U svim vodičima o Botswani piše da se treba posjetiti Magadikghadi pans jer je to transcedentalno iskustvo. Ajde da vidimo i to.
Krenuli ujutro smjer Nata – Gweta i malo prije Gwete stigli u Planet Baobab.
Lodge izgleda kao da se nikada nije vratio sa Woodstocka.




Kad smo došli na recepciji nije bilo nikoga. Tek barmen za šankom koji nam je poželio dobrodošlicu i cijelo vrijeme se cerio. Za stolom pored šanka sjedila su dva frajera sa kaubojskim šeširima i veselo čavrljala o nekim burzama i cijenama već koječega , dakle poprilično suhoparna tema za ovo podneblje posebno što su sljedeće respektabilne burze bilo čega tisućama kilometera daleko. Dakle ljudi u crnim odjelima, kako ja zovem sve koji rade u bankama, financijskim insitucijmama, burzama... I ja radim tamo ali ja se kopam van iz toga i ne nosim crna odijela. Zato mi dođe čudno da netko želi evocirati sječanja na postojanje tog svijeta baš tu u ovoj ljepoti i tako daleko od svega. Jadni…izgleda da njima nema pomoći, zla vila bezličnosti i pohlepe ih je zarobila. Šteta.
Barmen nam je ponudio nešto hladno za popit i dao nam kljuć od sobe koju su namjenili za nas. Objasnio nam je, cereći se i dalje, da je osoblje na sastanku u sjenici kod bazena. Došle su velike face šefovi kompanije u čijem je posjedu Planet Baobab ali i poznati ekskuzivni Jacks camp.
Dok smo mi pili i hladili se ona dva tipa su i dalje čavrljala o cijenama I tržištima. I cerili se… nevjerovatno za ljude u crnim odjelima. Ili su tu ljudi jako sretni ili je trava jako dobra. Tipovi su mogli imati oko 30-35 godina I nisu bili loš prizor. Samo stvarno…dečki.. burze ostavite doma Ili možda već I jeste sudeći po cekrekanju. Jel moguće da sam krivo procjenila, možda ipak nisu ljudi u crnom?
Kasnije se ispostavilo da nisam bila daleko. Jedan od je manager poznatog Jacks campa, Englez, I prije je stvarno radio u bankarstvu pa mu je to dozlogrdilo, promijenio je struku i došao tu biti manager Jacks campa. Sad mi je jasno zašto se stalno smije. I ja ću čim promijenim struku I dođem tu u Botswanu otvoriti farmu. Neznam kako se tip zove ali pokupili smo ga uz put jedan dan kad smo se vraćali od već nekud pa nam se sve to ispričao. Još jednom valja spomenuti lik je vrlo zgodan prizor. S tim što je napravio takav saltomortale i otišao u Botswanu odmah mi je bio još zgodniji.
Odmah do prostora šanka i jedaće zone koja je otvorena I samo natkrivena slamnatim krovom, nalazi se veliki stari Baobab. Zanimljivo drvo koje to zapravo uopće nije. To su samo vlakna I voda. U sušnoj sezoni zbog nedostatka vode cijelo drvo se stisne za 11%. Drvo daje I neke plodove koji su jestivi ali sada još nisu zreli. Pustinjske vjeverice skaču svuda okolo. Planet Baobab ima ja mislim najveći bazen u Botswani, barem u ovom dijelu. Bungalovi su dosta udaljeni od bazena i prostora za jelo/recepcije/šanka i svi su šareno obojani. Na zidovima pise “Please don’t go” . Sve me to podsjeca na Štrumfograd. Iste šarene okrugle kućice sa slamnatim krovovima. Ima samo jedan catch, zapravo dva. Prvo je to što su bungalovi opet otvoreni na mjestu gdje se spaja zid s krovom, ali ajde na to smo se već navikli.
Drugi catch, e možda je sad vrijeme da se pozabavim pričom o WCima u Africi.
U Africi je sve prirodno I dio prirode. Isto tako I čovjek sa svim njegovim izlučevinama očigledno.
U mnogim mjestima gdje smo bili na WC-u nema vrata. Osim na javnim tj. WC-ima za zajedničku upotrebu u lodgeovima, I to ne svim. Istina da je WC u pravilu smješten negdje iza nekog zida međutim obično čak ni taj zid ne ide do stropa. U našem slučaju odmah kad se uđe kroz vrata bungalova na sredini sobe nalazi se veliki zidani bračni krevet zamotan u mrežu za komarce. Sa strane su još dva kreveta isto tako zidana ali za po jednu osobu.
Iza našeg zidanog kreveta je zid koji dolazi do dvije trećine prostora do krova u visinu I nešto više otprilike po metar sa svake strane u širinu širi od kreveta. Sa lijeve strane je prostor gdje je lavabo I WC. Zidom je odjeljen od prostora gdje se nalazi tuš kamo se ide na desno od kreveta. Nigdje vrata osim ulaznih. Prijeko potrebne diskrecije – nema. Još si cijelo vrijeme misliš – „samo da ne dobijem proljev…“
Da li je potreba za diskrecijom prilikom obavljanja nužde urođena ili naučena? Reklo bi se naučena, ali ima i životinja kojima je neugodno obavljati nuždu a da ih netko gleda pa se promatraću okrenu leđima. Neki psi to rade a mislim i mačke. Nažalost neki ljudi još nemaju razvijen taj osjećaj posebno muški dio populacije koji piša gdje stigne i po čemu stigne. I Ne govorim to iz ljubomore premda je bilo i takvih prilika kad ja bila na izamku snaga I u neprilici, a oni su se na očigled svih olakšavali sa uzdahom sreće, nego mi je to stvarno gadljivo u gradovima. Osim što u gradu imamo pse , mačke, ptice, miševe, štakore i to sve sere i piša po prostoru gdje ja hodam, imamo još tu posebnu sortu, muške ulične pišaće. Ko da nije dosta što se stalno ćešu s rukama u džepovima misleći da ih nitko ne vidi, a onda se rukuju, diraju povrće i voće na placu, robu u dućanima, rukohvate… Još moraju i sve zapišavati. Psi to rade kako bi označili teriritorij, muškarci čak ni niti iz toga razloga nego jednostavno zato jer mogu.
No dobro natrag u Planet Baobab.
Prestrašili su nas da nećemo moći ići na slane platoe jer su neki dijelovi poplavljeni. Ipak su nas odveli tamo. Jedino što smo morali ići njihovim autom jer su dijelovi puta stvarno poplavljeni.. Krenuli smo rano ujutro prije svitanja ko Milena u pola 6 dok vani je još bio još mrak.
Dok smo se vozili tamo sunce je počelo izlaziti I nebo je poprimalo sve moguće I nemoguće boje izlazečeg sunca I teških tamnosivih kišnih oblaka u daljini.


Do platoa se ima što I voziti trebalo nam je nekih 1,5 vremena po cesti po kojoj bi bilo bolje ići čamcem nego autom. Pitaš se kako naš vozač uopće zna kuda treba ići jer puta gotovo I da nema.
Čak I tako daleko od civilizacije žive ljudi. U malim slamnatim kućicama živi poneka obitelj uglavnom se bave uzgajanjem krava I ostale stoke. Predjeli su predivni. Ravnica prekrivena svijetlo zelenom travom u kontrastu sa plavim nebom I pokojim bijelim oblakom. Podsjeća me na wallpaper od Windowsa. Nakon još nekih pola sata vožnje stepom (valjda stepom nikad neznam raziku između stepe I savane), došli smo do ruba platoa. Bolje reći do obale platoa. Izgleda kao da ulaziš u neko jezero samo što nema vode, dno je bijelo I pješćano, nema kamenja zapravo nema ničega. Ni kukca, ni životinje ni što je najvažnije I najljepše čovjeka. I tako dokle ti oko seže. Plato je velik 6000km2 I nekad davno bio je dio slanog superjezera. Zbog tektonskih pomicanja rijeke koje su ga punile su skrenule svoj tok I tako je jezero isparilo. Ostalo je samo veliko slano bijelo super ništa. Osim vjetra ništa drugo se ne čuje. Osjećaj je fantastičan, nekako oslobađajući. Valjda zbog velikog jednoličnog prostora na kojem nema ništa što ti odvlači pažnju jer sve što vidiš su dvije boje, (bijela I plava,) i sve što možeš čuti je vjetar okrećeš se sebi. Počneš jače osjećati samog sebe. Misli su ti glasnije.
U sušnoj sezoni okolni kampovi nude spavanje pod zvijezdama usred platoa. To tek mora biti fantastično I zbog toga sam se odlučila vratiti negdje u 11 mjesecu. Plato je definitivno jedno od najfantastičnijih mjesta na Zemlji. Jedno od onih koje se ne može opisati riječima, treba ga se doživjeti.

Budući da su ljudi idioti više nije dozvoljeno u vlastitoj režiji ici na platoe. Tome su pridonijeli mnogi turisti koji su se utrkivali autima po plaotu I jako ga oštetili tragovima guma. Ljudi koji se brinu za očuvanje platoa jedva su ga regenerirali. Od tada nema više.
Na rubu platoa žive Merkati. To su oni što stoje na zadnjim nogama i čuvaju stražu dok drugi pripadnici njihovog klana jedu.



Onda se zamjene. Oni koju su jeli čuvaju stražu tako da se stražar može najesti. Nevjerovatno su organizirani. Postoje dominantna ženka i dominantni mužjak i oni su alfa i omega plemena. Jedino se oni smiju parit I jedino dominantna ženka smije imati mlade. Na taj način je priroda riješila da se samo najbolji geni prenose. U toj zajednici stvarno vrijedi ono pravilo „dok si pod mojim krovom radit ćeš ono što ti ja kažem“. Onaj kome to ne paše može otići, ali to je malo tezi proces. Da bi započeo novu koloniju mužjak mora ukrasti (doslovce) ženku, tj. mladi par mora pobjeći od kuće. Ako ženka dobije mlade još pod “roditeljskim” krovom bit će kažnjena, a mladunci u večini slućajeva ubijeni. Okrutno, Okrutno.
Merkati se hrane raznim bubama, škorpijonima a znaju si priuštiti I koju zmiju. Ali to samo nedeljom. Otporni su na zmijski I škorpijonski otrov I čak im ni kobra ništa ne može. Ako prežive prvih 8 sati od ugriza.
Opasnost im prijeti iz visina i to je ono na što onaj koji je na straži mora paziti. Raznoraznim grabežljivim ptičurinama oni su ručak, srećom, priroda ih je obdarila izvrsnim osjetilima, prije svega vidom tako da mogu na vrijeme upozoriti druge.
Ova kolonija koju smo mi išli pogledati je jedna od atrakcija koju nudi Planet Baobab. Oni su tamo postavili jednog tipa koji ih je naučio na ljudsko društvo. Trebalo je oko godinu dana. Svaki dan je bio s njima prije nego što ujutro izađu iz rupa tako da su se naviknuli na njega. Čak ga smatraju korisnim dijelom svog čopora.
Ponekad mu se doslovce popnu na glavu kad žele bolji vidikovac.

Još nekih pola sada vožnje od Merkata i platoa nalazi se ogroman baobab, Chapmans baobab, zovu ga još i Seven sisters.
Računa se da je star negdje oko 4000-6000 godina a još uvijek je svih sedam sestara u odličnom stanju unatoč svojoj poodmakloj dobi.
Budući da je tako ogroman mogao se vidjeti iz velike udaljenosti i služio je ljudima kao orjentir. Bio je i prva pošta. Poruke i paketi su se ostavljale u rupi u deblu jedne od 7 sestara. Tu bih uvijek netko našao i donio primatelju jer su se u okolici svi znali. Istina neka privatnost nije postojala ali očito to u tom okruženju i nije baš neki bitan zahtjev, sjetimo se samo priče o WC.
U kori tog ogromnog drveta koje to zapravo i nije urezani su i inicijali samog Livingstonea (onog koji je „otkrio“ vic.falls).
Nama je značajan jer smo u njegovom hladu ručali i lijepo se odmorili.





Sve smo vidjeli i odlučili smo se vratiti jednom u sušnom razdoblju kako bi prespavali jednu noć na platou pod zvijezdama. Čini mi se da ću biti pametnija nakon toga.