Gledamo tako nas dvoje jučer
dotukla nas vrućina umorni na klupici tu trudnicu kako prolazi. Trbuh veći od prosječne lubeničetine. Tanka majica, pupak štrči. (To mi je bilo najljepše stanje u životu, kada imaš trbušinu i to je SJAJNO) I mislimo si naglas o tome. Sažaljevamo je jer je jasno što joj jako skoro sljedi. Porod, ogromna beba za tako uzak prolaz. Širenje kostiju, doticanje smrti da druga osoba dohvati život. Kako je to smišljeno?? Tko je nas sklepao??? Koji nesrazmjer, kakav nesklad, intelekt kojim se dičimo, duhovnost koju osjećamo, velebnost ljudskog bića, vrijednost ljudskog života. Dolazak na svijet ravan dolasku teleta, dolasku bilo kojeg živinčeta, muka, sluz, krv ,bol, drugo stanje svijesti. Hvala puno onom tko nas sastavi, da ne kažem onu izvornu rečenicu. Tako nepravedno, tako užasno, zlo mi je kad se sjetim. |