Marketing
Waterberg - Kambaku Lodge, sretne njemice i sretni konji
Zamisli svijet u kojem nema rata, gladi kuge, politike, Katie Perry I bijelih kobasica.
Mrak, totalna utopija. I još uz sve to dodaj i Njemice koje su sretne, otvorene iI komunikativne. Nevjerovatno.
Još sam mislila da sanjam I da se nisam probudila kad me je s leđa zaskočila Mirijam. Osmijeh od uha do uha, ruka ispružena u mom smjeru, … Predstavila se i odmah rekla da je iz Njemačke. Još je k tome imala i prilično čvrst stisak ruke.
Mi smo tek stigli iz homofobne Europe u kojoj se ljudi boje direktnog kontakta I ako nekom odmah priđeš na taj način još malo pa ćeš moći očekivati da će ta osoba vrišteći otrčati I pozvati policiju jer će se to smatrati već nekom vrstom uznemiravanja I zadiranja u privatnost.
U Europi diskrecija i privatnost su pojmovi koji ja mislim najbrže mutiraju. U zombije. Sve više sliče na izgubljenost I otuđenost.
U Africi to još nije uzelo maha. Zapravo je jako daleko.
Odmah kako smo došli na recepciji su nas dočekali srdačno, ali iskreno srdačno, ne ja-hocu-vasu-lovu-a-poslje-se-jebite-glupi-turisti. Onako kao što se dočekuju dragi gosti, sa čašom hladnog soka, I komadom kolača koji su baš bili spekli.
Pokazali su nam našu sobu I objasnili da je večera u 8, da se možemo danas malo odmoriti poslije malo prošetati po bushu i da nije opasno, samo jedan leopard je tu negdje ali on ne dira ljude oni vole jesti pse. Ko kinezi.
Kambaku lodge je poznat po tome što u ponudi imaju jahanje I lov sve to na afrički opušteni način. Imaju dobre I kako nam je poslje obasnjeno sretne konje koji su po cijele dane na otvorenom I slobodno pasu a navečer se pokupe kući na još jednu večeru.
Na ranču stalno radi mlada ekipa koju Thoersten skuplja iz Europe, uglavnom iz Njemačke. To su mahom studoši, praktikanti koji su odlučili u međuvremenu otići po nešto iskustva izvan granica zadanog. Oni rade uz stalno zaposleno osoblje pomažu u kuhinji ili rade s konjima. Ovi koji rade s konjima moraju imati prethodno iskustvo rada s konjima. I ljudima.
Stol za večeru je postavljen na terasi s pogledom na bush.
Svi gosti jedu zajedno za jednim stolom. Gdje ste sada eurpske diskrecije I privatnosti? Obično se svaku večer pridruži I netko od osoblja.Prvu večer s nama je večerao Thoersten. Sretne Njemice su se prilično udomćile jer su večinu od svoja dva tjedna koliko su tu provele bile jedine gošće.
Trenutno je kišna sezona koja iz nekog meni stvarno nepoznatog razloga nije toliko popularna za turizam u Namibiji. Možda zato jer se zove kišno razdoblje. Zapravo bi ispravnije trebalo biti razdoblje pljuskova. Nije to ona naša kiša koja pada 14 dana I još uz to puše jugo pa si već nakon drugog dana sucidalan I razmišljaš da sam sebi odrežeš glavu I napraviš od nje zdjelu za kompot. Tamo padne pljusak, ali to je onda pljuščina. Ne traje dugo ali je obilan i to je to.
Uglavnom saznali smo da su naše sretne Njemice dobrodržeče fircigerice, strastvene jahačice, jedna je čak I instruktorica jahanja. U Namibiju su odlučile doći na impuls I našle su na internetu Kambaku lodge.
Šteta je što su vjerovale predrasudama pa nisu rentale auto tako da nisu imale vlastiti prijevoz a bez toga si tamo jako hendikepiran. Uglavnom, dva tjedna su bile tamo i od toga su 2 ili tri dana išle na neki organizirani izlet u Etoshu gdje su ipak vidjele večinu životinja. Ostatak vremena su provele jašući I sunčajući se kod malog bazena sa opako hladnom vodom
Svoje iskustvo boravka na Kambaku opisuju kao nešto nevjerovatno, kozmičko iskustvo. Obolile su od Africkog normalitisa pa su se počele ponašati nekak čudno, kao ljudi iz prića koje smo slušali od naših baka, iz vremena prije televizora, kad su se još ljudi družili I pričali jedni s drugima spontano bez straha I paranoje, I kad za večerom nije svatko tupo buljio u svoj gadget. Na cijelom Kambaku ranču postoji tek jedan jedini televizor I taj se nalazi u Thoerstenovom dnevnom boravku. Navečer, nema čak niti svijetla jer ono plaši životinje koje nije lijepo plašiti I privlaći životinje u čijem društvu nitko ne želi biti.
Večera se uz fenjere, priča se i sluša se I uživa se u okusima I mirisima. Kambaku je osim po konjima nadaleko poznat I po svojoj kuhinji. Šefica kuhinje je 26 godišnja Namibijka, koja osim što je lijepa, je I prava umjetnica kulinarstva.
Thoersten je prepoznao njen nevjerovatan talent I nastojao ga je poticati dovodeći eminentne kuhare iz cijelog svijeta kako bi ona radila s njima I učila od njih. Sada se dogodilo da ona nema više kud. Toliko je izbrusila svoj talent da kuhari koji dolaze tamo mogu učiti od nje.
Thoersten se boji neminovnog, tj. njenog odlaska u Europu ili negdje drugdje gdje će zasluženo voditi svoju vlastitu kuhinju I uveseljavati hrpe ionako prežderanih Americkih ili Europskih bogataša.
Međutim za sada ona je još uvijek sretna tamo gdje je. I mi smo bili sretni što je ona tamo.
Rolice od listnatog tjesta punjene pastom od maslina, pršutom od divlje svinje i fetom servirane na rukoli kao predjelo razveselile su nas prvu večer.
Slijedila je riba, i štrudla od jabuka na njen način. Sve u kuhinji radi se ručno. Miksa, guli, reže… Struja je slaba i nejednake snage tako da se strojevi često kvare.
Šefica kuhinje iako samozatajna, rado će podijeliti neki recept s gostima ili će ih čak uvesti u kuhinju i pokazati kako se to nešto radi, a I jako će se razveseliti ako joj netko da neku novu ideju ili ju nešto nauči.
Namirnice se nabavljaju iz prvog većeg grada koji je nekih 80-tak km udaljen. Treba pažljivo planirati obzirom na fluktuaciju gostiju jer ne možeš skoknuti do dućana ako ti je usfalilo šećera ili kave. Za svaki takav „skok“ treba oko 3 sata.
Kao kad bilo gdje u Namibiji i Botswani dođete odmah vam budu predstavljene i aktivnosti koje na određenom mjestu možete raditi.
Osim šetnje bushom i jahanja, može se još i voziti biciklima.
U crvene prašnjave puteve mjestimično su utisnute blatne lokvurine površine omanjeg kratera meteora. Ići previše u bush nije preporučljivo zbog crnih I zelenih mambi. Dakle, jedini način je voziti se kroz to blato. Sreća je što ako padneš, padneš na mekano. I mokro.I ljigavo ali blato se brzo suši. Nije ljekovito samo je blatno blato.
Osim lokvi, mora se biti pažljiv jer su obično pored ali vrlo često I nasred tog puta duboke rupe. Iskopali su ih divlji prasci i mravojedi. Nakon što oni odu iz njih, nastane ih druge životinje, vrlo često zmije koje tamo traže hlad. Ako te već ne ugrize zmija iz te rupe, možes slomiti nogu ako slučajno ugaziš u rupčagu. Ulazi u te jazbine su već dovoljno veliki da se srednje velik mršaviji covjek može provući unutra a unutra ima mjesta da se čak može stajati.
Divlje svinje obično ne ostaju dugo unutra one se stalno seljakaju I ima ih svuda. Bezopasne su uglavnom bježe od ljudi što dokazuje da su vrlo inteligente životinje.
Rezultat 3 sata vožnje biciklima bila su dva ugaza u blato do koljena, jedan pad, izgorena koza od sunca, 2 stada impala, nekoliko gnuova, kameleon, kornjaca divlje svinje i osmijeh od uha do uha.
Kad smo se vratili ja sam izgledala ko čudoviste iz močvare. Srećom voda nije problem.
Kako bi prethodno iskustvo imali s nečim usporediti popodne smo se odlučili na jahanje sretnih konja pa sretnom bushu sa sretnim vodičkama njemačkim prvakinjama u jahanju.
Osjecaj sreće svuda oko nas. I straha. Ja se konja bojim i to priznam. Otkako me je zadnji otresao sa sebe a ja otresla u pod, nekako nemam baš povjerenja. Međutim, ovdje sam naučila da je velika razlika jahati sretne konje I one u Europi frustrirane I nesretne. Sad nekako kad primjenim tu teoriju na sebi vidim o čemu pričaju.
Kako mi je objašnjeno tu konji mogu biti konji. Pasu, slobodni su i rade sve što konji koji mogu biti konji inaće rade.
Ako to primjenim na sebe stvarno ispada da tu i ljudi mogu biti ljudi, imas slobodu kretanja, radiš sve što je normalno, koristiš svoje noge, oči, uši I nos, dio si te prirode I osječaš se kao da tamo pripadaš, baš takav kakav si imaš svoje mjesto.
U ovom otuđenom shizofrenom svijetu gdje živimo večinu vremena ne možeš biti covjek. Neznaš više koje je tvoje mjesto niti kome niti čemu pripadas. Vrline se smatraju manama a manipulatori na vodečim mjestima odlučuju to tvom životu. Imati je uvijek ispred biti. Tamo toga nema, bar ne u tolikoj mjeri. Gdje je covjek covjek, tamo je i konj konj.
S tom misli sam i ja opet projahala. Naranđasti zalaz sunca, toplina sutona, crveni prašnjavi putevi mirisi i zvukovi africkog busha (mirisi na toplu prašinu biljke i očitu pristunost životinja ako razumijete na što mislim). Doživjeti još sve to na konju je ono što se valjda misli pod zenom.
To iskustvo se jedino može opisati tišinom, a ne riječima.
U blizini Kambaku Lodge nalazi se Waterberg plato.Uvjetno u blizini jer do tamo ima nekih cca 100 km ili nekih sat I pol vožnje. Pojam udaljenosti je vrlo relativan u Africi. Prošle godine jedna žena koja radi kao vodič u Twifelfontain, ispričala nam je kako je munja ubila 20 koza u obližnjem selu nekih 200 km udaljenom od njenog sela. 200 km za njihove pojmove je u blizini, za naše pojmove 200 km je daleko. Tako smo skočili tu “iza ugla” posjetiti Waterberg .Sretne Njemice su nas zamolile da li nam se mogu pridružiti I to je prvi put da smo imali goste u našem Hiluxu. Waterberg plato izgleda kao planina koja se diže iz ničega kojoj je netko odrezao vrh.
Cijelo područje je nacionalni park. Zbog toga što je vrh relativno nedostupan za predatore, gore se smjestio veliki broj rijetkih zaštićenih životinja. Waterberg je poznat i po tome jer se tamo odvila zadnja krvava bitka između Hereraca i Njemaca kad je gotovo dvije trećine Hereraca izgubilo živote.
Uspon do vrha traje 45 minuta hoda po stazici gdje bi i koza u štiklama teško prošla. Zadnja trećina puta su zapravo stijene preko kojih se treba uspeti da bi se došlo do vrha. Gdje su stijene tu su zmije, skakavci veličine omanjeg psa, čak i mravi su golemi. Sad mi je jasno zašto se tamo nitko ne smije na vic o mravu Samuelu koji davi slona.
Stijene predivne fantastičnih boja. Uglavnom crvene, prošarane zelenom i žutom i bijelom. Nevjerovatno je što priroda napravi.
Osim sretnih njemica na putu do vrha pridužio nam se još jedan par mislim Nizozemaca. Taman kako smo stigli do vrha, oduševili se pogledom i ljepotom Waterberg platoa, upravo netom što smo se uspjeli s(v)e poslikati stigao je podsjetnik da smo u kišnom razdoblju. Počelo je grmiti i sjevati i kiša se spremati.
Brizinski smo se pokupili i pravac dolje jer te stijene kad se smoče postaju klizalište.
Da je karta koju smo dobili na ulazu bila točna i precizna a ne otprilike, možda bi i stigli suhi. Ovako želeci skratiti put lutali smo ko Mojsije po pustinji samo on nije imao kartu a možda i je ovakvu ko našu, i ulovila nas je kiša. To nije bila kiša to je bila voda koju je netko izljevao po nama. Nisu padale kapi nego slapovi. Cijela kišna sezona u Nambiji se izlila po nama. Topla ljetna rijeka koja pada s neba.U auto smo uskočili kroz auspuh.
2 km dalje kiša uopće nije padala. To je mikroklima u Namibiji.
Kambaku je bio naše prvo odredište, rastanak je bio topao kao i doček. Pred nama je bio put dug cca. 600 km do Divundua u Caprivi područiju.
Post je objavljen 16.06.2012. u 06:44 sati.