Pamtim suncan dan, i prije dana ranu zoru, kad se jos i pijetlovi nisu oglasili, dok idem pustom ulicom, prema kuci u kojoj je zatvorila oci.
Ispred kuce ostatak necega sto je nekada bilo stablo duda, po kojem smo se penjali kao djeca.
Strina mi otvara vrata. Ulazim u kucu, sve je isto kao i prosli put, pec je tu, kauc je tu, i stol. Vatra je u peci, samo je tisina u kuci.
Tisina.
Sjecam se varenike, i pure od domace i krupnije samljevenog kukuruza, prelivene sa slatkim kajmakom i pekmezom, kako mi je govorila: "Dite moje,.."
U sobi sjedi on, pored nje lezi ona, prekrivena carsafom. Tisina je tako golema.
Zena koja je prosla toliko toga, toliko godina i sjecanja.
Boja na licu je jos tu, naborano lice koje mi vise nece reci:"Vrimina su se prominila, dite moje,.."
Trava je vec ozelenila, i mezarje je prekriveno ljubicicama, ne sjecam se da sam ikada vidio toliko ljubicica, tako rano u proljece.
Ulazim u kucu, sve je isto kao i prosli put, pec je tu, kauc je tu, i stol. Vatra je u peci, samo je tisina u kuci. I puno ljudi.
Stavljam jos jedno drvo u pec.
Post je objavljen 16.04.2006. u 09:45 sati.