si imao nesreću jer si se sudario s kravom, oštetilo bi auto a I kravu koju bi onda morao platiti.
Stoka je svuda okolo ali nisam vidjela baš puno pastira. Uopće neznam kako ti ljudi znaju gdje su im krave i da li su sve na broju. Valjda svaka ima svoj žig, a možda su i to sretne krave pa neće odlutati daleko.
Na naše odredište, Nunda lodge, stigli smo oko 4 sata popodne nakon 7 sati vožnje.
Temperatura je bila oko 35, puno viša nego što je to bilo u Kambakuu što je razumljivo jer se Kambaku nalazi na nekih 1600 m nadmorske visine.
Nunda lodge je smješten na samoj obali rijeke Okawango koja je u ovo kišno doba jako velika i ima tendenciju da se opet izlije i poplavi okolna sela kao i sam Nunda lodge koji je tu sudbinu doživo prije par godina. Svi bungalovi bili su pod vodom skupa s glavnom zgradom gdje je kuhinja i restoran.
Dočekao nas je Cameron, vlasnik škot koji izgleda kao iz Hemingwayovog Starac i more.
Odvezli smo se do našeg bungalova koji se nalazi u prvom redu do rijeke. Odmah do bungalova su dva drveta, palme na kojima rastu neki plodovi koji izgledaju kao nezreli mango. Kasnije smo saznali da je to zapravo papaja ili popa kako je tamo zovu.
Kao i u večini smještaja gdje smo odsjeli, sve je jako lijepo čisto i uredno, jedno malo neobično. Krov bungalova je od slame a zidovi su zidani od ko zna čega. Jedino na mjestu gdje se trebaju spojiti krov i zidovi je razmak od nekih 20 centimetara. Ništa, prazno, jupa. Obično to ne bi predstavljalo problem što se klime tiće jer je tamo zaista vruće, nekih 30 u prosjeku i ima dosta vlage, ali to znači da ti sve životinje koje su to u mogućnosti mogu ući u sobu. Komarci, pauci, golemi mrav Samuel sve to može slobodno upuzati kako im se sviđa. Olakotna okolnost je da krevet ima veliki baldahin tj. mrežu za komarce bez koje bi bilo nemoguće spavati.
Šta iz čovjeka radi stah od nepoznatog u kombinaciji sa predrasudama da sve što pliže i veće je od nokta na malom nožnom prstu mora biti opasno. Prvu večer smo istrijebili svaku pa i najmanju bubu. Drugu večer, nas više nije bilo briga jer smo skužili da radimo sizifov posao. Dopustili smo si naviknut se na to da imaš guštere u kupaoni i da s WC-a gledaš kako ti ptice prelijeću s jedne strane na drugu.
Malo su nas jedino zabrinjavali pauci veličine jajeta na oko, međutim saznali smo da su bezopasni.
Ovo je bilo jedino mjesto ovoga tipa gdje gosti ne večeraju zajedno za istim stolom. Večera se služi isto tako na otvorenom. Ispred je terasa podignuta iznad rijeke, međutim ipak je sigurnije večerati u natkrivenom dijelu jer se nikad nezna kad ce sljedeći prolom oblaka.
Dok sjedim za stolom gledam Okawango koji mirno teće svojim tokom I sive teške oblake kako se nakupljaju u daljini kroz koje probija crveno kasno popodnevno sunce. Kontrasti su sjajni, sve izgleda vrlo dramatčno.
Bubnjevi pozivaju na večeru u 7 sati. Kuhar, pomoćni kuhar, barmen I konobarice si daju oduška tih par minuta dnevno. Dečki na bubnjevima a cure se domah počnu gibati u ritmu. Cure I kurpulentni kuhar imaju slične pokrete, samo cure su puno gracijoznije. Neznam da li je takvo gibanje naučeno, ili već toliko ukorijenjeno u gene da je postalo dio njihove prirode.
Kada se malo bolje gleda gibanje podsjeća na neki pokret iz priode ali ga je teško točno definirati.
Drugi dan da pijemo Malerone protiv malarije jer smo u području visokog rizika i bit cemo sljedećih n dana. Neznam da li zbog nuspojava Maleronea ili zbog rijeke hvata me neka melankonija, neka tuga. Nije to tuga što veli Djole, to je D-mol. Sjetila sam se početka filma “Sjećanja jedne Gejše” kada stara madam gleda u nevjerovatne plave oči djevojčice koja će upravo postati stićenica kuće buduća gejša, I kaže “Hm. Previše vode to nije dobro”. Ima nešto u tome. Znam da sam uvijek kad sam bila u gradovima u ravničarskim predjelima na rijekama osjećala tu istu vrstu melankonije. Neki mir koji to nije ugodan, nešto kao kad si jako umoran a ne možes spavati. Iako što se mira tiće, navečer je bilo sve samo ne tiho I mirno. Sve vrste buba, žaba I ptica iz gustiša počele su se nadglasavati čim bi pao mrak. Od obićnih cvrčaka (samo ovdje su valjda isto mamuti od cvrčaka koji imaju baritone u odnosu na naše soprano cvrčke) do žaba,bell frogs, koje proizvode zvukove kao ksilofon, cijeli gustiš pulsira u istom ritmu različitih zvukova.
Prva pomisao je k vragu I spavanje, to je ko da spavaš ispred orkestra koji se uštimava, međutim s vremenom glasanje postaje harmonično I nekako uspavljujuće.
Aktivnosti tipične za ovo područje su večinom vezane uz rijeku.
Vožnja motornim čamcem ili malim tradicionalnim mokorom, koji izgleda kao izdubljeno drvo.
Mokorom upravlja jedna osoba koja se dugačkim stapom odguruje od dna. To je vrlo naporno zato takav izlet ne traje obično dugo. Iako je puno lijepši I tiši doživljaj rijeke iz mokora, izabrali smo vožnju motornim čamcem. Nekako mi to nije u skladu sa mojim načelima. Osjećam se parazitski, nije mi blisko to što bi Marx rekao iskorištavanje čovjeka po čovjeku. Druga stvar bi bila da sama mogu veslati. Na rijeci živi veliki broj različitih ptica kojima ja neznam ponoviti niti ime, ali naš kapetan nam ih je sve redom predstavio poimence i po boji perija i paperija jer imam dojam da svaku ponaosob zna.
Iskreno osim što se mogu diviti ljepoti njihovog perija i načina na koji su se prilagodile prirodi, puno više su me fascinirali krokodili.
Svaka plažica sa malo toplog pjeska je zauzeta jer se na njoj izležava moguća torbica ili remen ili cipele. Topli pjesak im paše jer im pospješuje probavu. Krokodili jedu jednom u 18 mjeseci, ali tada jedu obilato, cijelu kravu ili već kojeg se papkara dočepaju.
Kako nam je kapetan rekao nezgode se događaju pa ponekad posegnu i za ljudetinom. Ljudi žive na rijeci i s rijekom. Piju vodu iz rijeke (samo lokalci, mi razmaženci bi odmah dobili neku sracku ili što već), kupaju se u njoj, peru veš, blele platno ko Biljana. Sada kad je kišno razdoblje da bi došli do vode koja nije muljevita moraju ići dublje i jedna stvar vodi drugoj a sve u korist krokodila. Oni su inaće ljene životinje jedu jednom u godinu I pol pri tome nisu posebno gurmanski izbirljivi a ostatak vremena se sunčaju. Kako bi svijet izgledao da ljudi jedu jednom u godinu i pol? Prehrambena industrija ne bi postojala, svi oni silni aditivi, konzervansi, Eovi, dijetolozi, nutricionsti, mikro i makrobiotičari razni prodavaci magle I raznih dijeta – ništa od toga. Ne bi marili za low carb, high protein, i što ti ga ja znam. Požderali bi odjednom cijelu kravu, ili jato pilića ili što već I ostatak vremena mogli bi se posvetiti onome što nas veseli. Ne bi ovisli o novcu jer ne bi morali svaki dan staviti kruh na stol. Ne bi nam želudac ni lonac diktirao ritam života. Zbog hrane se ne bi vodili ratovi, zbog želuca ne bi izbijale revolucije. Ne bi bilo band Aid-a jer glad ne bi postojala. Da li bi time bili bolji I da li bi evoluirali na višu razinu ili bi kao krokodili ostali nepromjenjeni tisuće godina? Da li stvarno želudac potiče evoluciju?
Osim krokodila, opasnost prijeti I od nilskih konja. Nilski konj je najopasnija životinja u Africi. U jednom zalogaju može prepoloviti čovjeka jer ima snagu u vilici ravnu 800 kila. Ljudi koji neznaju ih podcjenjuju zato jer su vegetarijanci. Biljojede očito nitko ne uzima za ozbiljno, a oni znaju I te kako iznenaditi. Posebno argresivni su kad imaju mlade ili mužijaci kad im se pripari. Pod vodom mogu izdrzati I do 6 minuta. Obično kad im se priblizi zarone što zna biti opasno jer su vrlo nepredvidivi, pa se dogadalo da podrone ispod mokora I prevrnu ga.
Još jedan razlog zašto je ipak bolje ići motornim čamcem i svejedno ne približavati im se baš puno.
Komarci su problem u ovom području iako sam ja očekivala da će ih biti puno više da će biti veličine šišmiša I da će biti agresivniji I pametniji. Lokalno stanovništvo naravno ne pije Malerone cijelo vrijeme. Oni imaju kliniku I ako primjete nešto od simptoma malarije, visoku temperature, bol u mišićima, povraćanje idu u kliniku po ljekove. Ta stvar dobro funkcionira I broj umrlih od te bolesti se znatno smanjio.
Nekoliko kilometara dalje od Nunda lodga nalazi se mali nacionalni park Mahango Game Reserve na samoj granici sa Botswanom. Na cijelom ovom području živi veliki broj slonova, međutim mi nismo našli niti jednog. Zato smo našli jednog usamljenog bizona, majmune, impale, divlje svinje, kudue,zebre, žirafe i nojeve. Vozikajući se po Africi navikli smo sretati na veliku večinu tih životinja. Sada smo tražili slona. Slon I ništa drugo. Svuda su pored ceste znakovi oprez pazi slon, ali mi nismo vidjeli niti jednog jedinog. Ni surle ni repa. Već mi je to bilo čudno, pa nije slon mrav Samuel da ga u onoj travi ne možeš vidjeti. Svuda samo poluprobavljena trava, slonovski nusprodukt. Slonovi imaju jako slabu probavu, pa se iz njihovog izmeta još mnoge životinje nahrane, izgleda da su ono “jedi govna” shvatili doslovno. Posebno leptiri. Kako nešto tako lijepo može parazitirati na tuđem dreku, za to treba imati želudac.
Tri dana su prošla. Treba krenuti na sljedeću dionicu Divindu – Kasane (Botswana) 430 km je pred nama za što će nam trebati oko 6 sati, ovisno o granici.
Post je objavljen 17.06.2012. u 14:07 sati.