Mala mjesta su svako na svoj nacin drugacija, a ista. Cine kicmu i rebra i tijelo i ruke i noge nekog regiona, drzave, dijela svijeta. Velika mjesta su samo kosa, brada i brkovi. Samo pojavnost, sustina je u malim mjestima.
Mala mjesta su kao planinski potok, zubore, sa svim svojim kamencicima i kamenjem i starim kamenjem, malim i velikim. Neka su tu dugo, druga je vjetar ili neka druga prirodna promjena stavila tu. Oni se znaju i uzajamno podupiru. Mali kamencici gledaju u veliko kamenje, koje im daje oslonac #, prema kojem oni streme. Veliki kamencici, opet, zavise od tog istog malog kamenja, jer se sami ne bi mogli oduprijeti strujanju vode, zivota.
S vremenom mali kamencici odu dalje, rjedje, no uocljivije, veliki kamen se pomjeri, ode, ode tamo gdje ga mali kamencic ne moze vidjeti. Ostane praznina.
Malom kamencicu treba puno, puno vremena da se oporavi od toga, koliko god to on ne pokazivao. Malom mjestu, planinskom potoku, treba jos vise, jer ni ono ne zubori vise onako kako je prije zuborilo, niti ga slucajnik prolaznik osjeti na isti nacin kako ga je prije te promjene osjetilo.
Ostaju sjecanja i price, na veliki kamen. Na snagu, mudrost, jednostavnost i vedrinu koju bi veliki kamen sirio nad malim mjestom, nad planinskim potokom.
Pamtim suncan dan..kad zubor vise nije bio isti.
Post je objavljen 16.04.2006. u 00:55 sati.