Oci se zatvaraju, oci se otvaraju, iscekivanje....
Jurili smo cestom po nevjerovatno jakoj kisi, on, moja mama i ja. Mama je sutila i povremeno mu govorila da vozi malo sporije. Ja sam ga pozurivao. Stigli smo za manje od dva sata.
Sunce je vec bilo visoko, kada smo izletili iz soba, pokupili peskire, sjurili se izmedju kuca, usput od ko zna kojeg komsije pokupili par smokvi i par grozdova grodza. Proveli smo cijeli dan na plazi i navecer dok smo se preplanuli i morskom solju prekriveni vracali kuci razmisljali smo sta cemo jesti. Njega smo zatekli na istom mjestu na kojem smo ga to jutro ostavili. Sa malo 'cimente' je pokusavao nekakvu stazicu napraviti kroz vrt.
Oci se otvaraju, oci se zatvaraju. Kraj se priblizava.
Sjedili su zajedno. obojica su sutila. Kada mu je brat ustao, iz njegovog oka je krenula suza. On je, mada vidno narusenog zdravlja, znao da brata vise nece vidjeti.
Boga molim da kisa pada, da mi pokrije suze, na dan kada se spoji sa zemljom.
Previse mrtvih, previse boli, covjek ogugla, sve dok suza ne kane iz njegovog oka.
Kane li i iz vasheg oka suza?
Ja sam mrtvo tijelo i mene nema. I kada hodam iza mene ne ostaju stope. Suze tupo odzvanjaju o tlo. Osmijeh da dobijes, to ti je premija. Grumen zemlje za grumenom zemlje. Kraj.
Post je objavljen 24.04.2006. u 09:37 sati.