....Jedan trenutak

Pamtim suncan dan, i prije dana ranu zoru, kad se jos i pijetlovi nisu oglasili, dok idem pustom ulicom, prema kuci u kojoj je zatvorila oci.

Ispred kuce ostatak necega sto je nekada bilo stablo duda, po kojem smo se penjali kao djeca.

Strina mi otvara vrata. Ulazim u kucu, sve je isto kao i prosli put, pec je tu, kauc je tu, i stol. Vatra je u peci, samo je tisina u kuci.

Tisina.
Sjecam se varenike, i pure od domace i krupnije samljevenog kukuruza, prelivene sa slatkim kajmakom i pekmezom, kako mi je govorila: "Dite moje,.."

U sobi sjedi on, pored nje lezi ona, prekrivena carsafom. Tisina je tako golema.
Zena koja je prosla toliko toga, toliko godina i sjecanja.

Boja na licu je jos tu, naborano lice koje mi vise nece reci:"Vrimina su se prominila, dite moje,.."

Trava je vec ozelenila, i mezarje je prekriveno ljubicicama, ne sjecam se da sam ikada vidio toliko ljubicica, tako rano u proljece.

Ulazim u kucu, sve je isto kao i prosli put, pec je tu, kauc je tu, i stol. Vatra je u peci, samo je tisina u kuci. I puno ljudi.

Stavljam jos jedno drvo u pec.