....Jedan trenutak

Dovoljno je malo novaca, malo ideje, pa da se nesto promijeni. U to me uvjerio i nedavan boravak u jednom malom gradicu u centralnoj Bosni.
Tamosnji oci, zajedno sa par mudrijih glava su shvatili da ako moze Mostar, ako moze Visegrad, i ako mogu Pocitelj i jos neki, da mogu i oni. Sta? Naravno, aplicirati za UNESCO-ovu listu svjetske bastine.

Prvi korak koji su uradili je bilo ocistiti zeljenu zonu, zatim i cijeli grad od otpadaka i raznoraznog smeca. To im je i poslo za rukom. Ociscen je stari grad, jedini u BiH u kojem se zivi u potpunosti. Ociscena je rijeka, nazalost, nestrucnim rukovanjem priucenih kvazimajstora korito je propalo na pojedinim mjestima do nekoliko metara te se sada isto mora obnoviti.

Zelim im da uspiju u svojoj namjeri jer im samo mjesto ima sta za ponuditi.

U malom mjestu ljudi sjede i cekaju.
Ljudi sjede i cekaju
da im donesu mrtvo tijelo
najmilije
U malom mjestu ljudi prave kuce sa pogledom na groblje.
U maloj sobi puno je ljudi samo nju niko ne razumije.

Ljudi sute
ljudi nemaju potrebu da govore
pogled na mezar
tu je cijeli svijet njihov
i suza u oku
kao sjekira u kamenu
ni naprijed ni nazad
Suza, i josh jedna

Zena sjedi na kaucu
i ne reaguje
zena sjedi na kaucu

Ruka dira zemlju
u ruci je grumen zemlje
ruka ne zeli da se odvoji
tijelo ne zeli da se pomjeri
tijelo bi htjelo da je zemlja
tijelo bi htjelo da je zemlja da ga zagrli i ne pusti..
(25.11.2004.)


--
Posveceno Leptiru.

Oci se zatvaraju, oci se otvaraju, iscekivanje....
Jurili smo cestom po nevjerovatno jakoj kisi, on, moja mama i ja. Mama je sutila i povremeno mu govorila da vozi malo sporije. Ja sam ga pozurivao. Stigli smo za manje od dva sata.

Sunce je vec bilo visoko, kada smo izletili iz soba, pokupili peskire, sjurili se izmedju kuca, usput od ko zna kojeg komsije pokupili par smokvi i par grozdova grodza. Proveli smo cijeli dan na plazi i navecer dok smo se preplanuli i morskom solju prekriveni vracali kuci razmisljali smo sta cemo jesti. Njega smo zatekli na istom mjestu na kojem smo ga to jutro ostavili. Sa malo 'cimente' je pokusavao nekakvu stazicu napraviti kroz vrt.

Oci se otvaraju, oci se zatvaraju. Kraj se priblizava.

Sjedili su zajedno. obojica su sutila. Kada mu je brat ustao, iz njegovog oka je krenula suza. On je, mada vidno narusenog zdravlja, znao da brata vise nece vidjeti.
Boga molim da kisa pada, da mi pokrije suze, na dan kada se spoji sa zemljom.

Previse mrtvih, previse boli, covjek ogugla, sve dok suza ne kane iz njegovog oka.
Kane li i iz vasheg oka suza?

Ja sam mrtvo tijelo i mene nema. I kada hodam iza mene ne ostaju stope. Suze tupo odzvanjaju o tlo. Osmijeh da dobijes, to ti je premija. Grumen zemlje za grumenom zemlje. Kraj.

Make her happy!
Da, uchini je sretnom.
Izvedi je.
Iznenadi je.
Nasmij je.
Zadovolji je.

Napravi joj vecheru.
Kupi joj, ne bolje daj joj karticu da kupi si garderobe.
Ne pitaj je gdje je bila.
I zashto je raspolozhenje promijenila.
Kad mislish da si uspio, znaj da si tek prvi put znoj sa lica obrisao.

Gledaj je dok spava.
Probudi je tananim ugrizom u domali nozhni prst. (Chuvaj glavu )

Reci joj da je volish.
Reci joj da je volish.
Pokazhi joj da je volish.
Voli je!
----------------------


A vi?
Pokazujete li vi svoju ljubav, na pravi nachin, pravim ljudima?

Noc je bila kada su je donijeli, sa gomilom drugih, oko joj je bilo zatvoreno, lice krvavo, stopala su joj bila vrela.
Neki covjek joj je prisao.
Dotakao rukom lice i rekao operite je i premotajte, prebacite u intenzivnu.
Ali nemamo kreveta vise.
Prebacite moj krevet i stavite dijete u njega.
Udaralo je sa svih strana.
Meci su fijukali, to je posljednje cega se sjecala.
Dva dana kasnije, nije znala da su prosla dva dana, otvorila je oci. Pored nje je sjedio momak, od nekih dvadeset i pet. NJoj je bilo osam.
Primijetila je da gleda samo na jedno oko.
Noge su je strasno boljele.
Dolazio je svaki dan.
Nikada ga nije upitala za ime.
On je znao da se ona zove Amina.

Sedmicu ili dvije kasnije, rekao joj je da ona vise nece hodati. Granata joj je odnijela obje noge iznad skocnog zgloba. Ali da u svijetu postoje proteze i da se to moze napraviti. Svaki dan ga je iscekivala, a on je uvijek donosio nesto drugo, neku sitnicu.
Zvao ju je sestricom malenom. Nakon tri sedmice je dosao, ali nje nije bilo.

Prosle su tri sedmice otkako je Amina u bolnici, dosao je da je vidi i obidje, ali nje nije bilo. Trazio je doktora, sestre. Niko mu nije znao reci sta se desilo.
Svi su govorili da je to prosla smjena znala i uradila.
I da nema traga o toj djevojcici, da uopste nije zapisana u knjige.
Dosao je kasnije, nasao doktora iz te smjene, no ni on nije znao, rekao mu je da je sigurno podlegla ranama.
Izasao je sa suzama u ocima, na licu, po grudima.

Danima je hodao, danima je lutao, kao pas bez doma, kao kuce bez majke.

Deset godina poslije isao je Titovom, sa svojom zenom i troje svoje djece.
Jedna djevojka je prosla pored njega. Njena kosa je samo ovlas dotakla njegovu ruku i njegovo rame. U djelicu sekunde se okrenuo, tako brzo da ga je zena chudno, vrlo cudno pogledala.
Sekund, rece zeni.

Viknuo je njeno ime.
Djevojka je stala i okrenula se.
Trenutak.
Tishine.
Tramvaj koji prolazi.
Ljudi kao sjene.
Dva pogleda.
Gdje osjetis da tu ima nesto, gdje osjetis kao da se dvije planine spajaju.
I osmijeh.

I korak, i dva, i zagrljaj i cudni pogled neke zene iza njega. Neke djece iza njega.
Sekund.
Gdje vodopad postaje mirno jezero
Gdje se snijeg vraca u oblake da bi sunce sinulo.

Sve kao sekund bude i prodje.

Amina da te upoznam sa mojom zenom. Ovo su moja djeca. A ovo je djevojka o kojoj sam ti pricao.


Rasuti smo po bijelom svijetu, cekamo i trazimo, zivimo za sekund necijeg pogleda, davno izgubljenog.

Jedni druge cekamo i trazimo.

(click to enlarge)

Vjetar puse, nosi sve pred sobom, dok posmatram mlado stablo breze kako se povija pred njim i pored njega divlju jabuku, staru ko zna koliko. Sigurno stariju od mene, dok posmatram cesmu koju je nekada davno napravio neki predak moj, a obnovio did moj.
Dok, samo licem znan mi, covjek uzima abdest, gore je spomenik, stari, dole je grad, dole je rijeka.

Pecali smo po cijeli dan, moj rodjak i ja, dok nas majka ne bi dozvala, da pojedemo nesto, nesto sto je na peci znala tako fino napraviti. Sam nacin pripreme je za mene poseban dozivljaj bio. Uzme tepsiju, stavi domaceg masla, sve ubaci u pec, da se masnoca zagrije i onda izvadi tako zagrijano ulje i preko njega prelije smjesu od kukuruznog brasna, zelja, soli i vode i vrati nazad. Dok se mi pogledamo, donese domace kiselo mliko koje je uvijek jace kisilo i ukusnije bilo od bilo kakvog kupovnog. U to je i livaca gotova, razkrizila bi je zacas i onako tople komade u nase tanjire stavljala.

Pamtim osmijeh na njenom licu dok nas posmatra dok je jedemo, dok nestaje cijela tepsija ispred nas. Taj sjaj u ocima, svijetloplavim ocima i kad did udje u kucu i vidi nas kako masnim rukama, zanemarujuci escajg, uzivamo u istoj.

Did je volio to isto kiselo mliko i znao bi sjesti pored nas i namjerno "brkove" od mlika praviti na licu da bi nasmijao i nas i da bi zajedno sa nama uzivao u mliku i livaci.

Mi smo voljeli kada bi on majki govorio daj djeci pekmeza, nek naspu po livaci, nek zaslade. Majka bi se samo nasmijala, kad god udjemo u kucu, kad god je vidimo, imala je taj neodoljivi osmijeh.

Jedem livacu koju je strina napravila, odlicna je, pravi je na isti nacin. Nudi me kiselim mlikom i sve je tu, samo nema osmijeha, ni glasa, macka stoji na simsu prozorskom i posmatra di je sidila ona koja ju je godinama hranila.

Vec danima se macka cudno ponasa, scucurena i uplasena osjeti zivotinja da nema njenog skrbnika. Psi su lajali satima dok je tijelo odlazilo niz cestu. Krevet je ostao prazan.

Pamtim suncan dan, i prije dana ranu zoru, kad se jos i pijetlovi nisu oglasili, dok idem pustom ulicom, prema kuci u kojoj je zatvorila oci.

Ispred kuce ostatak necega sto je nekada bilo stablo duda, po kojem smo se penjali kao djeca.

Strina mi otvara vrata. Ulazim u kucu, sve je isto kao i prosli put, pec je tu, kauc je tu, i stol. Vatra je u peci, samo je tisina u kuci.

Tisina.
Sjecam se varenike, i pure od domace i krupnije samljevenog kukuruza, prelivene sa slatkim kajmakom i pekmezom, kako mi je govorila: "Dite moje,.."

U sobi sjedi on, pored nje lezi ona, prekrivena carsafom. Tisina je tako golema.
Zena koja je prosla toliko toga, toliko godina i sjecanja.

Boja na licu je jos tu, naborano lice koje mi vise nece reci:"Vrimina su se prominila, dite moje,.."

Trava je vec ozelenila, i mezarje je prekriveno ljubicicama, ne sjecam se da sam ikada vidio toliko ljubicica, tako rano u proljece.

Ulazim u kucu, sve je isto kao i prosli put, pec je tu, kauc je tu, i stol. Vatra je u peci, samo je tisina u kuci. I puno ljudi.

Stavljam jos jedno drvo u pec.

Mala mjesta su svako na svoj nacin drugacija, a ista. Cine kicmu i rebra i tijelo i ruke i noge nekog regiona, drzave, dijela svijeta. Velika mjesta su samo kosa, brada i brkovi. Samo pojavnost, sustina je u malim mjestima.

Mala mjesta su kao planinski potok, zubore, sa svim svojim kamencicima i kamenjem i starim kamenjem, malim i velikim. Neka su tu dugo, druga je vjetar ili neka druga prirodna promjena stavila tu. Oni se znaju i uzajamno podupiru. Mali kamencici gledaju u veliko kamenje, koje im daje oslonac #, prema kojem oni streme. Veliki kamencici, opet, zavise od tog istog malog kamenja, jer se sami ne bi mogli oduprijeti strujanju vode, zivota.

S vremenom mali kamencici odu dalje, rjedje, no uocljivije, veliki kamen se pomjeri, ode, ode tamo gdje ga mali kamencic ne moze vidjeti. Ostane praznina.

Malom kamencicu treba puno, puno vremena da se oporavi od toga, koliko god to on ne pokazivao. Malom mjestu, planinskom potoku, treba jos vise, jer ni ono ne zubori vise onako kako je prije zuborilo, niti ga slucajnik prolaznik osjeti na isti nacin kako ga je prije te promjene osjetilo.

Ostaju sjecanja i price, na veliki kamen. Na snagu, mudrost, jednostavnost i vedrinu koju bi veliki kamen sirio nad malim mjestom, nad planinskim potokom.

Pamtim suncan dan..kad zubor vise nije bio isti.