....Jedan trenutak

Noc je bila kada su je donijeli, sa gomilom drugih, oko joj je bilo zatvoreno, lice krvavo, stopala su joj bila vrela.
Neki covjek joj je prisao.
Dotakao rukom lice i rekao operite je i premotajte, prebacite u intenzivnu.
Ali nemamo kreveta vise.
Prebacite moj krevet i stavite dijete u njega.
Udaralo je sa svih strana.
Meci su fijukali, to je posljednje cega se sjecala.
Dva dana kasnije, nije znala da su prosla dva dana, otvorila je oci. Pored nje je sjedio momak, od nekih dvadeset i pet. NJoj je bilo osam.
Primijetila je da gleda samo na jedno oko.
Noge su je strasno boljele.
Dolazio je svaki dan.
Nikada ga nije upitala za ime.
On je znao da se ona zove Amina.

Sedmicu ili dvije kasnije, rekao joj je da ona vise nece hodati. Granata joj je odnijela obje noge iznad skocnog zgloba. Ali da u svijetu postoje proteze i da se to moze napraviti. Svaki dan ga je iscekivala, a on je uvijek donosio nesto drugo, neku sitnicu.
Zvao ju je sestricom malenom. Nakon tri sedmice je dosao, ali nje nije bilo.

Prosle su tri sedmice otkako je Amina u bolnici, dosao je da je vidi i obidje, ali nje nije bilo. Trazio je doktora, sestre. Niko mu nije znao reci sta se desilo.
Svi su govorili da je to prosla smjena znala i uradila.
I da nema traga o toj djevojcici, da uopste nije zapisana u knjige.
Dosao je kasnije, nasao doktora iz te smjene, no ni on nije znao, rekao mu je da je sigurno podlegla ranama.
Izasao je sa suzama u ocima, na licu, po grudima.

Danima je hodao, danima je lutao, kao pas bez doma, kao kuce bez majke.

Deset godina poslije isao je Titovom, sa svojom zenom i troje svoje djece.
Jedna djevojka je prosla pored njega. Njena kosa je samo ovlas dotakla njegovu ruku i njegovo rame. U djelicu sekunde se okrenuo, tako brzo da ga je zena chudno, vrlo cudno pogledala.
Sekund, rece zeni.

Viknuo je njeno ime.
Djevojka je stala i okrenula se.
Trenutak.
Tishine.
Tramvaj koji prolazi.
Ljudi kao sjene.
Dva pogleda.
Gdje osjetis da tu ima nesto, gdje osjetis kao da se dvije planine spajaju.
I osmijeh.

I korak, i dva, i zagrljaj i cudni pogled neke zene iza njega. Neke djece iza njega.
Sekund.
Gdje vodopad postaje mirno jezero
Gdje se snijeg vraca u oblake da bi sunce sinulo.

Sve kao sekund bude i prodje.

Amina da te upoznam sa mojom zenom. Ovo su moja djeca. A ovo je djevojka o kojoj sam ti pricao.


Rasuti smo po bijelom svijetu, cekamo i trazimo, zivimo za sekund necijeg pogleda, davno izgubljenog.

Jedni druge cekamo i trazimo.