Marketing
Namibijanje Botswanom
Ne volim one instant mudrosti sa magneta za frižider ili iz cirkuralrnih mailova koji ti šalju ljudi od kojih si se davno udaljio ali si ostao vječno utisnut na njihovoj mailing listi. Ja nisam medij kojeg pali ta sladunjavo masna patetika koja se lijepi za krvne žile ko šečerna pasta pomješana sa čvarcima. Naprosto moja pošta to ne prima. Umijesto da se sva raznježim i odmah isprintam tu instant pamet i nalijepim ju na zid gdje će se pridružiti ostalim milim stvorenjima – macama, anđelićićma, maloj dječici, Majki Terezi, misicama koje žele mir u svijetu, indijanskim poglavicama, - ja stisnem magični Delete sretna što to postoji i sto je tako lagana za upotrebu.
Ima iznimaka kao npr. "Nikada nisam sreo kaloriju koju nisam volio" .
Drugu kojoj sam oprostila patetiku našla sam u Africi obješenu za neki grm " You can take a man out of Afica but you can never take Africa out of man". Ako “Afrika” zamjeniš sa npr. Banova Jaruga dobiješ sasvim drugi kontekst.
Odeš jednom,zaraziš se i to traje doživotno. Afrikom mislim, iako je AIDS ogorman problem tamo. U Botswani među populacijom od 15 - 49 godina stopa oboljelih je 24%, u Namibiji je nešto manja 17,8%. Užas. Zato ove zemlje nisu popularne destinacije za sex turizam. Na njihovu sreću, ako postoji uopće sreća u toj nesreći. Da nije tako bojim se da bi se već srednjovječni puterasti europejci srednjeg ranga zarade i niskog intelektualnog, moralnog i mentalnog, dovukli dolje kako bi trošili sve što mogu za male pare jer im jedino novac moze osigurati 2 sekunde sreće i olakšanja. Ono što ja želim Africi je da ako ne iskorijeni onda bar da smanji epidemiju AIDS-a ali toplo bih savjetovala ljudima koji se bave turističkom promocijom zemlje da ako se to dogodi tu činjenicu prešute ako ne žele postati Tajland.
O Namibiji općenito pisala sam prošle godine,ali nije naodmet spomenuti još jednom.
Zemlja veličine 4xVelika Britanija. Na tolikoj površini živi svega nešto više od 2 mil. duša (2009 ih je bilo 2,108,000). To bi značilo da u prosjeku na 1 km2 žive dva čovjeka. Međutim puno više krava. Nažalost smrtnost je velika,ponajviše zbog AIDS-a. Zanimljiv podatak je da tih 2 mio ljudi čini 12 etničkih skupina - večina potiče od Owambo plemena zatim Kavango, Herero/Himba, Damara (najcrnji od crnih), Caprivan, Nama, Afrikaneri i Njemci, Baster, San, i Tswana. I ne ubijaju se međusobno!! Oni su se lijepo dogovorili da budući svako pleme govori svoj jezik, službeni jezik u zemlji će bit engleski. Međutim, uz engleski puno ljudi još govori njemački. Nekad davno bili su njemačka kolonija za koju su njemci kakvi nemaštovili ali precizni već jesu, smislili naživ German south-west Afrika. Dobro još da nisu uključili zemljopisnu širinu i dužinu u naziv. Njemci su vladali od 1844 - 1915. Do 1905 još je to tamo nekako i funkcioniralo a onda su se Herero people pobunili i u znak negodovanja pobili 150 njemaca. Njemci su uzvratili tako da su iz Njemačke dovukli 14000 dodatnih vojnika koji su počinili genocid nad ljudima iz plemena Herero, a ono što nisu ubili to su otjerali u predjele bez vode u Kalahari gdje su ljudi umrli od žeđi. Računa se da su doslovce istrijebili 50-70% Hereraca, i oko 50% ljudi iz plemena Nama i to na način da su ih doslovce izgladnjeli a ono malo izvora vode su im zatrovali.
To je sve smislio bolesni um nekog lika koji se zvao von Troha, a njegovi potomci su 2007 godine uputili javnu ispriku svim pripadnicima naroda Herero i Nama za gnjusna nedjela svog pretka. Pitam se kakvog smisla to ima ispričati se nekome nakon sto si ga istrijebio? Kome bi nakon te isprike trebalo biti lakše, krvniku ili žrtvi. Meni se čini krvniku, iako u ovoj siutaciji to je drugačije jer što k vragu imaju potomci zločinca Trohe s tim sto im je djed ili pradjed bio izopačeni kreten. Južna Afrika je 1915 postala dio britanskog Commonwealtha i britanci su joj pripojili prostore Njemačke jugozapadne Afrike koju sun a svu sreću oteli njemcima. Godinama poslje su se navlačili sa Južnom Afrikom i konačno 21.03.1990. izborili vlastitu neovisnost. Prvi predsjednik bio je Sam Nujoma koji nije dozvolio nikakav revanšizam prema nikome nego se okrenuo razvoju svoje zemlje. Danas je više od 80% stanovništva pismeno, infrastruktura u zemlji je odlična za njihove uvjete, a ekonomska situacija je sve bolja i bolja. Zemlja ostvaruje znatne prihode od rudarstva (rudnici dijamanata i kojekakvih minerala), poljoprivrede koja je još uvijek večinom na razini lopate ali stanje se popravlja, i turizma koji je već jako dobro organiziran i razvija se u dobrom smjeru. Sve u svemu situacija je sve bolja i bolja i uz Botswanu su jedna od najrazvijenijih zemalja u regiji. Ima ljudi koji žive od 2$ dnevno dakle siromaštvo je prisutno, ali se i oni nekako snalaze.
Što se krajolika tice Namibija ima 5 glavnih područija centralni dio gdje je uglavnom bush, polupustinju, pustinju koja je najstarija pustinja na svijetu, šumoviti i prepun vode sjeverni dio Caprvi (Okavango rijeka)i istočni dio koji se naslanja na Kalahari.
Ove godine idemo na sjeveroistok. Waterberg plato nam je prva stanica, zatim Caprivi, pa prelazimo u Botswanu I idemo u Chobe national park otkuda se spuštamo do fantasticnih Makgadikadi salt pans. Nakon toga idemo u Maun otkud letimo na komarcu u nacionalni park Moremi,delta rijeke Okavango koja je u ovo doba godine uglavnom poplavljena. To je razlog zašto tamo nećemo voziti sami. Ćeste koje su velikim dijelom prašnjavi makadami i uglavnom su pod vodom i iako imamo 4X4 može se dogoditi da negdje zaglavimo a promet je takav da bi sljedeći auto mogao proći tek sljedeći dan (ako imamo sreće).
Odlučili smo ne zadržavati se u Windhoeku (Wintuk kako to lokalci izgovaraju). Vidjeli smo ga prošle godine i to je dosta. Tamo smo samo sletili.
Post je objavljen 15.06.2012. u 10:13 sati.